Top-tema prošloga tjedna na globalnoj geopolitičkoj areni nedvojbeno je bila iščekivanje odgovora na pitanje hoće li Sjedinjene Države ponovno napasti Iran nakon što su prošloga proljeća izvršile kirurški precizan noćni zračni napad na nuklearna postrojenja te zemlje ili pak neće. Međutim, sudeći prema koncentraciji američkih vojnih snaga u bliskoistočnoj regiji, kao i odluci Velike Britanije da svojim vojnim postrojbama pomogne američkoj vojsci u slučaju napada, rat se čini neizbježnim. I to ne samo zbog razmještaja američkih pomorskih snaga – kojih, kako je rekao Donald Trump, sada u zoni oko Irana ima više nego nedavno oko Venezuele koja je napadnuta pod izgovorom sprečavanja trgovine drogom i za koju znamo kako je završila – već prije svega zbog političke retorike koja se iz Washingtona odašilje u Teheran.
Trump navodi kako Iran može izbjeći američke napade samo ako se vrati pregovaračkom procesu. Ali važan je nastavak njegove izjave koji je zapravo klasičan ultimatum i upravo zbog njega napad SAD-a smatram neizbježnim. Naime, Trump od iranskog vodstva zahtijeva potpuno odustajanje od nuklearnog programa, maksimalno reduciranje raketnog programa i zaustavljanje pomoći iranskim proxy snagama na Bliskom istoku, pri čemu nijednom nije spomenuo gušenje masovnih prosvjeda u Iranu. Dakle, s ovako sročenim ultimatumom nužnim za početak pregovora, oni zapravo i nisu potrebni. Potreban je “samo” pristanak Teherana na Trumpove zahtjeve, što onda znači i konačnu kapitulaciju. Vlasti u Teheranu to, naravno, znaju te su, stiješnjene uza zid, i same zaoštrile retoriku prema Washingtonu, prijeteći u slučaju napada uporabom svih raspoloživih vojnih sredstava po američkim ciljevima u regiji.
U svemu tome teško je pronaći tračak nade da do vojnog sraza neće doći. O ciljevima i intenzitetu američkog napada ovisit će i razina odlučnosti iranskog suprotstavljanja odnosno odgovora. Bude li napad usmjeren na iranski državni vrh, tj. središta donošenja odluka, a ne na određenu vojnu infrastrukturu, iranski odgovor vjerojatno će biti “totalan”, odnosno krajnje odlučan. Narodu bi vjerojatno bio predstavljen i u eshatološkom, a ne samo u domoljubnom smislu – kao posljednji boj protiv “Velikog Sotone”, kako je često govorio još i vođa iranske Islamske revolucije 1979. godine, ajatolah Homeini. U suprotnom, rezultat bi mogao biti sličan spomenutom prvom američkom napadu koji su kasnije obje strane tumačile onako kako im je odgovaralo, iako je i tada američka vojska postigla sve ciljeve koje joj je zadao politički vrh: razorila je ili nanijela ozbiljnu štetu iranskim nuklearnim postrojenjima.
Potpuni kaos
Postoji i treća mogućnost: da SAD izabere blaže, ali dugotrajne napade, možda i tjednima, uz pomorsku blokadu zemlje s ciljem gospodarskog iscrpljivanja. Time bi se možda mogao izbjeći početni snažni iranski odgovor koji bi sigurno uslijedio u slučaju snažnih američkih napada s dubokim političkim posljedicama za iransko društvo. Homeini se nakon uspjeha revolucije slavodobitno iz inozemstva vratio u Teheran 1. veljače. Možda simbolično, a Trump simboliku voli, američki napad može početi baš na taj dan. Srušiti teokratski režim na dan njegove uspostave bio bi i veliki PR uspjeh za Trumpa, a ne samo geopolitički, koji je nemjerljivo važniji od bilo koje simbolike.
Ali kako god na kraju bilo, Trump opasno riskira s ovom novom vojnom “igrom” nakon Venezuele. No ako bi odustao od napada a da nije dobio velike ustupke od Irana, izgledao bi neodlučno i slabo i u očima svojih političkih suparnika u SAD-u i konkurenata u svijetu, ali i onih svjetskih država koje u svojim vanjskim politikama balansiraju ne želeći se zamjerati ni SAD-u ni Kini ni Rusiji, koje aktivno prate što se događa u nastaloj kriznoj situaciji s Iranom koja ima velike implikacije i na njihove strateške interese. Pritom je važno naglasiti da se, kao i u slučaju napada na Venezuelu, američka javnost uglavnom protivi napadu na Iran. Naravno, to u američkoj politici danas ne igra presudnu ulogu. “Raja” nije ona koja treba odlučivati o nacionalnim interesima, pa makar to predsjednike i stranke koštalo budućih izbora – stav je vjerojatno ne samo Donalda Trumpa nego i znatnog dijela tzv. duboke države koja iza njega stoji.
To najbolje dokazuju izjave “jastreba” Johna Boltona, danas velikog Trumpova neprijatelja, a nekoć njegova kratkotrajnog savjetnika za nacionalnu sigurnost u prvom mandatu. On ovih dana traži odlučne vojne udare po Iranu, a Trumpa optužuje za neodlučnost i strah. Ali slično od Trumpa traži i njegov sadašnji suradnik, republikanski senator Lindsey Graham, kao i mnogi drugi prema kojima Trump, vjerovali mi ili ne, djeluje kao “golub mira”, ne samo u pogledu Irana. S druge strane, odgovori li Trump snažno i odlučno, kako ovi od njega traže, prijeti mu ulazak u opasan i dugotrajan rat, što on nikako ne želi i o čemu je otvoreno govorio u svojoj predizbornoj kampanji, ali i u novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti iz studenoga prošle godine koja de facto govori o podjeli interesnih sfera među globalnim velesilama.
Gorući problem
Međutim, Trump ima još jedan važan razlog za napad na Iran, a to je pokušaj skretanja pozornosti domaće javnosti s Minnesote, gdje je u tijeku klasična “obojena revolucija” koju obilato koristi Demokratska stranka igrajući na opravdane emocije običnih ljudi. Naime, većina Amerikanaca, sada čak i unutar velikog MAGA korpusa koji je bio ključna Trumpova izborna baza, protivi se ovako oštroj Trumpovoj protuimigrantskoj politici koja se odnosi na građane stranog porijekla koji već dugo žive i rade u SAD-u, pa makar u njega prethodno ušli i nezakonito.
Minnesota postaje svojevrsna “američka Ukrajina”. Ako ona izdrži udare saveznih vlasti vezane uz službenu migrantsku politiku, to će značiti propast njezine implementacije i u druge države – od New Yorka do Kalifornije. Ako bi pak Minnesota “pala” pod udarima saveznih vlasti, pokušaji otpora u drugim saveznim državama bili bi beznadni. Sve to dovodi stanje u Minnesoti gotovo na rub građanskog rata, iako je vidljivo određeno Trumpovo reteriranje kroz kadrovske promjene na čelu same agencije ICE koja se tim pitanjima bavi u Minnesoti. Međutim, nema naznaka da će odustati od svoje politike. Zato će glavno pitanje biti što će Trump reći u svom izvanrednom obraćanju naciji iz uvodnog dijela teksta.
Hoće li se to odnositi na Minnesotu, koja je i top-tema interesa američke javnosti, ili će to biti objava rata Iranu. Skloniji sam nekako ovom potonjem, jer je i državni tajnik Marco Rubio na saslušanju u senatu 28. siječnja de facto prijetio Iranu preventivnim udarom i govorio o iranskoj opasnosti za američku vojnu nazočnost na Bliskom istoku. Ali vidjet ćemo što će na kraju iz svega ovog biti. Prije svega i iz pozicije Moskve i Pekinga koje se napadu protive. Smjena režima u Iranu nakon američkih napada imala bi katastrofalne posljedice za ruske i kineske nacionalne interese ne samo na Bliskom istoku. Ako se to dogodi, Trump će ostvariti vjerojatno najveću geopolitičku pobjedu – neovisno o tome kako će završiti ukrajinska problematika. Iran je kudikamo važnije pitanje za SAD i Izrael od Ukrajine.
Video: Minnesota postaje svojevrsna “američka Ukrajina” pa Trump želi skrenuti pozornost
Nema podršku
S Iranom, kojemu bi na čelu bio proamerički “demokratski” režim, SAD bi trajno zacementirao svoj dominantni položaj u regiji, gdje bi za kineski i ruski ostalo onoliko prostora koliko bi im Washington dopustio. Pristaje li na to Moskva, tim više što je u nju stigao spomenuti sirijski vođa, a samo dan poslije i čelnik UAE-a koji je i član BRICS-a te je često igrao posredničku ulogu između SAD-a i Rusije – vidjet ćemo vrlo brzo. Moskva se, kao što sam rekao, skupa s Pekingom protivi američkoj intervenciji. Ali obje su se zemlje protivile i onoj u Venezueli, s kojom su također imale intenzivne gospodarske i vojne odnose, pa je Trump učinio ono što je najavljivao.
Uostalom, već je jednom vojno napao Iran pa se ništa nije dogodilo. Ali sada su okolnosti kudikamo drukčije, kao i ulozi. Kako god bilo, najnovija iranska kriza ima potencijal koji može dovesti do Trumpova trijumfa, ali i do potpunog regionalnog kaosa. Može dovesti i do “kraha imperija”, o kojem god bila riječ, američkom, ruskom i kineskom. Sve je moguće pa je nemoguće bilo što prognozirati. Također je zasad nemoguće prognozirati dokad će trajati, i čime će na kraju rezultirati, ukrajinski rat. Ako pak izbije i ovaj novi – iranski, mogao bi potpuno odvratiti Trumpovu pozornost od Ukrajine. A ako bi se još i oduljio i rezultirao značajnim američkim gubicima, mogao bi dovesti do velikih unutarnjih političkih problema koji bi Trumpa potpuno odvratili od vanjskih poslova.
Kako god bilo, Ukrajina je za Europu postala “sveta krava”. Ona koju Europa odavno ne muze i ona koja itekako muze novac iz članica EU-a odnosno NATO saveza. Trump je vrlo brzo nakon preuzimanja vlasti lukavo SAD izvukao iz te uloge, prebacujući cijeli teret financiranja i naoružavanja Ukrajine na Europu, kojoj usto prodaje američko oružje da bi ga europske zemlje isporučile Ukrajini. To je zapravo idealna formula za SAD, ali dugoročno ubitačna za Europu.
Video: Iranska vojska nije oslabljena višetjednim prosvjedima u zemlji
Svojevrsni paradoks
Stoga mnoge iznenađuje svojevrsni paradoks, jer Trump navodno teži brzom postizanju mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine, dok ga ključne europske zemlje u tome koče, inzistirajući na uvjetima za koje i one i Kijev dobro znaju da su Moskvi neprihvatljivi – poput njezina odustajanja od zahtjeva za povlačenjem ukrajinskih vojnika iz Donbasa ili pak odustajanja od protivljenja razmještaju vojnog kontingenta članica NATO-a na tlu Ukrajine nakon postizanja sporazuma u sklopu sigurnosnih jamstava za sprečavanje eventualnih budućih ruskih napada na tu zemlju.
Općenito nisam siguran tu da se Trumpu pretjerano žuri, što dokazuju i njegove izjave kako ne želi davati bilo kakve rokove za prihvaćanje svojih mirovnih prijedloga, a pitanje je i koliko će oni na kraju uopće i biti njegovi s obzirom na to da se o njima pregovara te se mijenjaju u hodu. Ali ono što je sigurno jest da se Moskva uhvatila za svojevrsni “duh Anchoragea”, navodno postignuti dogovor između Trumpa i Putina na njihovu summitu na Aljasci 15. kolovoza prošle godine. Ondje je Trump navodno prihvatio Putinova odstupanja od dobivanja cijelih regija Zaporižja i Herson u zamjenu za povlačenje ukrajinske vojske iz dijelova Donbasa koje još ima pod nadzorom, a riječ je o oko 12 posto teritorija DNR-a za koji se sada vode i najžešće borbe.
Međutim, ako se Trumpu i ne žuri, trebalo bi se žuriti Kijevu s obzirom na spora, ali postojana napredovanja ruskih snaga na svim bojišnicama, ali još više zbog stvarne krize s opskrbom električnom energijom glavnog ukrajinskog grada i gotovo svih regija zemlje zbog svakodnevnih ruskih zračnih napada na elektroenergetski sustav. On je već u velikoj mjeri izbačen iz stroja i trebat će mu, prema priznanju vodećih stručnjaka i čelnika ukrajinske elektroprivrede, nekoliko godina za potpunu obnovu, i to u slučaju da se mir uspostavi sada.
Video: Iz istupa Donalda Trumpa vidljivo je da ga uopće ne zanimaju prosvjednici u Iranu
Vrhunac krize
Ta je kriza ubrzana velikom hladnoćom koja je zahvatila Ukrajinu, čiji se vrhunac u Kijevu očekuje u prvim danima veljače, kada bi ionako već vrlo niske temperature mogle padati i do – 25 °C. Nije tajna da Kijevljani teško preživljavaju ovo razdoblje, gradonačelnik Vitalij Kličko učestalo ih poziva da napuste grad, tko god to može, i privremeno odu u neke sigurnije dijelove zemlje u kojima opskrba strujom i vodom nije toliki problem.
Međutim, do mira sigurno neće doći tako brzo i zbog navedenih odbijanja Volodimira Zelenskog da ustupi dijelove teritorija Rusiji. Osim toga, postavlja i nove zahtjeve – ovog puta iritantne za EU. Naime, kao preduvjet za potpisivanje sporazuma traži prijam Ukrajine u punopravno članstvo Europske unije već od 1. siječnja 2027. To je izazvalo oštro protivljenje pojedinih članica EU-a koje, očito, u Ukrajini gledaju konkurenciju za neke od svojih primarnih gospodarskih sektora poput poljoprivrede, a i očekivani veliki migracijski pokret Ukrajinaca prema zapadu snizio bi cijenu rada. Da je to veliki problem, svjedoči i prošlotjedna izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza kako Ukrajina ni u kojem slučaju neće moći ući u EU do navedenog datuma i da će se morati pridržavati zakonske procedure, tj. ispuniti sve kopenhaške kriterije za dobivanje članstva.
Merzu se već idući dan u takvom stavu pridružio i luksemburški ministar vanjskih poslova Xavier Bettel, pozvavši Zelenskog da ne postavlja ultimatume u vezi s članstvom Ukrajine u EU-u. O tome je izjavu dao u Bruxellesu uoči početka sastanka ministara vanjskih poslova EU-a 29. siječnja. Rekao je kako “ne bi želio uznemiriti Ukrajince koji se također bore za Europljane”, ali uvjeti za ulazak u EU isti su za sve zemlje kandidatkinje. “Čuo sam predsjednika Zelenskog kako kaže da bi se trebali pridružiti EU-u sljedeće godine. Žao mi je, rekao sam mu nekoliko puta: nema potrebe za ultimatumima, to nije u vašem interesu.”
Jadan položaj
“Poanta je u tome da postoje pravila, imamo zajedničke kriterije i moramo ih se pridržavati. Ne možemo reći da kriteriji vrijede za neke, a za neke druge ne. Ne možemo zažmiriti i ukinuti kriterije. Ja vjerujem u novi mehanizam za europsku političku zajednicu, onu u kojoj ne ovisimo o odobrenju 27 zemalja EU-a. Možemo imati 30 – 40 članica, možemo koristiti pseudošengenska pravila i ne moraju biti ispunjeni svi kriteriji”, izjavio je ministar.
Dakle, luksemburški ministar ipak ne isključuje mogućnost promjene zakonske regulative EU-a o ovom pitanju, vjerojatno ako Trump bude inzistirao na tom poklonu Kijevu u zamjenu za mir s Rusijom. To samo ukazuje na to koliko je jadan položaj EU-a u današnjim geopolitičkim procesima ne samo u svijetu nego i na kontinentu kojeg je on izuzetno važan dio. EU je sada u toliko nezavidnom stanju da će morati ispunjavati sve ono što od njega Trump bude tražio. Igre oko Grenlanda to najbolje dokazuju. Iako je navodno Trump reterirao, samo je pokretanje razgovora o sudbini Grenlanda poniženje, a ne pobjeda europskih političkih elita, kako se to medijski u Europi uglavnom sada prikazuje. Jer pregovara se o suverenom teritoriju Danske koja je članica EU-a, i to na način da će Trump vjerojatno dobiti sve ono što je stvarno želio postavljajući maksimalistički, megalomanski zahtjev o kupnji i pripajanju Grenlanda SAD-u.
Zapravo, Trump će s Europskom unijom surađivati dok god ona bude ispunjavala ono što on na vanjskopolitičkom planu od nje bude tražio – od Ukrajine i Rusije do pitanja Gaze i Irana. I to u Bruxellesu i ključnim prijestolnicama EU-a dobro znaju. Zapravo, na prošlotjednoj izvjesnoj konferenciji sigurnosnog karaktera, čelnica EU-a za vanjske poslove Kaja Kallas konstatirala je kako je povlačenje SAD-a iz Europe i prepuštanje obrane njoj samoj sada već i konačno nepovratni proces, dakle onaj koji se neće promijeniti s Trumpovim odlaskom s vlasti.
Potpuna samovolja
Trumpov drugi mandat izraz je volje ključnih struktura koje upravljaju SAD-om unutar tzv. duboke države, pred kojima i on strepi. Najbolji primjer potpune geopolitičke zablude europskih elita bio je vidljiv kada su i Emmanuel Macron i tadašnji njemački državni vrh od Joea Bidena tražili, kada je zasjeo u Bijelu kuću, da ukine sankcije Iranu koje je uveo Trump samovoljno povlačeći SAD iz nuklearnog sporazuma 2018. i kojima se europske zemlje potpisnice nisu željele priključiti. Naravno, Biden je to odbio, a odbio je, naravno, i ukinuti Trumpove carine na europski čelik i aluminij.
EU je na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova odlučio podržati Trumpa u akcijama protiv Irana, uvodeći i sam sankcije protiv te zemlje dok iranski režim konačno ne prestane s, kako su naveli, terorističkim akcijama u regiji i gušenjem demokratskih prosvjeda u zemlji. Europska unija jednostavno više nema mogućnosti za drukčiju vanjsku politiku osim podilaženja SAD-u, a to znači i da je izgubila globalni geopolitički utjecaj kakav je donedavno imala – barem do ruske invazije na Ukrajinu. Trump im daje do znanja kako se SAD povlači na ključne geografske pozicije za svoje interese, ali isto tako i da ne namjerava pustiti Europi da postane samostalna globalna sila ili pol u budućem multipolarnom svijetu koji se upravo oblikuje.
To najbolje dokazuje protivljenje ideji o stvaranju svojevrsnog “europskog NATO-a”, bez sudjelovanja SAD-a, koja je proteklih tjedana, najviše nakon sastanka u Davosu, stizala od brojnih europskih visokih dužnosnika, posebno od Macrona. Tu je ideju odmah pokopao – ne Trump, već v. d. provedbe njegovih interesa u Europi – glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, rekavši kako Europi ne treba vlastiti obrambeni savez, dosta joj je NATO, jer da se ona nije sposobna samostalno braniti od sigurnosnih izazova koji joj prijete, pri čemu je apostrofirao upravo Rusiju. Rusija će, očito, još dugo ostati glavno američko strašilo za discipliniranje europskih elita, ali, nažalost, i za crpljenje europskog novca za sad već neizbježnu i dugotrajnu militarizaciju.
Odlučno ne
Trumpu je dovoljna pokornost bilo kojih europskih političkih opcija, a metamorfoza sadašnjih europskih elita u tom je smislu zapanjujuća. One podilaze Trumpovim ključnim zahtjevima neviđenom brzinom i nikakva ih moralna načela u smislu odustajanja od donedavnih strateških politika u tome neće spriječiti. Drugim riječima, ako želite preuzeti vlast, oslanjajte se isključivo na svoje političke programe i na puno više intelekta u odnosu na emocije. Dokažite političkim suparnicima da nećete biti kao oni ako preuzmete vlast i da niste i nećete biti oni kojima vas namjerno etiketiraju i denunciraju, znajući kako baš zbog toga nikada nećete osvojiti vlast jer to čime vas etiketiraju u poslijeratnoj Europi ne može proći.
Ali ako i osvojite vlast, znajte da ćete tada i vi morati biti pokorni Trumpu ili bilo kojem njegovu nasljedniku. O nekakvim samostalnim ili autonomnim politikama unutar Europe ubuduće je suvišno i govoriti. Ta je prilika zauvijek izgubljena. Tko je glavni krivac, odgovor će dati povijest. Kako 20. siječnja reče belgijski premijer Bart De Wever u svojoj kritici Donalda Trumpa, tj. njegove politike prema Europi, Europa je sada dovedena do toga da ima samo dva izbora: ili biti sretni vazal ili nesretni rob. On zato traži odlučno europsko “NE” Trumpu, tj. ozbiljno sumnja u američko savezništvo, što iskazuje primjerom s nedavnog sastanaka tzv. Koalicije voljnih, na kojem su američki predstavnici navodno izjavili kako ne žele zauzimati strane u rusko-ukrajinskom ratu.
“To mi je bilo vrlo šokantno, jer sam odrastao 80-ih, kada se Zapad zalagao za nešto: za suverenitet naroda, za demokraciju, za slobodu”, rekao je De Wever.
I ja sam tada odrastao pa bih rado upitao belgijskog premijera: pa gdje su se to onda u međuvremenu izgubili suvereniteti naroda, demokracija i sloboda u Europi i tko je za to kriv? Trump ili europske vladajuće elite protekla dva-tri desetljeća? Trump je samo svojom “buldožer politikom” zbacio sve maske s lica onih koji su nam godinama i desetljećima prodavali magle i demagogiju o nekoj boljoj budućnosti, zajamčenim slobodama i ljudskim pravima, o međunarodnom pravu i pravilima kojih se moramo pridržavati. Nema toga, gospodo! A bit će samo gore.
Ankara se boji da Kurdi ne osnuju svoju državu
Zanimljiva je pozicija Turske, članice NATO saveza, koja isto tako poziva na mirno rješenje i protivi se nasilnom svrgavanju vlasti u Teheranu. Glavni je razlog sve češće manipuliranje medija separatističkim težnjama iranskih Kurda, kao i Azera na sjeveru Irana kojih još ima 12 – 18 milijuna. Ankaru, naravno, ne zabrinjavaju Azeri i njihove eventualne težnje ujedinjenju s Azerbajdžanom s kojim Turska ima u doslovnom smislu te riječi bratske odnose.
Za turske nacionalne interese i integritet zemlje bila bi razorna posljedica da se iranski Kurdi odcijepe od Irana, a poglavito ako bi se ujedinili i s autonomnom regijom Irački Kurdistan koja ionako de facto djeluje kao samostalna država s labavim ili gotovo nikakvim utjecajem središnje vlasti u Bagdadu na nju. Kada znamo da na Irački Kurdistan presudan utjecaj imaju Sjedinjene Države, a veliki utjecaj također ima i Izrael s kojim je Turska gotovo “na ratnoj nozi”, naročito nakon vojne operacije u Gazi, strahovi Ankare još su veći. S druge strane, Amerikanci su prije desetak dana dopustili novim sirijskim vlastima na čelu s, donedavno službeno proglašenim islamističkim teroristom Ahmedom Al-Sharaaom, da vojno očiste sirijske snage ne samo s prilaza Aleppu, i time de facto spriječe bilo kakav suvisao pokušaj stvaranja sirijske kurdske autonomije s ciljem ujedinjenja s ostalom kurdskom subraćom u Turskoj, Iraku i Iranu.
To je očito Trumpov ustupak Erdoganu, jer je dobro poznato da su i SAD i Izrael aktivno pomagali kurdskim snagama SDF u Siriji koje su bile oporbeno nastrojene ne samo prema arapskim islamističkim radikalnim organizacijama nego i prema Assadovim vladinim snagama. Hoće li taj ustupak biti dovoljan da Ankara “zažmiri” na američki napad na Iran, još nije jasno, ako je suditi po retorici turskih dužnosnika, zasad neće, no ne znači da se to neće promijeniti, imajući u vidu vječni turski pragmatizam i prilagodbu okolnostima na koje ne mogu presudno utjecati. To je, uostalom, i vječna karakteristika američke vanjske politike, ali sve više očito i drugih velikih sila, poput Rusije i Kine.
Baze su u dometu iranskih raketa
Oko Irana, s druge strane Perzijskog zaljeva, smještene su američke vojne baze – od Katra i Bahreina, preko Saudijske Arabije, Iraka i Turske. Tu je i vječna enigma – Hormuški tjesnac, čijom je blokadom Teheran znao prijetiti u prošlosti, ali se u posljednjih tridesetak godina nikada nije usuđivao pokrenuti taj opasni potez, koji bi imao snažne reperkusije i na susjedne arapske zemlje izvoznice nafte, a onda i zemlje u koje naftu plasiraju. Stoga sve ključne države regije ovoga puta složno pozivaju na mirno rješenje s Iranom, tim više što je Teheran javno upozorio kako će gađati američke ciljeve na njihovim teritorijima. Zato ni Saudijska Arabija ni UAE SAD-u ne dopuštaju korištenje njihova teritorija za napade na Iran.
