Najveći problem dvojice Tomislava sve više smrdi, a Hrvati će to baš jako skupo platiti

Struka je jednoglasna. Hrvatska je, zbog desetljeća političkog populizma i otezanja s donošenjem teških odluka, dovedena u situaciju da je bitka s otpadom – izgubljena. Ponajviše u dva najveća hrvatska grada, Zagrebu i Splitu, koji bi se u kratkom roku mogli naći u problemu da otpad više nigdje neće moći zbrinuti. Rješenje će biti jedino izuzetno skup odvoz, i to samo u zemlje članice EU-a, jer Hrvatska kao dio EU-a svoj neobrađeni otpad ne smije predavati trećim zemljama, unatoč nekim ponudama iz susjedstva. I dok političari u oba grada tvrde da problem samo što nije riješen, stručnjaci kažu kako je vrijeme nepovratno izgubljeno te Zagrebu i Splitu prijeti potpuni kolaps sustava gospodarenja otpadom.

Jakuševec i Karepovac, naselja u Zagrebu i Splitu, javnosti su najpoznatija upravo po odlagalištima komunalnog otpada. Nema lokalnih izbora na kojima se pitanje tih dviju lokacija nije potezalo, no problem odlagališta starih više od šezdeset godina još nije riješen. Oba su na rubu pucanja, popunjavaju se zadnje raspoložive plohe. Zagreb sa svojim kapacitetom može izdržati još dvije, najviše tri godine, no Split odbrojava posljednje mjesece te bi kolaps, odnosno trenutak kada se na Karepovac više neće moći odložiti ni jedna vrećica smeća, mogao doći najkasnije krajem godine, a možda i već krajem turističke sezone.

Unatoč velikim najavama gradnje famoznih CGO-a, centara za gospodarenje otpadom, naši sugovornici ističu kako oba grada navode apsolutno nerealne i neizvedive rokove za izgradnju, pa je izgledno da će pitanje zagrebačkog i splitskog smeća ostati politička hipoteka kako splitskog gradonačelnika Tomislava Šute tako i njegova zagrebačkog kolege i imenjaka Tomaševića. Njemu curi drugi mandat otkako je prije pet godina, preuzevši vlast u metropoli nakon smrti Milana Bandića, sa svojima iz Možemo pobjedonosno zabio zastavu na Jakuševec i najavio njegovo gotovo trenutačno zatvaranje.

Gotovo je

Što se od toga ostvarilo, građani Zagreba svakog dana vide na brdu višem od četrdeset metara, koje pritom i zagađuje zrak, sporadičnim požarima guši okolno stanovništvo te prijeti odronima.
Dok se projekt Lećevice, na kojem se neuspješno radi gotovo tri desetljeća, i dalje razvlači, Split i velik dio Splitsko-dalmatinske županije ostaju bez jasnog alternativnog rješenja. Službene institucije zasad ne nude konkretan plan B, a građani se pitaju gdje će sav otpad završavati već sljedeće godine i koliko će ih to na kraju koštati. Oporba je na nogama i ne vjeruje Šutinim tvrdnjama da će centar proraditi do 2028., a nema ni konkretnog odgovora kamo će splitsko smeće već krajem ove ili početkom iduće godine.

“Nema više, gotovo je. Nitko nije htio ništa raditi, čekali su da voda dođe do grla. E, sada je stvarno došla do grla, a mi nemamo načina da se izborimo s ovim problemom. Rokovi su prekratki”, kaže predsjednik Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom, dipl. ing Danko Fundurulja, ekspert s više od četrdeset godina rada na proučavanju problematike otpada i sanacije odlagališta. Slaže se da je Hrvatska, naročito od ulaska u EU, učinila mnogo, no nedovoljno, a vremena više nema.

“Split se hvali da će uskoro u funkciju staviti Centar za gospodarenje otpadom Lećevica, koji je odavno trebao biti gotov. Na Karepovcu još ima mjesta za nekoliko mjeseci, najviše do kraja godine. Lećevica je super stvar, ali nitko ne spominje jednu važnu činjenicu: prema Zakonu o gospodarenju otpadom, u taj centar ne smije doći ni kilogram neobrađenog otpada, a Split nema riješenu obradu otpada, loši su im i rezultati u odvojenom prikupljanju. Uzmite u obzir da svaki stanovnik Hrvatske dnevno proizvede 1,45 kilograma otpada. Što će Split s tim otpadom? Vrlo vjerojatno, svjedočit ćemo scenariju da će se neobrađeni komunalni otpad ilegalno odlagati u Lećevicu, koja nije za tu namjenu”, kaže Fundurulja.

Kaotičan sustav

U Zagrebu je priča slična. Čak i da se ostvari scenarij koji najavljuju gradske vlasti i da CGO profunkcionira 2028., što je izuzetno nerealno, pa i nemoguće prema stavovima naših sugovornika, sustav i dalje nije odgovorio na pitanje što će biti s ostatkom otpada koji preostaje i nakon obrade. Kamo će ići nakon što Jakuševec za dvije, maksimalno tri godine bude potpuno pun?

“I Split i Zagreb morat će, bojim se, plaćati zbrinjavanje otpada u inozemstvu. Sjetite se Napulja, kada je grad bio preplavljen smećem. Morali su masno plaćati Kolnu zbrinjavanje. Spalionice u europskim gradovima postoje, ali i one djeluju tržišno. Ako znaju da ste u škripcu, ponudit će vam trostruku cijenu da preuzmu vaš otpad, a vi nećete imati izbora. Rezultat će biti da će građani, bilo kroz više račune ili veći prirez, platiti nešto što se moglo izbjeći da je svih ovih godina bilo političke hrabrosti”, kaže otvoreno Fundurulja. On podsjeća da je Hrvatska svoje zakone usuglasila s direktivama Europske unije te da smo obavezni do 2035. reciklirati pedeset posto otpada. To ne znači odvajati, nego reciklirati. A mi smo 2026. u situaciji da u Zagrebu odvajanje otpada, nakon početnog zanosa zbog odvojenih pedeset posto otpada, pada, što neki vide kao posljedicu kaotičnog sustava “plavih vrećica”.

Cilj da se do 2035. odlaže samo deset posto otpada, što nije tlapnja nego zakonska obaveza gradova, prema struci, nemoguće je ostvariti. Česta su tema spalionice, stručnjaci se u većini slažu kako su one, pod uvjetom da su dobro projektirane i građene, sjajno rješenje. No Hrvatska i tu gubi bitku s vremenom. Najdalje je otišao Šibenik, koji je u fazi izrade dokumentacije za spalionicu, no ni kod njih nije realno da će se prve tone otpada početi spaljivati u roku kraćem od pet godina, zbog opsežne birokracije i potrebne papirologije. Zagreb o spalionici zasad i ne govori, a mnogi tvrde da bez nje nema rješenja za rastuće hrpe smeća.

Nema pomaka

Stručnjakinja za okoliš, prof. dr. sc. Aleksandra Anić Vučinić, proteklih je godina bila među najglasnijima iz struke koji su upozoravali da će doći upravo do ovakvog scenarija. Proteklog tjedna pomalo je rezignirano, priznaje nam, pratila javno predstavljanje zagrebačkog Plana upravljanja i gospodarenja otpadom. Njezin je dojam da u pet godina “zelene” vlasti u Zagrebu nije pronađeno nijedno novo rješenje, niti se razmatra.

“Sve što je ondje predstavljeno, uz manje dorade, isto je stanje kao i u vrijeme vlasti Milana Bandića. Nema nikakvog pomaka u pogledu infrastrukture. Jedino što je u ovih pet godina učinjeno jest ugradnja polupodzemnih spremnika, čije je postavljanje i učinkovitost dvojbena, kao i model ‘plavih vrećica’, koji ne samo da ništa nije riješio nego je povećao količinu odložene plastike na Jakuševcu za oko 700 tona godišnje! Ako znamo da država plaća 800 eura penala Europskoj uniji po toni neprerađene plastike koja se odlaže, to su katastrofalne brojke. Pet godina čekali smo na ovaj plan, a dobili smo poluproizvod, kao da idete kupiti auto, ali bez kotača. Kad pitate za kotače, ne znaju vam reći kada će biti isporučeni. Tako djeluje ovaj plan”, kritična je dr. Anić Vučinić.

U planu je uočila nekoliko manjkavosti za koje joj nije jasno zašto nisu riješene, a izuzetno su važne. Prva je činjenica da projektom centra za gospodarenje otpadom uopće nije spomenuto ni riješeno pitanje otpadnih goriva i gorivih materijala te mulja. “A samo kao posljedica aktivnosti centra godišnje će nastajati oko 120 tona takvog otpada. Gdje će to završiti? U Hrvatskoj sigurno ne, morat će se zbrinjavati u inozemstvu, a nitko ne želi reći koliko će to građane koštati. Da bismo zatvorili sustav gospodarenja otpadom, Zagrebu je apsolutno nužna energana, bez nje je rješavanje ovog problema nemoguće. Ovako postavljen plan djeluje neozbiljno i neodgovorno”, kaže naša sugovornica.

Edukacijski model

Ističe dalje kako i nakon svih procesa obrade, uključujući i mehaničko-biološku obradu (MBO), ostaje dio otpada koji je nemoguće energetski oporabiti ili reciklirati. “Ni taj otpad nećemo imati gdje zbrinjavati jer Jakuševec će se zatvoriti, općenito se u Hrvatskoj odlagališta zatvaraju i taj otpad nitko neće htjeti primiti jer kapaciteta nema. Rezultat će opet biti nepovoljan. Centar za gospodarenje otpadom neće biti izgrađen na vrijeme, to je sigurno, te će i Zagreb morati otpad izvoziti u inozemstvo. Imajte pritom na umu da u Zagrebu dnevno nastane između 300 i 500 tona miješanog komunalnog otpada. Kamo ćemo s njime? Gdje ćemo ga skladištiti dok se ne izveze”, pita se dr. Anić Vučinić.

Za nju situacija ne izgleda dobro te se čini da i Zagreb i Split tonu prema neizbježnom i za građane veoma skupom kaosu. Pri predstavljanju plana u javnosti je kao simpatična odjeknula ideja da će se na Jakuševcu graditi centri za ponovnu uporabu. Prema planu, građani će tu moći odložiti svoj dotrajali namještaj ili druge stvari koje će se potom popraviti i prodati za ponovnu upotrebu. Ideja je, kaže naša sugovornica, simpatična i hvalevrijedna. Možda će otvoriti nekoliko radnih mjesta, ali sve što završi u Centru u roku od tri do pet godina opet će biti otpad.

Dakle, planirane trgovine popravljenih stvari samo su kupovanje još malo vremena, što je politika svake gradske vlasti. “Pritom treba sagledati brojke, prema svim procjenama, u taj će centar za ponovnu uporabu doći ukupno između jedan i tri posto zagrebačkog otpada. To su krajnje zanemarive količine. Takvi centri mogu biti sjajan i utjecajan edukacijski model, ali to nikako nije rješenje za zagrebački otpad”, smatra dr. Anić Vučinić. Kad je o Karepovcu riječ, kaže, situacija je još katastrofalnija.

Video: Hrvatska je jedina članica EU-a koja nema spalionice otpada za zbrinjavanje svog smeća, a uzor nam je ona u Beču

Životni bijeg

Naši sugovornici ističu kako im nije jasno zašto Tomaševićeva vlast nije nastavila s nekim dobrim idejama iz Bandićeve ere. Primjerice, ishođena je i još je na snazi građevinska dozvola za gradnju sortirnice, no od nje se iz nepoznatog razloga odustalo, baš kao što se prestalo govoriti i o energani, odnosno spalionici. Biootpad je doslovce zagušio Jakuševec. Uz minimalna ulaganja od dva-tri milijuna eura godišnje, Zagreb je biootpad mogao prepoloviti mjerama poput sufinanciranja ugradnje mlinova za biootpad u kuhinjskim sudoperima ili kupnje električnih kompostera. Time bi se životni vijek Jakuševca produljio za dvije, tri godine.

Primjer naše sugovornice, koja odvaja plastiku i papir, a biootpad rješava sudoperskim mlincem i kućnim malim električnim komposterom, pokazuje da njezino tročlano kućanstvo jedva u jednom mjesecu napuni jednu plavu vrećicu za miješani komunalni otpad volumena deset litara. I to je propuštena prilika, a politička odgovornost na naplatu će doći već nakon idućih lokalnih izbora, kada će izabrane vlasti u Zagrebu i Splitu, koje god bile, morati dramatično, za nekoliko stotina posto, povećati cijene odvoza otpada građanima kako bi financirali njegovo zbrinjavanje.

Populizam i potreba političara da se dodvore uništila je sustav, kažu naši sugovornici, podsjećajući kako je sve već bilo spremno za gradnju potpuno bezopasne kompostane biootpada u zagrebačkoj Brezovici, no Bandićeva vlast od projekta je odustala zbog prosvjeda tristotinjak građana. Ceh takve odluke sada će plaćati svi Zagrepčani. Predsjednik udruge Ekologija grada Josip Pavlović zagrebačkim se problemom bavi već gotovo sedam godina. Kaže kako je iz situacije na terenu vidljivo da se ne radi ništa.

Pet godina

“Zagreb sada predstavlja plan za razdoblje do 2029. koji je trebao biti usvojen do 31. prosinca 2023., dakle kasni više od dvije godine. To nije učinjeno jer je vlast očito nesposobna i nema dovoljno znanja o ovim temama. Sve se bazira na stihijskim odlukama koje nemaju dugoročnu održivost. Rekli su da centar za gospodarenje otpadom namjeravaju izgraditi do kraja 2028. i pustiti ga u pogon 2029. Svakomu tko imalo poznaje proceduru to je smiješno. Oni još nemaju ni rješenje ministarstva o prihvatljivosti utjecaja centra na okoliš, nemaju preduvjete za lokacijsku dozvolu, tek kad sve to pribave, počinje savjetovanje o glavnom izvođaču. Potom se provodi javni natječaj nakon kojeg gotovo sto posto dolazi žalba nekog ponuđača koji nije izabran. Sjetimo se Pelješkog mosta, samo žalbeni postupci gradnju su produljili za dvije godine, a u Zagrebu će se u optimističnom gledanju taj proces oduljiti barem na godinu dana”, upozorava Pavlović.

Kad sve to bude dovršeno, treba uskladiti tehnologije, izraditi glavni projekt, ishoditi građevinsku dozvolu. Iz iskustva dosad građenih centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj, cijeli taj postupak traje oko pet godina, od početne faze do puštanja u pogon.

“Dakle, centar ćemo u optimističnom scenariju imati tek 2030., a realnije 2031., pri čemu treba uzeti u obzir i da je građevinski sektor preopterećen pa Zagreb zbog toga još nije uspio realizirati nijedan projekt, od običnog nadvožnjaka do zgrade Paromlina. Da ne spominjem kako još nemamo ni riješeno financiranje gradnje, spominju se sredstva Europske banke za obnovu i razvoj, no to nije dogovoreno. Za to vrijeme, studija iz 2020. pokazuje da na Jakuševcu ima mjesta za odlaganje do 2026., no u toj studiji nije uzet u obzir pad odlaganja otpada u Zagrebu. Plave vrećice stvorile su kaos pa je 2024. na odlagalište Jakuševec odloženo više otpada nego 2023., a trebali smo padati. Ljudi dobivaju žute vrećice za plastiku na kućna vrata pa u njih, a i zbog nedostatska spremnika, trpaju sve. Podaci stoga pokazuju da su se postoci odvajanja raspali i da je u jednoj žutoj vrećici u prosjeku samo trideset posto iskoristive plastike, a ostalo je miješani otpad koji opet mora nakon obrade ići na Jakuševec”, kaže Pavlović, koji podsjeća i da je Grad imao priliku povući trideset milijuna eura europskih sredstava za planiranu biokompostanu u Novskoj, no od toga se “iz samo njima znanih razloga” odustalo pa je biootpad opet završio na Jakuševcu.

Jedino rješenje

Zbog ilegalnog odlaganja biootpada tijekom 2022. i 2023. došlo je i do odrona odlagališta, pri čemu je radnik ostao bez ruke. Neozbiljnost vezana uz biootpad dovela je Grad u situaciju da taj otpad više ne smije odlagati ni na Jakuševcu ni u podsljemenskom Čretu. 4″Zakonski, može ga jedino skupo predavati drugim tvrtkama na zbrinjavanje. Tomaševiću bi se moglo dogoditi da drugi mandat završi s neispunjenim obećanjem iz prvog. Jedino obećanje koje bi se moglo ispuniti jest da će se Jakuševec zatvoriti, ali to se neće dogoditi zbog uspjeha sustava, nego po inerciji i sili zakona jer će posljednja raspoloživa ‘ploha 6’ na odlagalištu Jakuševec-Prudinec biti popunjena, čime automatski prestaje mogućnost daljnjeg odlaganja ondje”, kaže Pavlović.

Ponajveći problem koji smo detektirali u ovim razgovorima jest što sva hrvatska odlagališta zajedno nemaju kapacitet primiti zagrebački otpad, a nitko u Dalmaciji ne želi splitski otpad, od Šibenika pa sve do Sinja, čiji je gradonačelnik Miro Bulj ideju da primi otpad iz Splita s gnušanjem odbio. Nije da nitko ne želi pomoći, nego su svi, doslovno i preneseno, u smeću do grla i nikomu ne treba tuđe. Energane na otpad koje se nameću kao jedino rješenje iz nekog razloga među neadekvatno informiranim zelenim aktivistima već na sam spomen izazivaju žestoke reakcije, a činjenica je, kažu naši stručnjaci, da su Malta i Hrvatska donedavno bile jedine članice EU-a koje nemaju spalionice otpada. Otkako je nedavno Malta izgradila manju energanu, Hrvatska je ostala jedina članica Unije koja nema takvo postrojenje za zbrinjavanje svog smeća.

“Volimo se uspoređivati s Bečom, ali kombinacija loše strategije, popunjenih odlagališta, nedostatka sortirnica i pretovarnih stanica te neurednog odvoza smeća uskoro će nas dovesti do toga da ćemo se diviti kako je Beograd čist i uredan u odnosu na Split ili Zagreb”, kažu naši sugovornici. Obje gradske vlasti, splitska i zagrebačka, sve ovo smatraju pretjeranim ocjenama.

Posebni pritisak

Zagreb smatra da će do 2029. uspostavom centra za gospodarenje otpadom te otvaranjem centara za ponovnu uporabu, kao i povećanjem odvajanja otpada na kućnom pragu situaciju staviti pod kontrolu. Ništa manje nije samouvjeren ni splitski gradonačelnik Šuta, koji bi, kao bivši direktor Lećevice, o ovoj temi mogao reći mnogo više nego što nam je u svojim kratkim komentarima na kritike poručio.

“Karepovac postoji od 1964. i to je problem koji se vuče generacijama. Krajem 2019. stopa odvajanja otpada bila je svega 3,74 posto. Od 2020. počelo se ozbiljnije s odvajanjem, nabavljeni su spremnici za reciklabilni otpad uz sufinanciranje sredstvima EU-a, oko 3500 kontejnera od 1100 litara i oko 25.000 manjih kanti. Nastavljena je ugradnja polupodzemnih spremnika i danas smo na oko 28 posto odvajanja. Po sadašnjim procjenama, Karepovac može funkcionirati još tijekom 2026. Grad i nadležne institucije aktivno rade na rješenjima. Održan je sastanak s ministarstvom, fondom, Županijom, Gradom Splitom, drugim gradovima i općinama te komunalnim društvima, a razgovori se nastavljaju kako bi se definirale alternativne lokacije. Istodobno je raspisan javni natječaj za završnu fazu izgradnje CGO Lećevica. Ako ne bude žalbi, ugovor se očekuje u prvoj polovici godine, a radovi bi trebali trajati 18 mjeseci”, uvjeren je Šuta, koji je pod posebnim pritiskom jer o Karepovcu kao deponiju ne ovisi samo Split nego i dvadesetak okolnih gradova i općina. On također ima problem s biootpadom pa kaže da je njegovo izdvajanje cilj te najavljuje raspisivanje javnog poziva za zbrinjavanje biootpada u postrojenjima u Hrvatskoj. Po kojoj cijeni, nije nam otkrio.

“Nakon popunjavanja Karepovca, do završetka Lećevice, moguće je da će se otpad voziti na lokacije odlagališta na području naše i susjednih županija. O konkretnim troškovima moći će se govoriti kad budu definirani parametri. Prema najavi Splitsko-dalmatinske županije, očekuje se da CGO Lećevica počne s radom tijekom 2028. Siguran sam da će Lećevica biti otvorena u mom mandatu i da će se time zatvoriti tema koja je godinama opterećivala grad. S Ministarstvom zaštite okoliša i zelene tranzicije stalno razgovaramo o modelima pomoći, uključujući sufinanciranje prijevoza otpada i nabavu opreme za unapređenje sustava, poput polupodzemnih spremnika i sustava za pravedniji obračun otpada”, šturo nam je rekao Šuta.