Nije bez grijeha, ali je godinama bez ozbiljne konkurencije – tako bi se ukratko moglo opisati desetljeće u kojem hrvatsku državu vodi premijer Andrej Plenković, mudri strateg i političar balansa koji je za sobom ostavio brojne krize, afere i situacije koje bi se teško preživjele bez političke inteligencije. Ta inteligencija i neviđen instinkt za preživljavanje u izvanrednim okolnostima tek su jedan od razloga Plenkovićeve opstojnosti, pa uostalom i činjenice da se već sada s punim pravom nada još jednom, četvrtom uzastopnom mandatu.
Bez obzira na ambiciju njegova glavnog konkurenta Siniše Hajdaša Dončića, pa i relativno mladog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, jer bi i jednom i drugom “profesor Plenković” mogao održati lekciju iz politike, javnih nastupa i opstojnosti. Sviđalo se to komu ili ne, nakon svega što je u ovom desetljeću postigao, doista bi ga se moglo nazvati profesorom politike od kojega bi mnogi mogli učiti tajne tog zanata koji nije nimalo jednostavan. Štoviše, oni koji godinama prate politiku vrlo dobro znaju koliko ta profesija troši ljude, posebice one na vodećim pozicijama. No Plenković se nije potrošio, ako ne računamo vidljivi gubitak kilograma koji mu je, međutim, donio novu energiju, a s njome i samopouzdanje da pogled uperi prema svojem četvrtom mandatu.
Do njega će vjerojatno stići, ako ne s istim, onda s kadrovima sličnog profila. Njegovi će kritičari baš u tim nedoraslim ministrima, raznim menadžerima i šefovima državnih tvrtki punih afera vidjeti njegovu najveću slabost, što i nije posve pogrešno. Svatko tko se okušao u bilo kakvom poslu u realnom sektoru zna da je za uspješan posao važno uza se imati kvalitetan tim. No politika je, barem ovdje u Hrvatskoj, samo manjim dijelom timski sport, a većim dijelom individualni sport u kojem se glavni igrač neprestano nadmeće sa svima oko sebe, zadržavajući tako svoj položaj.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Osigurao pobjede
Možda bi, dakle, Plenković u pojedinim resorima, za dobrobit države, ne samo trebao nego i morao imati sposobne, vidljive i prepoznatljive kadrove, no pitanje je što bi ti kadrovi značili za njegovu poziciju unutar HDZ-a, u kojem mu i sada, iako je njihov najuspješniji premijer svih vremena, svako malo nogu podmeće takozvana unutarstranačka desnica i kojekakve figure koje bi se rado vidjele na njegovu mjestu. No ni one mu nisu dorasle, a dokaz je to što je nakon deset godina stranku okupirao na svim razinama, pa su se i na unutarstranačkim izborima za većinu pozicija profilirali kandidati koje je on birao i koji konkurente nisu ni imali.
Danas HDZ nije ono što je bio, danas je HDZ u očima javnosti samo jedan čovjek – Andrej Plenković, koji je, da priča bude ironična, na čelno mjesto došao nakon što je izgovorio svoju najpoznatiju rečenicu, da stranka ne može biti talac jednog čovjeka. Pa iako se stranka danas svela na jednog čovjeka, HDZ-ovci nemaju ni jedan argument da se uopće pokušaju pobuniti protiv Plenkovića, jer im je osigurao pobjede na svim izborima na kojima je sudjelovao, osim predsjedničkih. Doduše, za njih se nije ni previše potrudio, jer da jest, vjerojatno ih ne bi predstavljao Dragan Primorac.
Stabilna pozicija stranke vidljiva je i u anketama koje pokazuju da je HDZ pod Plenkovićevim vodstvom snažan, nadmoćan i dominantan, najvažniji politički faktor na hrvatskoj političkoj sceni, što će vjerojatno i ostati do idućih parlamentarnih izbora, za koje se Plenković već počeo pripremati jer želi zadržati poziciju najjačeg političara u državi i za HDZ poziciju najsnažnije stranke koja će i na idućim izborima biti u prilici sastavljati Vladu. Pritom bi im se ponovno kao problem mogao nametnuti koalicijski potencijal, što nije nevažno, čak i dio HDZ-ovaca priznaje da bi u idućem izbornom ciklusu taj problem mogao biti izraženiji nego što je bio nakon prošlih parlamentarnih izbora.
Četvrti mandat
Činjenica s kojom su se HDZ-ovci počeli suočavati jest da im se nakon svakog izbornog ciklusa potencijal za koaliranje smanjuje, no oni koji Plenkovića poznaju kažu da to njega neće zaustaviti. Njemu je u interesu da osvoji četvrti premijerski mandat, što zbog taštine koja prati sve ozbiljne političare, a što zbog mogućnosti koje bi mu se nakon toga otvorile. Osim što bi mogao nastaviti voditi svoju vladu, Plenković bi se kao zreo i ozbiljan političar iz četvrtog mandata mogao zaputiti u Bruxelles, a okolnosti mu itekako idu u prilog. Prije svega, idući redovni parlamentarni izbori u Hrvatskoj trebali bi se održati najkasnije do ljeta 2028. godine, a europski tek godinu dana poslije.
Plenković bi tako mogao voditi HDZ na parlamentarnim izborima 2028., tad bi imao 58 godina, što nije dob za mirovinu. Ako nakon tih izbora formira svoju četvrtu vladu, mogao bi nakon godinu dana i podjele europskih fotelja napokon otići u neku od vodećih, možda čak onu predsjednika Europske komisije, u koju su ga svojedobno gurali ugledni strani časopisi poput Politica ili njemačkog Bilda. Plenkovićeva snaga u Europi, objašnjavaju upućeni, počiva na tome što je Hrvatska s njime na čelu postala priču o uspjehu europskih integracija. Pod njegovim vodstvom Hrvatska je postala aktivni sudionik svih ključnih europskih procesa, pa je i Plenković osobno stekao simpatije u Bruxellesu. Dokle te simpatije sežu, moglo se vidjeti i prije nekoliko dana, kada je u Zagreb tko zna koji put stigla šefica Europske komisije Ursula von der Leyen u društvu dvadesetak europskih čelnika koji su sudjelovali na neformalnom okupljanju pučana u glavnome hrvatskom gradu.
Dok je Plenković okupljao europsku političku elitu, SDP je okupio ista ona lica koja su sudjelovala na stranačkoj konvenciji na kojoj se bezbroj puta vrtio isti program stranke koja se ne pomiče s mrtve točke jer je vode netalentirani ljudi, čije ambicije nemaju uporište u realnosti. A realnost je takva da Plenković zasad nema konkurencije, jer bez obzira na sav trud i silnu želju, Hajdaš Dončić nije očarao hrvatsku javnost. Štoviše, nije očarao ni stranačke kolege koji ga sve manje uvažavanju. S druge strane, Plenkovića uvažavaju i izvan granica naše zemlje pa mu je više puta povjereno da bude glavni pregovarač pučana. Uz to je ovih dana odradio vrhunsku diplomatsku ofenzivu na bankarski sektor pa je zahvaljujući i njegovim lobističkim sposobnostima i njegovu utjecaju, donedavni ministar financija Marko Primorac postao potpredsjednik Europske investicijske banke, a njegov kolega Boris Vujčić potpredsjednik Europske središnje banke.
Ozbiljan potencijal
Kao jedan od najpouzdanijih saveznika Ursule von der Leyen u Europskom vijeću, Plenković je Hrvatskoj osigurao važan resor – Sredozemlje za Dubravku Šuicu, čime je održan kontinuitet hrvatskog utjecaja u Europskoj komisiji. Na europskoj razini pobrinuo se i za svoju nekadašnju suradnicu Tenu Mišetić, koja obnaša dužnost šefice kabineta povjerenice Šuice, a prije toga je radila i u kabinetu predsjednice Komisije. U svibnju prošle godine potvrđen je i novi mandat Ivani Maletić kao članici Europskog revizorskog suda, na kojemu prati trošenje proračunskog novca EU-a i Mehanizma za oporavak i otpornost, što bi teško postigla da iza nje nije stao predsjednik Vlade koji redovito ugošćuje europske lidere, a oni u njemu očito vide ozbiljan potencijal.
Tako i u Bruxellesu hrvatskog premijera vide kao političkog insajdera koji vrlo vješto koristi svoj položaj i pretvara ga u politički utjecaj HDZ-a, čime povećava i svoju vidljivost u Hrvatskoj, a onda i u europskim centrima moći. O tome njegovi izvanstranački, ali i unutarstranački rivali u ovom trenutku mogu samo sanjati. S takvom pozadinom nije ni čudno što se nada još jednom mandatu, a ni to što se unutar HDZ-a ta njegova odluka ne dovodi u pitanje. Nitko Plenkovića ne pokušava uvjeriti da je 12 godina vladanja i više nego dovoljno, nitko, pa ni Ivan Anušić koji se često spominjao kao predvodnik njegove unutarstranačke oporbe, ali posljednjih mjeseci kao da je ta njegova ambicija splasnula jer se potpuno posvetio radu u Ministarstvu obrane. Iako ponekad možda nisu u idiličnim odnosima, i Anušić ima dovoljno političkih utakmica u nogama da shvati koliko bi poguban mogao biti pokušaj rušenja stranačkog premijera dok je u mandatu sa stabilnim stranačkim rejtingom.
Oni oko Anušića, predstavnici desnog krila HDZ-a, prije su Plenkoviću mogli prigovoriti da nije dovoljno desno, no u aktualnom mandatu teško da mu se i takvo što može spočitnuti posebice otkako je na dočeku brončanih rukometaša omogućio nastup Marka Perkovića Thompsona kojem se usprotivio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Time je Plenković poentirao u očima izvanstranačke, ali i unutarstranačke desnice koja smatra da je premijer ovim činom najavio obračun s unutarnjim neprijateljima, i to nakon što je Hrvatsku međunarodno pozicionirao.
Upravljanje krizama
Dapače, oni koji ga poznaju kažu da je napokon prodisao, opustio se i počeo govoriti ono što uistinu misli pa nerijetko uz dozu humora na saborskim aktualcima britko i nepripremljenim odgovorima dovodi oporbu do ruba očaja. Uz to je u aktualnom mandatu jasan i nedvosmislen u pitanjima koja se odnose na žrtve komunizma, Domovinski rat ili zaštitu statusa HOS-a. Otvoreno govori i o HOS-ovim simbolima pa otvoreno staje u obranu Marka Perkovića Thompsona i njegove “Bojne Čavoglave”, zbog čega i među HDZ-ovcima kruži glasina da se nameće kao domoljubni lider Hrvatske koji ipak ne odstupa od svoje čuvene politike balansa, vidljive iz sastava ministara i iz koalicijskih saveza, kako onog desnog s DP-om, tako i onog neformalnog s Pupovčevim SDSS-om kojeg još drži uza se, održavajući sve srpske organizacije na državnim jaslama.
Ništa čudno, reći će premijerovi znanci i pripisati to njegovim diplomatskim vještinama. Ti potezi, pitate li njegove pristaše, jamče političku stabilnost i kontinuitet, osiguravajući mu poziciju najdugovječnijeg premijera s jasnom političkom vizijom modernog suverenizma i društvene kohezije i usmjerenog na europske integracije, pri čemu je uspio ostvariti ključne strateške ciljeve – ulazak u Schengen i eurozonu. Cilj na kojem još radi kako bi Hrvatsku do kraja profilirao na međunarodnoj sceni jest ulazak u OECD, a čini se da je i tu na dobrom putu. Kada se sve tako sagleda, može se reći da se Plenković uspio profilirati kao političar desnog centra koji vješto izbjegava svaki oblik ekstremizma, ali i populizma na koji naciju navikava njegov rival s Pantovčaka Zoran Milanović, političar bez ikakve ozbiljne odgovornosti, što se za Plenkovića ne može reći.
Kao predsjednik Vlade on je preuzeo veliku odgovornost koja uključuje i upravljanje krizama, a u njegovim mandatima nije ih nedostajalo, počevši od pandemije koronavirusa pa sve do energetske krize ili potresa u Zagrebu i na Banovini. Sve je to uglavnom uspješno savladao, čak je i svoj HDZ uspio repozicionirati kao proeuropsku, umjerenu i, kako on to voli reći, reformističku stranku iza čije vladavine stoji stabilan gospodarski rast, smanjenje javnog duga i najniža stopa nezaposlenosti u povijesti moderne Hrvatske.
