Prije godinu dana američki potpredsjednik JD Vance održao šokantan govor na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, oštro kritizirajući Europu zbog njezinih politika o migracijama i slobodi govora te tvrdeći da najveća prijetnja s kojom se kontinent suočava dolazi iznutra. Publika je bila vidljivo zatečena. Od tada je Trumpova Bijela kuća preokrenula svjetski poredak naglavačke.
Saveznici i protivnici podjednako su pogođeni carinama, dogodio se iznimno drzak upad u Venezuelu, Washington je vodio neujednačenu politiku traženja mira u Ukrajini, a pojavio se i bizaran zahtjev da Kanada postane „51. savezna država“ SAD-a. Ove godine konferencija, koja počinje 13. veljače, ponovno bi se mogla pokazati prijelomnom. Američko izaslanstvo predvodi državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Marco Rubio, a pozvano je više od 50 drugih svjetskih čelnika. Sve se to događa u trenutku kada sigurnost Europe izgleda sve nestabilnije, piše BBC.
Najnovija američka Strategija nacionalne sigurnosti (NSS), objavljena krajem prošle godine, pozvala je Europu da „stane na vlastite noge“ i preuzme „primarnu odgovornost za vlastitu obranu“, što je dodatno pojačalo strahove da SAD sve manje želi biti temelj europske obrane. No upravo je kriza oko Grenlanda najviše uzdrmala samu strukturu čitavog transatlantskog saveza između SAD-a i Europe. Donald Trump je u više navrata izjavio da „mora posjedovati“ Grenland radi sigurnosti SAD-a i svijeta te neko vrijeme nije isključivao ni uporabu sile. Grenland je samoupravni teritorij koji pripada Kraljevini Danskoj, pa nije bilo iznenađenje kada je danska premijerka izjavila da bi neprijateljsko američko vojno preuzimanje značilo kraj NATO saveza koji već 77 godina jamči sigurnost Europe.
Šokantno buđenje za Europu
Kriza oko Grenlanda zasad je izbjegnuta, Bijela kuća zaokupljena je drugim prioritetima, ali ostavlja neugodno pitanje koje visi nad Münchenskom sigurnosnom konferencijom: jesu li sigurnosne veze između Europe i SAD-a nepovratno oštećene? Promijenile su se, u to nema sumnje, ali se nisu raspale. Sir Alex Younger, koji je bio čelnik britanske Tajne obavještajne službe MI6 od 2014. do 2020., rekao je za BBC da se transatlantski savez neće vratiti na staro, ali da nije slomljen. „I dalje imamo ogromnu korist od našeg sigurnosnog, vojnog i obavještajnog odnosa s Amerikom“, kaže on. Također vjeruje, kao i mnogi drugi, da je Trump bio u pravu kada je tražio da Europa preuzme veći dio tereta vlastite obrane.
„Imate kontinent od 500 milijuna ljudi (Europa) koji traži od kontinenta od 300 milijuna (SAD) da se nosi s Rusima kojih je 140 milijuna. To je naopako. Zato vjerujem da Europa treba preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu“, rekao je Sir Alex. Ta neravnoteža, pri kojoj američki porezni obveznici desetljećima praktički subvencioniraju europske obrambene potrebe, bila je temelj velikog dijela ogorčenosti Trumpove Bijele kuće prema Europi. No podjele u transatlantskom savezu daleko nadilaze broj vojnika i iritaciju zbog onih članica NATO-a, poput Španjolske, koje ne ispunjavaju ni minimalni cilj od 2 % BDP-a za obranu.
Po pitanjima trgovine, migracija i slobode govora, Trumpov tim ima oštre razlike u odnosu na Europu. Demokratski izabrane europske vlade uznemirene su i Trumpovim odnosom s Vladimirom Putinom i njegovom sklonošću da za rusku invaziju okrivljuje Ukrajinu. Velik dio razmišljanja Trumpove Bijele kuće može se pronaći u američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti. Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) sa sjedištem u Washingtonu opisuje taj dokument kao „pravo, bolno, šokantno buđenje za Europu“ i „trenutak goleme divergencije između europske slike o sebi i Trumpove vizije Europe“. Strategija kao prioritet navodi novu politiku potpore skupinama koje su neprijateljski raspoložene prema upravo onim europskim vladama koje bi trebale biti saveznici Washingtona. Promiče se „poticanje otpora sadašnjem smjeru Europe unutar europskih država“ te se tvrdi da europske migracijske politike nose rizik „civilizacijskog brisanja“.
Ipak, dokument zadržava tvrdnju da Europa ostaje strateški i kulturno od ključne važnosti za Sjedinjene Države. „Većina europskih reakcija na ovu Strategiju nacionalne sigurnosti vjerojatno će biti isti zaprepašteni šok kakav je izazvao govor potpredsjednika JD Vancea u Münchenu u veljači 2025.”, piše CSIS.
Test Narve
No ključno pitanje u svemu ovome glasi: „Funkcionira li još uvijek Članak 5?“ Članak 5 dio je NATO-ova statuta koji propisuje da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve. Od 1949. pa sve do prije godinu dana uzimalo se zdravo za gotovo da bi, u slučaju da Sovjetski Savez, a kasnije Rusija, napadne neku članicu NATO-a poput Litve, puna snaga saveza, potpomognuta američkom vojnom moći, pritekla u pomoć.
Iako dužnosnici NATO-a inzistiraju da je Članak 5 i dalje itekako živ, Trumpova nepredvidljivost, u kombinaciji s prijezirom njegove administracije prema Europi, neizbježno dovodi to u pitanje. Narva je grad u Estoniji s većinski ruskim stanovništvom, smješten na rijeci Narvi, točno na granici s Rusijom. Ako bi, hipotetski, Rusija pokušala zauzeti taj grad pod izlikom, primjerice, „pomoći svojim sunarodnjacima Rusima“, bi li ova američka administracija pritekla u pomoć Estoniji?
Isto se pitanje može postaviti i za budući, još uvijek hipotetski, ruski potez prema Suwałkijskom koridoru koji razdvaja Bjelorusiju od ruske eksklave Kalinjingrad na Baltiku. Ili, uostalom, prema arktičkom arhipelagu Svalbardu kojim upravlja Norveška, gdje Rusija već ima naselje u Barentsburgu. S obzirom na nedavne teritorijalne ambicije predsjednika Trumpa da preuzme Grenland od saveznice u NATO-u, Danske, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kako bi Trump reagirao. A to, u trenutku kada Rusija vodi rat punog opsega u Ukrajini, može dovesti do opasnih pogrešnih procjena. Ovotjedna Münchenska sigurnosna konferencija trebala bi ponuditi neke odgovore o smjeru u kojem ide transatlantski savez. No ti odgovori možda neće biti ono što Europa želi čuti.
