Ove godine obilježava se 81. obljetnica stravičnog zločina nad hercegovačkim franjevcima u Širokom Brijegu. Točno 7. veljače 1945. godine ubijeno je i zapaljeno 12 franjevaca iz širokobriješkog samostana, dok će se u subotu, 14. veljače, obilježiti 81. godina od smaknuća sedam franjevaca bačenih u rijeku Neretvu, predvođenih provincijalom fra Leom Petrovićem. Ovi datumi i danas podsjećaju na najmračnije trenutke povijesti Hercegovine, kada je sustavno uništavanje hrvatske duhovne i intelektualne elite postalo dio šireg komunističkog plana.
Prošle godine, Crkva je također proglasila Slugama Božjim fra Andriju Topića i 49 subraće, zajedno s fra Leom Petrovićem i ostalom ubijenom braćom, čime je njihov doprinos i žrtva dodatno priznata. Njihova beatifikacija podsjeća na važnost sjećanja i trajnog očuvanja povijesne istine o mučeništvu hercegovačkih franjevaca, koji su u tim krvavim danima stajali kao simbol moralnog i duhovnog otpora protiv ideološkog nasilja.
Tim povodom razgovarali smo s povjesničarom dr. Hrvojom Mandićem, koji nas vodi kroz povijesni kontekst i detalje samog zločina. „Gledajući u daleku prošlost, hercegovački su franjevci, pod osmanskom upravom u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća, naselili Široki Brijeg“, rekao je Mandić za portal Dnevno.hr. „U nekoliko desetljeća podigli su samostan, crkvu te glasovitu franjevačku klasičnu gimnaziju. Izgradili su konvikt za vanjske učenike te utemeljili studij teologije u Mostaru, visokoškolsku ustanovu koja je postala preteča današnjeg Sveučilišta u Mostaru. Izgradili su infrastrukturu Širokog Brijega, uključujući vodovodnu mrežu, te ojačali gospodarstvo otvaranjem rudnika boksita i razvojem poljoprivrede kroz uzgoj raznih kultura. Osnovali su prvu narodnu štedionicu, čime su stvorili prvi bankarski sustav u Hercegovini“, dodao je Mandić.
‘Fratri na Širokom nisu pucali, a likvidaciju je naredio sam Tito’
„Franjevci redovnici su bili duhovna, intelektualna i domoljubna elita hrvatskog naroda u Hercegovini, i imali su ključnu ulogu u kulturnom i gospodarskom napretku tog kraja“, ističe Mandić. „Grad Široki Brijeg u vremenu Drugoga svjetskoga rata uopće nije imao značajniju vojno-stratešku ulogu, no franjevci su zbog svoje ideološke i kulturne uloge postali meta planirane eliminacije“.
Mandić podsjeća da je 5. listopada 1944. Hitler odredio manja hercegovačka mjesta, uključujući Široki Brijeg i Mostar, u tzv. „zelenu crtu“, strateški prostor za povlačenje njemačke Armije E. „Njemački strateški cilj bio je osigurati povlačenje svojih snaga preko doline Neretve do Sarajeva, a krajnje odredište bilo je srijemsko bojište, kako bi se zaustavilo napredovanje Crvene armije“, pojašnjava Mandić za portal Dnevno.hr.
O samom pokolju Mandić kaže: „Prvi su pokolji započeli 7. veljače nad skupinom zarobljenih franjevaca, koji su ubijeni bez suđenja. Tijekom dana uslijedio je protuudar njemačkih i ustaških snaga, ali oko 16 sati likvidacije su se nastavile: na okrutan je način ubijeno dvanaest širokobrijeških franjevaca i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu. U samo nekoliko dana ubijeno je 34 franjevaca s područja Širokog Brijega. Ukupno je u 1945. godine stradalo 64 pripadnika hercegovačke franjevačke provincije, dok je jedan ubijen 1942. i jedan 1944. godine“.
„Fratri na Širokom nisu pucali, a likvidaciju je naredio sam Tito. Svi dokumenti iz arhiva u Beogradu i Zagrebu potvrđuju da širokobriješki franjevci nisu bili naoružani, nisu pružali nikakav otpor, nisu postavljali snajperska gnijezda, niti je u samostanu i crkvi bilo vojnog osoblja“, naglašava Mandić. Dodaje kako je plan za likvidaciju franjevaca bio pomno osmišljen i da su za njegovu provedbu izravno odgovorni Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković.
‘Bez britanskih izvješća danas ne bismo imali precizne podatke o onome što se dogodilo’
Mandić dodatno naglašava da su u vrijeme zločina na Širokom Brijegu bili prisutni i britanski vojnici. „Tog 7. veljače 1945. u Širokom Brijegu nalazili su se i britanski vojnici, među njima i bojnik Peterson, savjetnik u stožeru partizanske tenkovske brigade“, kaže Mandić. Dodaje kako Britanci nisu sudjelovali u likvidacijama, ali su ih promatrali s određene distance, svjesni onoga što se događa.
Posebno ističe važnost britanskih dokumenata za današnje razumijevanje zločina. „Imamo u posjedu jedan iznimno važan dokument britanskog vojnog savjetnika Fitzroya Macleana, koji je 8. veljače 1945. u dopisu britanskom Foreign Officeu naveo da mu je Tito osobno rekao kako će se ‘pozabaviti’ širokobriješkim franjevcima jer mu predstavljaju prijetnju“, navodi Mandić. Upravo taj dokument, dodaje, potvrđuje da likvidacije nisu bile stihijske ni rezultat borbi, nego svjesna politička odluka najvišeg vrha.
„Bez britanskih izvješća danas ne bismo imali precizne podatke o onome što se dogodilo. Ona nedvosmisleno potvrđuju da franjevci nisu bili legitimni vojni cilj, nego politička i ideološka meta“, ističe Mandić. Prema njegovim riječima, ubojstva hercegovačkih franjevaca u veljači 1945. bila su svojevrsni poligon za masovna smaknuća koja će nekoliko mjeseci poslije kulminirati Bleiburgom i Križnim putem.
‘Poznat kao prijatelj Židova i Srba’
Mandić posebno ističe simboličku i moralnu dimenziju ovog stradanja: „Hercegovački franjevci stoljećima su bili nositelji duhovnog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Njihovo stradanje u završnici rata i poraću nije bio samo gubitak pojedinaca, nego i nenadoknadiv udarac za cijelu zajednicu. Svaka naredba za likvidaciju, svaka egzekucija bila je dio širega plana sustavnog zatomljavanja hrvatskoga nacionalnog bića“.
„Fra Leo Petrović, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, ubijen je 14. veljače 1945. u Mostaru. Poznat kao prijatelj Židova i Srba, prozvali su ga i ‘hercegovačkim Alojzijem Stepincem’. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, a godinu dana poslije Komunistička partija Jugoslavije inscenirala je sudski proces i posthumno ga osudila na smrt“, zaključio je Mandić.
Danas, kada su dostupni brojni dokumenti i svjedočanstva, nameće se potreba da se o ovim događajima govori otvoreno i bez ideoloških opterećenja. Rasvjetljavanje zločina, imenovanje odgovornih i dostojno obilježavanje mjesta stradanja nisu pitanje revanšizma, nego elementarne pravde i kulture sjećanja. Bez istine nema ni stvarnog pomirenja, a bez suočavanja s prošlošću teško je graditi stabilnu i pravednu budućnost.
