Iz Bosne i Hercegovine često stižu disonantni tonovi prema Hrvatskoj. S obzirom na zajedničku ratnu prošlost, borbu protiv JNA i agresora, zajednički izlazak na referendum za neovisnost te krhke demokracije, to je pomalo neobično.
S druge strane, građani hrvatske nacionalnosti u BiH su bili u sukobu s Bošnjacima – Muslimanima u proteklom ratu, ponajviše u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini.
Također, netrpeljivosti se mogu čuti i kada netko iz službenog Zagreba uputi stav o činjenici da se građanima hrvatske nacionalnosti u BiH osporavaju politička i ljudska prava, što se ponajviše ogleda kroz fenomen Komšić, gdje brojniji Bošnjaci, zahvaljujući rupama i manjkavostima u izbornom zakonodavstvu, nameću političke predstavnike Hrvatima u cilju političke dominacije.
Kontroverzna analiza
Svi ti slučajevi ostaju u domeni političke borbe ili, bolje reći, politikanstva, ali se nekada ode još korak dalje od tog. Takav je slučaj i sarajevskog profesora Jahje Muhasilovića koji je govorio o hrvatskoj državi kao o propalom projektu.
U tekstu, objavljenom na portalu Stav.ba, Muhasilović donosi izrazito pesimističnu i kontroverznu analizu Hrvatske, prikazujući je kao geografski, politički i ekonomski neodrživ projekt.
Muhasilović tako donosi: ‘Hrvatska nije država u funkcionalnom, geopolitičkom smislu; ona je logistička noćna mora, historijski incident i ekonomski neodrživ projekt dizajniran da propadne onog trenutka kada prestane infuzija iz nekog imperijalnog centra.‘ Problem vidi u njezinu obliku ‘kifle‘ i položaju, naglašavajući da je riječ o ‘klasičnom primjeru onoga što u geopolitici nazivamo ‘država bez strateške dubine‘‘.
Geografsku rascjepkanost povezuje s infrastrukturnim i ekonomskim problemima, pa za autocestu A1 piše: ‘Izgradnja autoceste A1 (‘Dalmatine‘) nije bila ekonomski potez; to je bio očajnički, preskupi politički čin da se ‘zašije‘ Dalmacija za Zagreb.‘ Takav ustroj, prema autoru, proizvodi unutarnju neravnotežu u kojoj pojedine regije stagniraju, a država funkcionira tako da ‘krajevi parazitiraju na sredini‘.
‘Uopće nije u potpunosti samostalna’
Što se povijesnog konteksta tiče, Muhasilović kaže kako Hrvatska uopće nije u potpunosti samostalna: ‘Hrvatska nikada nije imala kapacitet da stoji sama.‘ Današnji suverenitet smatra prividom: ‘Suverenitet o kojem trube domoljubi ne postoji.‘
Posebno oštar ton zauzima prema gospodarstvu koje se velikim dijelom oslanja na turizam: ‘Turizam u Hrvatskoj nije industrija; to je ekstraktivni kolonijalizam.‘ Kaže i kako ‘Država ne proizvodi ništa – ona iznajmljuje svoju geografiju.‘
Završnica teksta sumira njegovu tezu slikovitom metaforom: ‘Hrvatska je danas ‘Potemkinovo selo‘ Europske unije.‘ I konačno, zaključuje rečenicom: ‘To nije država. To je resort. A resorti nemaju budućnost, oni imaju samo sezone.‘
Muhasiloviću je u danas odgovorio bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u Komentaru dana na portalu Avaz.ba.
‘Cijenim profesora Jahju Muhasilovića. Pratim njegove političke osvrte i često u njima prepoznajem britkost, širinu i intelektualnu hrabrost. U vremenu kada mnogi biraju tišinu ili oportunizam, hrabrost je vrijednost. No, hrabrost ne znači odsustvo mjere. A mjera je, u politici i javnoj riječi, ponekad važnija od oštrine.
Unutrašnja nelagoda
Njegov tekst o Hrvatskoj kao ‘propaloj državi‘ u meni nije izazvao polemički refleks, nego unutrašnju nelagodu. Ne zbog Hrvatske, nego zbog nas.
Ne sporim da hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini često pokazuje dvostruke standarde. Postoji javna diplomatska retorika i postoji politička praksa koja zna reflektirati hegemonijske ambicije. O tome treba govoriti jasno, argumentirano i bez iluzija. Ali govoriti o susjednoj državi, članici Evropske unije i NATO-a, kao o ‘vještačkoj tvorevini‘, ‘geopolitičkoj anomaliji‘ ili ‘resortu bez budućnosti‘ nije analiza. To je retorička presuda.
A presuda bez mjere lahko se pretvara u bijes.
A bijes nije argument.
Moramo biti svjesni jedne važne činjenice: ono što se napiše u Sarajevu često se u Zagrebu čita kao stav svih Bošnjaka. To nije točno, ali percepcija u politici često nadjača istinu. Kao što ni ono što Max Primorac piše u američkim medijima nije stav svih Hrvata, ali se u Bosni često tako doživljava.
Bošnjačka tradicija ima duboku edebsku kulturu govora. Edeb znači dostojanstvo čak i kada se ne slažemo. Znači kritiku bez poniženja, neslaganje bez omalovažavanja. U tom smislu, tekst o Hrvatskoj više govori o našem tonu nego o njihovoj stvarnosti.
Da li Hrvatska ima demografske i ekonomske probleme? Ima, kao i veći dio Evrope. Da li turizam nosi rizike strukturalne ovisnosti? Svakako. Ali to nisu dokazi ‘propale države‘, nego izazovi suvremene ekonomije. Hrvatska je institucionalno stabilna članica EU i NATO-a, sa sistemom koji funkcionira. Bosna, nažalost, još uvijek traga za takvom stabilnošću.
U samokritičnom smislu, moramo postaviti pitanje: treba li nam retorika poniženja susjeda da bismo učvrstili vlastiti osjećaj sigurnosti? Ako nam treba, onda problem nije u Zagrebu, nego u našoj nesigurnosti.
Bosna ne postaje jača time što Hrvatsku prikazuje kao geopolitički promašaj. Naprotiv, takva retorika produbljuje nepovjerenje i daje argument onima koji već žele prikazati Bošnjake kao destabilizirajući faktor.
Srbija je u bosanskoj historiji ostavila duboke rane. Hrvatska je, unatoč teškim momentima i otvorenim sporovima, u mnogim fazama bila i saveznik i logistički oslonac. Ta historijska složenost zahtijeva nijansiran govor, a ne totalne presude.
Kultura javne riječi nije slabost. Ona je snaga.
Snaga se pokazuje mjerom, ne galamom.
Možda je vrijeme da u regionalnim raspravama više govorimo o vlastitim slabostima nego o tuđim. To bi bila zrela politika. I zrela savjest.
Jer narod koji je preživio genocid ne bi smio lahko posezati za riječima koje zatvaraju vrata.
A komšije, sviđalo se to nama ili ne, ostaju komšije‘, rekao je efendija Cerić.
