NATO je i službeno pokrenuo novu misiju pod nazivom Arktički stražar, čime Arktik, dugo smatran perifernom sigurnosnom zonom, postaje jedno od ključnih geopolitičkih žarišta. Odluka dolazi nakon sastanka američkog predsjednika Donalda Trumpa i glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea u Davosu, gdje je, prema dostupnim informacijama, postignut dogovor da Savez mora preuzeti veću odgovornost za sigurnost na krajnjem sjeveru.
Taj susret u Davosu imao je i širi politički kontekst. Trump je nakon razgovora ublažio retoriku prema europskim saveznicima, povukao prijetnje carinama i – barem privremeno – isključio uporabu sile za preuzimanje kontrole nad Grenlandom. Upravo je ta ranija izjava o “zauzimanju Grenland” izazvala jednu od najozbiljnijih kriza unutar NATO-a od njegova osnutka 1949. godine.
Grenland, formalno dio Kraljevine Danske, a time i u europskoj domeni, iznenada je postao simbol šire strateške borbe – ne samo između SAD-a i Europe, nego i u odnosu na Rusiju i Kinu, koje sve intenzivnije pokazuju interes za Arktik. Rutte je pojasnio kako će Arktički stražar objediniti postojeće aktivnosti saveznika na dalekom sjeveru pod jedinstveni operativni okvir.
“Arktička straža pojačava snagu Saveza tako što aktivnosti savezničkih zemalja na dalekom sjeveru dovodi pod jedan operativni pristup. U početku će udružiti vježbe kao što su danska Arktička izdržljivost i norveški Hladni odgovor, aktivnosti koje uključuju desetke tisuća ljudi i opremu koja im je potrebna za uspješno djelovanje u arktičkoj regiji”, izjavio je Mark Rutte. No, koliko je sve to doista povezano s Grenlandom, a koliko je riječ o širem strateškom preslagivanju? Geopolitički analitičar Denis Avdagić govoreći za naš portal smatra da je veza jasna, ali da stvari treba postaviti u realan okvir.
Nešto se kuha
“Naravno da ima veze s Grenlandom, ali da razjasnimo. Imamo ojačanu prisutnost NATO snaga na istočnim granicama saveza. To je napravljeno zato što su zemlje u blizini Rusije strahovale od mogućnosti da Rusija uz Ukrajinu udari i na neke NATO članice. Napravljeno je kao svojevrsno sredstvo odvraćanja, nisu ozbiljne snage koje ugrožavaju Rusiju.“ Prema njegovu tumačenju, Arktik sada prolazi sličan proces.
“Otprilike je ovo sada ojačana prisutnost na sjevernim granicama. U tom kontekstu, ako se smatra da je nešto pod ugrozom, to se radi. Pojačava se razmjena podataka, sukladno tome rade se i vježbe. Za očekivati je i prisutnost čizme na tlu. Po meni ništa spektakularno, s obzirom da govorimo o Grenlandu koji je postao tema.” Drugim riječima, riječ je o klasičnoj logici odvraćanja, a ne o pripremi za ofenzivno djelovanje. Avdagić naglašava i da zasad ne vidimo dramatično povećanje američkih snaga na samom Grenlandu.
“Ono što ne vidimo jest da se povećava broj američkih vojnika na Grenlandu, iako oni to mogu napraviti vrlo brzo.” U pozadini svega, kaže, stoji i širi strateški zaokret Washingtona. “Ono što se odvija već prilično vidljivo jest očigledna želja Trumpove administracije da se smanji njihova prisutnost u drugim dijelovima svijeta, govorimo općenito o Europi. S obzirom da Grenland sada spada u EU domenu jer je vezan uz Dansku, to ne znači potpuno povlačenje SAD-a, ali vidljivo je da je došlo i do predaje nekih zapovjedništava u europske časničke ruke.”
Nije loša vijest
Za Europu, smatra Avdagić, to ne mora biti loša vijest. “Ako ćemo gledati Europu suverenistički, onda je to smjer koji smo trebali očekivati i koji je trebao biti potegnut od same Europe. Bilo bi manje čudno da je EU to sama napravila i rekla – nakon toliko desetljeća od rata i hladnog rata, vrijeme je da uzmemo svoju sigurnost u svoje ruke.” Problem je, dodaje, što Europa dugo nije bila spremna na takav iskorak. “Dobar dio europskih čelnika smatrao je da to nije u interesu SAD-a i onda se to otezalo. Sada se dogodio svojevrsni šok, a zapravo nije. Sve to bez retorike i senzacionalizma pripada očekivanoj domeni nakon završetka hladnog rata.” Europa, podsjeća, ima i financijska sredstva i demografski potencijal. “Europa ima financijska sredstva i resurse u stanovništvu. Mislim da je u redu da ima i adekvatnu obranu i čuvanje europskih granica. Ostaje još domena birokracije i činjenica da nemamo sve europske države u NATO savezu niti su svi u EU. Tu se gubimo jer nisu svi u svemu.”
U tom institucionalnom raskoraku vidi se i dio slabosti europske sigurnosne arhitekture. Ipak, Avdagić ne očekuje raskid sa SAD-om. “Mislim da nam slijedi nekoliko godina konsolidiranja i donošenja odluka u smjeru jačanja europskog aparata, u kojima neće doći do kidanja odnosa sa SAD-om.” A kako na sve gledaju Moskva i Peking? Vježbe i jačanje NATO prisutnosti zasigurno neće biti po volji Rusiji, dok Kina situaciju promatra suzdržanije, procjenjujući vlastite interese u arktičkim pomorskim rutama i energetskim resursima. Ipak, Avdagić smatra da Rusija trenutačno nema kapacitet za ozbiljniju reakciju. “Sama Rusija nema baš mogućnost daljnjeg rastezanja u tom smislu, njihove pomorske snage su dosta oslabljene nakon ovog rata. Mislim da ne mogu nešto pretjerano odgovoriti, niti će se nešto veliko brzo dogoditi u kontekstu Grenlanda.”
Vrhovni zapovjednik NATO-ovih snaga za Europu, američki general Alexus Grynkewich, poručio je da Arktički stražar “naglašava predanost Saveza zaštiti svojih članica i održavanju stabilnosti u jednom od strateški najvažnijih i ekološki najizazovnijih područja na svijetu”. Arktik, dakle, više nije zaleđena periferija globalne politike. On postaje test nove ravnoteže – između američkog redefiniranja globalne uloge, europskog buđenja sigurnosne odgovornosti i ruskih te kineskih ambicija. No, barem zasad, riječ je više o konsolidaciji i odvraćanju nego o uvodu u otvorenu konfrontaciju.
