Gradonačelnica Supetra Ivana Marković osvrnula se na protekli tjedan ispunjen gradskim projektima, administrativnim procedurama i političkim pritiscima, ali i osobnim trenucima koji su joj, kako kaže, „vratili vjeru u ljude“. U podužoj objavi na društvenim mrežama opisala je naporan rad u gradu, kišnu južinu i poruke mržnje koje prima, a zatim izdvojila dva događaja – maturalnu večer svoje kćeri Ene i promociju planinarskog pothvata prijatelja Ranka – kao podsjetnik zašto se, unatoč svemu, vrijedi baviti javnim poslom.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
“Tjedan je bio iznimno intenzivan s brojnim obvezama u gradu. Dobili smo konačnu odluku EU sredstva iz ITP-a Trolokve, stiglo nam je novo vatrogasno vozilo, radovi na društvenom domu napreduju, održali smo raspravu o konačnom glavnom projektu uređenja Fadića šumice – I. faza, prijavili smo nove projekte na sufinanciranje ministarstava i još mnogo svakakvih obveza. I uspona i padova i toliko beskonačno dugotrajan rad, procedure i papirologija koja nikako da dođe do onog završnog cilja. Užasno naporne i frustrirajuće procedure.
Tjedan je obilježila kiša koja ne staje. I sad pada. I južina. Južina i ono stanje uma za koje samo mi Dalmatinci znamo kako utječe na doslovno svaki segment života, raspoloženja i unosi užasni nemir. I umisto da u takvom tjednu ne donosimo nikakve odluke, što se još prakticiralo i u Dubrovačkoj Republici, meni se činilo da nije bilo odluke koje nisam morala donijeti.
Jedino što je ovaj tjedan izvlačilo su Olimpijske igre koje obožavam pratiti. I tamo suze i smijeh i ljudske sudbine koje te u tjednu južine dirnu više nego što bi očekivala.
Sabora ovaj tjedan nema, pa sam se pokušala barem korak odmaknuti od događanja na nacionalnoj razini, društvenih mreža, portala i prorijediti bujicu uvreda, mržnje i prijetećih poruka koje se u inboxe slijevaju poput ove dosadne kiše koje ne staje. Iako sam iznenađujuće doslovno otupila na bilo koje komentare moram priznati da je bilo olakšavajuće.
A onda su me jučer dvije stvari podsjetile zašto sve ima smisla.
Ena
Prva je da smo ispratili Enu na maturalni ples. Mlada, predivna i nježna. Gledati toliko mladosti, nade, uzbuđenja i ponosa roditelja na jednom mjestu zaista je poseban osjećaj. U njihovim očima vidi se žar, hrabrost i uvjerenje da je svijet njihov. Vrijeme prolazi brže nego što mislimo, često zaboravimo na ono bitno, a ovakvi trenuci vrate nas na pravi put. Mojoj Eni i njezinoj generaciji želim da ih taj žar prati kroz cijeli život. Na njima je da pokušaju izgraditi svijet boljim od onoga što imamo danas.
A druga je Ranko.
Ranko je moj prijatelj, naš komunalac, a zapravo puno više od toga: planinar, avanturist, humanitarac. Čovjek koji je imao hrabrosti učiniti ono na što se mnogi ne usude: suočiti se sa strahom i krenuti prema snovima. Osvojio je mnoge planinarske vrhove, a sinoć smo kroz film i knjigu slušali njegovu priču o osvajanju Denalija.
No sinoć nije osvojio samo planinu. Osvojio je i naša srca. Njegova priča o tome kako biti „najbolja verzija sebe“ zapravo je priča o zajedništvu, prijateljstvu, upornosti i probijanju vlastitih granica. O tome da nijedan vrh nije previsok kada se penješ s vjerom, disciplinom i ljudima koji stoje uz tebe.
Zamolio me da kažem nekoliko riječi. Nisam se osjećala ugodno jer smatram da u takvim trenucima nitko ne smije krasti prostor onima koji su ga svojim trudom zaslužili. Ali nakon njegova govora, u kojem sam se, vjerujem kao i svi u prepunom kinu, barem dijelom prepoznala, riječi su došle same i nije mi trebao nikakav šalabahter niti podsjetnik jer je ispričao priču u kojoj se si možemo prepoznati, jer kad si gore negdje među vrhovima najveće svijetlo i olakšanje su ti najdraži ljudi oko tebe koji su brana od svega onog lošeg koje to nosi sa sobom.
Sinoć mi je naše malo, ali prepuno kino vratilo vjeru. Vjeru u ljude. U budućnost. U zajedništvo. Jer samo zajedno možemo pomicati granice u gradu, u životu i u sebi. Jer koliko god nam nekada teško bilo, činilo se da nema izlaza treba se samo okrenuti prema ljudima oko nas, skupiti hrabrosti u sebi i pokušati se popeti na naš Denali pa makar ne uspjeli svaki put. Ali znamo da smo pokušali i da ćemo imati što ispričati svojim unucima. Mislim da svaki mladi čovjek sinoć sa maturalne večeri treba pogledati film o Rankovom usponu i usponu svih drugih Ranka sa porukom da nikada ne odustaju.
Hvala ti, Ranko, što si mnoge motivirao i nadahnuo da budemo bolja verzija sebe.
I upravo zbog takvih trenutaka, unatoč svim izazovima, znam da vrijedi”, napisala je Marković.
Moja reakcija na članak je…
