Te naftne države “zabrinute su zbog napada na energetsku infrastrukturu i mogućeg blokiranja plovidbe” u uskom grlu Hormuškog tjesnaca, podsjetila je Cinzia Bianco, istraživačica za Zaljev u Europskom vijeću za vanjske odnose (ECFR). Te su zemlje trenutačno angažirane u skupim političkim agendama: promjeni ekonomskog modela, velikim radovima i energetskoj tranziciji.
“Sve bi bilo kompliciranije s naftnom krizom. Upravljanje sigurnosnim posljedicama promjene režima u Iranu dodalo bi novi sloj složenosti”, objasnila je Bianco.
Uz to, dodao je Pierre Razoux, takav bi scenarij mogao potaknuti Kinu, velikog kupca zaljevske nafte, da pokuša smanjiti svoje veze s regijom. To bi bila loša vijest za zaljevske zemlje koje pokušavaju uravnotežiti svoju trgovinsku ovisnost o Sjedinjenim Državama.
Potres u Iranu mogao bi probuditi druge sukobe koje bi Teheran mogao pokušati reaktivirati u sklopu svoje odmazde, putem pokreta Huti u Jemenu ili Hezbolaha u Libanonu.
Njegovo oslabljivanje moglo bi, osim toga, dati odriješene ruke skupinama koje su neprijateljski nastrojene prema susjedima, poput Turske ili Pakistana. Tu se misli na kurdske skupine na sjeverozapadu i balučke separatiste na jugoistoku Irana, čije bi djelovanje moglo destabilizirati cijelu regiju.
“Tijekom prethodnih prosvjeda, Turska se bojala da bi u slučaju pada iranskog režima kurdske skupine to iskoristile za stvaranje problema u Turskoj”, rekla je Gonul Tol s Instituta za Bliski istok. “Skupine povezane s borcima PKK postale bi aktivnije”, smatra ona.
Ulozi su slični i za Islamabad, koji je poručio da je “stabilan i miran Iran, bez unutarnjih nemira, u interesu Pakistana”.
Američki napadi “imali bi destabilizirajuće posljedice za cijelu regiju, a Pakistan bi mogao biti posebno pogođen”, ocijenila je analitičarka i bivša diplomatkinja Maliha Lodhi. “Svaki problem blizu granica ojačao bi aktiviste u nestabilnom Balučistanu i bio bi ozbiljna prijetnja sigurnosti”.
Migracijski valovi
Neki susjedi strahuju i od velikih migracija stanovništva ili priljeva izbjeglica, kakve je Turska doživjela tijekom građanskog rata u Siriji. “Šok bi vjerojatno bio puno jači, s obzirom na veličinu zemlje, njezino stanovništvo i heterogenost”, rekao je Sinan Ulgen iz think-tanka Carnegie Europe.
Iran ima 92 milijuna stanovnika koji pripadaju brojnim etničkim i vjerskim zajednicama (Kurdi, Azeri, Baluči, Arapi).
“Turska, Azerbajdžan i Armenija toga se posebno boje jer bi one bile odredišne zemlje”, istaknuo je ruski analitičar Nikita Smagin. Za potonje dvije zemlje, koje su male površinom, to bi “lako moglo ugroziti njihovu stabilnost”.
‘Islamski NATO’?
Nakon izbijanja rata u pojasu Gaze 2023. i izraelskih napada na Libanon, Siriju, Jemen i Iran, te posebice na predstavnike Hamasa u Dohi 9. rujna 2025., u regiji su sve glasniji pozivi za jačanjem obrambene suradnje i zajedničkom obranom, čak formalnim osnivanjem “islamskog NATO-a”, koje predvode Egipat i Iran.
No za to postoje velike političke prepreke zbog kojih su zemlje sklonije bilateralnim sporazumima i tehnološkoj suradnji.
Katar i UAE navodno su na summitu u Dohi 15. rujna 2025. odbili egipatski prijedlog za osnivanje zajedničkih arapskih vojnih snaga, bojeći se jačanja regionalne polarizacije, a druge zaljevske zemlje uskratile su podršku zbog mogućnosti uključivanja Irana ili Turske, navodi se u analizi Centra za strateške i međunarodne studije.
Saudijska Arabija i Pakistan potpisali su, međutim, dva dana poslije u Rijadu sporazum o uzajamnoj obrani (SMDA) po kojem se “agresija na jednu zemlju smatra agresijom na obje”, po uzoru na članak 5. NATO-a. Sporazum predviđa sveobuhvatnu vojnu suradnju i govori o zajedničkom odvraćanju, ali ne definira precizno mehanizam zajedničkog odgovora niti izričito spominje širenje pakistanskog “nuklearnog kišobrana” na Saudijsku Arabiju.
Ni Povelja NATO-a iz 1949. isprva nije spominjala nuklearno oružje, ali to se s vremenom promijenilo, pa bi i SMDA mogao evoluirati.
Turska također radi na jačanju obrambene suradnje sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom te želi osnovati “regionalnu platformu” koja bi kasnije, kako se nada, mogla uključivati i druge zemlje regije, poput Egipta.
Abrahamova i islamska koalicija
Predsjednik Ujedinjenih Arapskih Emirata, Muhamed bin Zajed Al Nahjan, potaknut tim razvojem događaja posjetio je u siječnju Indiju s kojom je potpisao pismo namjere za sklapanje okvirnog sporazuma o strateškom obrambenom partnerstvu. Izrael također radi na jačanju obrambene suradnje s Indijom.
“U regiji se pojavljuju dvije suparničke koalicije”, rekao je Firas Maksad, izvršni direktor za Bliski istok i sjevernu Afriku pri konzultantskoj tvrtki Eurasia Group, za japanski časopis NikkeiAsia. “Abrahamova koalicija na čelu s Izraelom i UAE, uz potporu Indije i Grčke, te islamska koalicija koju predvode Saudijska Arabija, Turska, Pakistan i sve više Egipat”.
Referirao se na Abrahamove sporazume kojima je Izrael normalizirao odnose s nekoliko muslimanskih zemalja, uključujući UAE i Bahrein.
Maksad je napomenuo da zemlje kao što su Turska, Egipat i Indija ne žele birati između Saudijske Arabije i UAE-a jer imaju interese na obje strane i mogu imati važnu ulogu u prevladavanju razlika između tih dviju zemalja.
Bliskoistočni savez za protuzračnu obranu (MEAD), operativan od ljeta 2022., možda je zasad najvažnija praktična inicijativa u regiji. Pod vodstvom američkog zapovjedništva (CENTCOM), zemlje poput Saudijske Arabije, Jordana, UAE-a, Bahreina i Izraela neformalno rade na povezivanju radarskih sustava u cilju zajedničkog ranog upozoravanja na napade dronovima i projektilima iz Irana. To je jedini projekt gdje Izrael i arapske zemlje doista operativno surađuju iza kulisa, bez obzira na političku retoriku.
Car je gol: Nemoguća misija – Iran; Erdoganova dilema (2. dio)
