Mile Kekin je kao odgovor Plenkoviću spjevao pjesmu “Hrvatska je raj na zemlji” i u jednome se svi slažu: njemu svakako jest. I njegovoj supruzi također. Pjesma je izrazito autobiografska, samo su neka imena izmijenjena. Recimo, nikomu nije jasno zašto se u pjesmi spominje nogometaš Ibrahimović, ali vjerojatno je Mile zapravo mislio na svog prijatelja, nogometaša Jelavića. Samo ga nije htio izravno spomenuti. Mile, prema imovinskoj kartici Ivane Kekin, zarađuje 130.000 eura godišnje od “samostalne umjetničke djelatnosti”, plus rentanje vile za dvadesetak tisuća godišnje, plus jednokratno 91.000 eura potpora preko Ministarstva kulture, za “unapređenje poslovnih procesa” profesionalnog umjetnika, pola lani, a pola ove godine. U kućni budžet treba još pribrojiti saborsku plaću supruge Ivane od 52.000 eura godišnje, koja, naravno, dolazi izravno iz proračuna. A zdravstveno i mirovinsko Mili plaća blagajnica iz Konzuma! A onda Mile pjeva o tome kako HDZ pljačka tu blagajnicu.
Stvarno, gdje bi drugdje osim u raju na zemlji Mile mogao od općine kupiti zemljište za vilu s bazenom u Istri po cijeni starog Renaulta 4, poput onog iz njegove pjesme, a parkiranog po povlaštenoj cijeni u garaži Tuškanac, milošću Milana Bandića? Gdje bi mogao pjevati “politika me u životu uvijek pratila u stopu, bacala duge sjene uvijek kad mi krene”, a istovremeno imati ženu političarku i profitirati na temelju veza u politici? Gdje bi na svijetu mogao ismijavati “cimerfraj” i živjeti od njega? Gdje na svijetu možete imati gotovo milijun eura u nekretninama i na štednji, parazitirati na proračunu, imati prihode kućanstva veće od 200.000 eura godišnje, one prijavljene, a glumiti buntovnika i protivnika režima? Jer taj režim navodno proizvodi sirotinju? Pa, od Kekinovih je proizveo bogataše. Mile je rođen u Njemačkoj, roditelji su mu porijeklom iz BiH, no njihova imena nikad ne spominje iako je često govorio o svom odrastanju. Odrastao je u Njemačkoj i u Tuzli, diplomirao u Zagrebu prije rata. Otac, kojeg je razmjerno rano izgubio, kaže, kao i svaki pravi jugo gastarbajter snalazio se na ovaj ili onaj način da bi preživio, često na onaj, švercajući kavu i cigarete u staru domovinu. Ne treba mu to zamjeriti, svi su to tada radili, ali iz nekog razloga, i njemu je, kao i supruzi mu Prigorki koja je odrasla u Zelini u osmeročlanoj siromašnoj obitelji i Zagreb je gledala na crno-bijeloj televiziji iako joj je bio iza ugla, onda “sve bilo bolje i ljepše” i k tome su se zakoni kakti poštovali.
Iako su oboje rođeni u krajnjoj bijedi, sirotinja čak i za SFRJ prilike, a danas su maltene milijunaši, iz nekog razloga smatraju da ova država i ovaj “divlji kapitalizam”, socijalo neosjetljiv, ništa ne valja. I da nam treba ekonomija uređena po principima ekonomije bivše države, iako je ona ekonomski, moralno i politički propala i nestala s karte. Iako su oboje iz provincije, predstavljaju se kao predstavnici pravih purgera. Ne smatram da mjesto rođenja ima išta s tim spada li tko u Zagreb ili ne, da ne bude zabune, ali je malo gadljivo kad poklonici njihove sekte neprestano lamentiraju po društvenim mrežama kako Bosance treba isprašiti iz grada i države. Osim Tomaševića, Kekina, Jergovića, Ivančića, Markovine i tako dalje. I grad prepustiti njima, “purgerima od stoljeća sedmog”, kako sebe vide. A provincijalcima do prije 30 godina.
Obećali su otići, a još su tu
Tito je bio puno socijalno osjetljiviji dok se u nekom od svojih osam Mercedesa 600 Pullman vozio od Galeba do jedne od rezidencija, otresajući havanku koju mu je donirao Castro u zlatnu pepeljaru. Prije 12 godina, u mandatu Zorana Milanovića, Mile je u jednom intervjuu rekao kako razmišlja o odlasku iz Hrvatske, ali kako je u međuvremenu Hrvatska postala “raj na zemlji” za filozofe klošarije, propale umjetnike s dobrim vezama u politici, parazite na proračunu, političke uznike s 15 minuta zatvorskog staža, prijatelje nogometaša sumnjivog imena i rentijere sumnjivo stečene vile s bazenom, očito više ne razmišlja o tome. To je ironija, u vrijeme SDP-ove vlade htjeli su se iseliti u Njemačku, a nakon desetak godina vladavine HDZ-a postali su bogataši. I sad bi ponovno doveli SDP na vlast. Nešto kao imigranti iz islamskih država na zapadu koji su pobjegli od nasilja i bijede u svojim državama, da bi u državama koje su ih prihvatile pokušali instalirati sve ono što je tu bijedu i nasilje i prouzročilo, sve ono od čega su pobjegli.
No negdje u to vrijeme za Njemačku je otišao Siniša Labrović, sinjski performer iz spota koji prati “navijačku” pjesmu. Prije toga je pompozno u svim medijima objavio kako napušta ovu dolinu suza i ide u Berlin, gdje ljudi nisu takve seljačine kao ovdje i gdje umjetnike poput njega čekaju raširenih ruku i otvorenog novčanika. “Očit je nalet desnice, ljudi koji su povezani s Crkvom. Ne vidim ovdje dugoročno perspektivu da žena i ja opstanemo. Ja ću zadržati veze s Hrvatskom, dolazit ću raditi ovdje i dalje, nije mi intencija prekidati sve veze, ali probat ćemo u Berlinu”, rekao je Labrović. Vratio se nakon kratkog vremena podvinuta repa jer je u skladištu hladno i poslovođa Hans te lupa nogom u dupe ako presporo mičeš palete. A potrebitih “neshvaćenih umjetnika”, uvijek gladnih državnog novca, imaju u Berlinu i svojih, koš i još. Uglavnom, žalosno je kad ostarjeli režimski buntovnik bez razloga i još koječega nije sposoban više biti ni ciničan ni buntovan, do te mjere da etablirani političar s deset godina staža na vlasti ispada verbalno jači. Da je Miletova pjesma dobra šamarčina Plenkoviću, zaslužio bi pljesak, ali daleko je od toga. Tek pokušaj provokacije rađen s pola srca i malo talenta. Tako je to kad se čovjek udeblja, situira, opusti, izgubi onu oštricu, je li. Ako ju je ikad i imao.
A Hrvatska, Hrvatska nije raj na zemlji, osim za takve poput Kekinovih, ali definitivno spada u bolja mjesta za život na planetu, i to čak i kad se gledaju samo financije, a kamoli kad se gleda sve ostalo, od sigurnosti na ulicama do klime. Hrvatska je u 2025. godini proglašena “apsolutnim prvakom” u EU-a po brzini rasta kupovne moći, zahvaljujući snažnom dvoznamenkastom rastu plaća koji je daleko nadmašio stopu inflacije. Ona trenutno zauzima 39. mjesto među državama svijeta po kriteriju kupovne moći građana i penje se i dalje, sad su ispred nje samo još države “stare Europe”, one koje nikad nisu okusile čari socijalizma pa nikad nisu ni bile siromašne. Usto, po Ginijevu koeficijentu, kojim se mjeri razina “socijalne pravednosti”, spadamo u sam vrh svijeta. Dakle, nekakvom ismijavanju Hrvatske kao siromašne države u kojoj jedni gladuju i dostavljaju hranu preko Glova (što ionako ne rade Hrvati nego Nepalci), a drugi žive u vilama s bazenom nema mjesta i nije duhovito. Pogotovo kad to pokušava činiti netko tko stvarno ima vilu s bazenom.
Pjevaju borbene, a ne luzerske
Njegovi su pobijedili ’45., njegovi su izgubili ’95., njegovi su se obogatili 2025. I sad se on čudi zašto sportaši, bar oni uspješni, pjevaju Thompsonove borbene, a ne njegove luzerske. A on bi i dalje bio idol luzera. Pjevač koji već odavno ne može napuniti klub s više od 200 ljudi, dok Thompson puni stadione, očito treba politiku, i njenu “dugu sjenu” da mu krene. Naročito onu financijsku. Treba tu otvoreno reći – riječ je o još jednom u beskonačnom nizu pokušaja da se Hrvatsku prikaže kao propalu, jadnu, bijednu i neuspjelu državu, propali projekt ustaša i klerofašista, gubitnika. Onih koji nisu pobijedili ’45. Projekt koji živi na nepravdi, gdje jedni rade, a drugi se bogate, gdje je sve ogavno i ružno.
Riječ je o tome da jedan dio ljudi, građana ove države, onaj dio koje obično kolokvijalno nazivamo “antifašisti” ili “Jugosi”, nikad neće prestati blatiti Hrvatsku i prikazivati je u najcrnjem svjetlu, iz dva razloga. Prvi, emocionalno su bili vezani uz bivšu državu, a za njen raspad su, zna se, krive ustaše “koje su htele da se odcepe” i te ustaše po nekoj “kozmičkoj pravdi” moraju kad-tad biti kažnjeni. Nova NDH ne smije i neće uspjeti, u njihovim glavama. Kad bi priznali da Hrvatska jest uspješna i da je tu da bi ostala, da to nije neki privremeni poremećaj koji će trajati par godina pa ćemo se onda opet na nekoj “svadbi” svi lijepo pobratimiti, kako je i red, a ustaše i druge remetilačke faktore potrpati gdje im je mjesto – koga u jamu, koga u Gradišku – njima bi se njihov svijet srušio. Oni se nikad neće pomiriti s činjenicom da se u današnjoj Hrvatskoj osjetno bolje živi nego što se ikad živjelo u Jugoslaviji, pa i krajem sedamdesetih, kad je bila na vrhuncu. Oni se nikad neće pomiriti s činjenicom da će Hrvatska, koja postoji već 36 godina, uskoro trajanjem nadmašiti SFRJ.
A da pritom, za razliku od pokojnice, nije prezadužena ni u bankrotu, da je ne razdiru etnički sukobi, da nema potrebe fiktivno zapošljavati ljude na izmišljena radna mjesta kako nezaposlenost ne bi bila 50 posto, i da ne morate švercati kavu i traperice da biste imali za kruh i mlijeko djeci. Priznati da je Hrvatska posve normalna država, država kao i svaka druga, država koja nema nekih svojih ozbiljnih problema osim tih i takvih likova koji je ne mogu smisliti, a ne samo da žive u njoj nego žive od nje, doslovno parazitiraju na proračunu, za njih nije opcija i nikad neće biti opcija. I zato ćete, i kad Hrvatska bude negdje na razini Irske i Švicarske po standardu, slušati zavijanje i kuknjavu antifašista i gledati slike beskućnika i nekog starca koji traži PET ambalažu u kanti za smeće.
Što znaju osim zabranjivati?
Znaju li lijevi “liberali” raditi išta osim zabranjivati stvari? Očito, puno su toga pokupili od svojih duhovnih predaka komunista. Nova stvar koju bi zabranili jesu društvene mreže za mlađe od 15 godina. Znači, djeca od 12 godina ne smiju na TikTok jer je to za njih opasno, ni na Instagram, tamo ima svega, na Facebook ionako ne bi ni išli jer su im tamo roditelji, bake i djedovi, ali smiju samostalno, mimo volje roditelja, odlučiti o tome žele li promijeniti spol?! Imam dvoje djece mlađe od 15 godina, i ako im tko treba dopustiti ili zabraniti određene društvene mreže, to smo samo njihova mama i ja. Ionako mogu iz Zambije provjeriti što točno rade na mobitelu, isključiti im ga ili im isključiti pojedine aplikacije, postaviti vremenska i sva druga ograničenja – u čemu je problem? Treba li država opet raditi posao roditelja, čija je uloga u odgoju djece danas ionako svedena na ulogu zaštitara?
Ivana Kekin mahala je, nervozno gestikulirajući kao i inače, nekim grafovima iz deset godina starog istraživanja (zadnja je godina 2015.!) koji pokazuju kako “današnja” (jučerašnja) djeca premalo vremena provode vani, igrajući se s mačkama, psima, drugom djecom i petardama, a previše na digitalijama. To je istina, samo isto se moglo reći i za moju generaciju kad smo bili klinci, da previše vremena provodimo pred televizorom gledajući gluposti. I moglo se lamentirati o tome kako je TV program smeće i štetan za razvoj djece, što je i bio. Kao što su i društvene mreže, na svoj način, opasne. Ali opasan je i večernji izlazak pa ne možete zato djecu držati pod staklenim zvonom.
Opasna je i ulica. Opasno je sve. Neki kažu da je opasno da djeca gledaju Toma i Jerryja ili kojota i pticu trkačicu jer bi im moglo pasti na pamet kopirati nešto iz crtića, ali, znate, djeca uglavnom nisu retardirana. A ako jesu, onda problem nije crtić i neće se riješiti tako da se normalnoj djeci sve zabrani kako onaj “s posebnim potrebama” ne bi stradao. Znajući tu “liberalnu ljevicu” i to da gotovo uvijek imaju neke skrivene motive, čisto sumnjam da im je dobrobit djece na prvome mjestu. Tako im i Epsteinov slučaj služi samo tome da pokušaju po svaku cijenu nešto prišiti Trumpu, bez ikakvog uspjeha, a za maloljetnice ih uopće nije briga. Ako Trump nije kriv, onda ništa, nije zanimljivo. Otok, maloljetnice, idemo dalje. Slično je i s društvenim mrežama.
UNICEF protiv zabrane ljevice
Oni će reći, zdravlje djece treba biti ispred profita tehnoloških kompanija, sve je potaknuto brigom o utjecaju društvenih mreža na mlade, no upravo je ta “briga o utjecaju društvenih mreža na mlade” zabrinjavajuća. Brinu li se oni zapravo da bi djeca na mrežama mogla doznati nešto što “liberali” ne žele da doznaju? Kao što su zakoni o “zaštiti privatnosti” zbog kojih više nigdje ne možete staviti javno sliku s dječjeg rođendana uglavnom izmišljeni kako bi se zaštitila privatnost korumpiranih političara i onih koji rade nešto što žele sakriti, ovi zakoni o zabrani društvenih mreža donose se ponajprije kako bi se izbjeglo da djeca budu izložena sadržajima koji bi usadili sumnju u ono što mogu čuti u školi i srednjostrujaškim medijima, i kako bi se olakšalo njihovo kondicioniranje i indoktrinacija bez nekakvih trolova koji će širiti tamo neke teorije zavjera. Jer, istina, puno toga što će čuti na društvenim mrežama i jesu gluposti, izmišljotine i nečije stvarno idiotske teorije, ali isto tako, društvene su mreže mjesto gdje će vijesti doći do njih bez filtra, uljepšavanja ili prikrivanja.
Usto, to može biti opravdanje za uvođenje obaveznog digitalnog identifikacijskog dokumenta, što znači da bi vas država, ako želi, mogla digitalno špijunirati. Može i ovako, doduše, ali teže. UNICEF navodi dobre razloge zbog kojih ta zabrana ne bi bila dobra. “Iako UNICEF pozdravlja sve veću predanost sigurnosti djece na internetu, zabrane društvenih mreža dolaze s vlastitim rizicima i mogu se čak i obiti o glavu”, navodi se u izjavi agencije. Za mnogu djecu, posebno onu koja su izolirana ili marginalizirana, društvene su mreže spas za učenje, povezivanje, igru i samoizražavanje, objašnjava dalje UNICEF. Nadalje, za današnje tinejdžere društveni su mediji sastavni dio društvenog, kreativnog i obrazovnog života. Zabrana ih može odvojiti od generacijske supkulture, trendova i isključiti ih iz komunikacije s vršnjacima. Riječ je, zapravo, o kršenju dječjih i ljudskih prava u koja spada i pristup informacijama i sloboda izražavanja, kako je navedeno u Konvenciji UN-a o pravima djeteta.
No ima i drugih dobrih razloga zbog kojih tu zabranu ne treba podržati. Ljevica će vam reći da zabrana pobačaja nema smisla jer će žene ići na manje sigurne ilegalne pobačaje, ali će zanemariti da će klinci vrlo lako zaobići sva ograničenja krivotvorenjem, korištenjem VPN-ova, dijeljenjem uređaja ili prelaskom na manje regulirane, opasnije platforme, a da ih pritom roditelji uopće neće moći nadzirati. Dodatno, potpuna zabrana uskraćuje tinejdžerima priliku da nauče snalaziti se u online svijetu i da razvijaju vještine kritičkog mišljenja, razlikovanja istine od izmišljotine, stvarne osobe od lažnog profila, a bojim se da je upravo to cilj. Umjesto zabrana, bolje bi bilo podučavati mlade ljude medijskoj pismenosti kako bi naučili prepoznavati dezinformacije, nositi se s online maltretiranjem, s kojim će se kad-tad ionako sresti, i upravljati privatnošću. Jer ovako će, ako bi se zabrana uspjela nametnuti, sa 16 godina stupiti u online svijet posve nepripremljeni za ono što ih tamo čeka. A to je kao da dijete držite do 16. godine u kući i onda ga prvi put pustite u društvo koje je već formirano i u kojem su ostali brusili svoje socijalne vještine od vrtića. Uostalom, takva zabrana odnedavno postoji u nekim državama, poput Australije, i nije se pokazala ni učinkovitom ni praktičnom. Ali glavno je kopirati sve što je progresivno, ma kako glupo i nemoralno bilo.
Sramota: Livanjka nosila zastavu RH
Dvadesetsedmogodišnja Livanjka Valentina Aščić, brza klizačica, ponijela je hrvatski barjak na otvorenju ZOI-ja i postala druga osoba rodom iz BiH koja je dobila tu čast.
Ja mislim da nije bilo toliko negativnih kometara među stanovnicima ruralne Alabame 1960. kad je Rafer Johnson, kao prvi cranc, ponio američku zastavu na otvorenju Ljetnih olimpijskih igara u Rimu, kao na društvenim mrežama u 21. stoljeću na vijest da je hrvatsku zastavu ponijela, ponavljam, Hrvatica iz BiH. Kao, ono, kaj nemamo mi svoje sportaše, “prave” Hrvate? Davno sam ovdje napisao, biti antifašist u Hrvatskoj ne znači samo voljeti Srbe nego i mrziti Hercegovce, i oni to svakim danom dokazuju.
Oni zapravo ne znaju mrze li više Hercegovce ili nacionaliste. Hrvatsku su stvarali i Hrvati iz BiH, oni su i među najzaslužnijima za njene sportske uspjehe, pa i poslovne, ako hoćete. A kad su se antifašisti posakrivali kao miševi devedesetih i kolektivno kukali o tome kak je rat zlo i kak su oni protiv rata i nacionalizma, a bosanskohercegovački Hrvati poput Blage Zadre ginuli po Vukovaru, onda tog i takvog šovinizma – glupo bi bilo reći rasizma, ali baš sve u odnosu ove naše kakti fine gospode prema BiH Hrvatima podsjeća na odnos prema crncima na dubokom jugu prije oko sto godina – nije bilo.
Odnosno, je, ali su radije neke glupe misli držali za sebe. Smetaju li i naši Međugorci Marin Čilić i Ivan Dodig? Smeta li Ćiro, Zlatko Dalić? Rakitić, Lovren, braća Niko i Robert Kovač, Bojan Bogdanović, Mirza Džomba? I smetaju li zato što su iz BiH ili smetaju zato što pridonose uspjehu Hrvatske, a to se nekima baš i ne sviđa?
Nova-stara obećanja
Od Mamdanija do Možemo, ljevica uvijek ima isto predizborno obećanje, već sto godina: “Podignut ćemo poreze za najbogatije i tako riješiti sve probleme financiranja svega potrebnog.”
Kad dođu na vlast, od obećanja ostane samo “podignut ćemo poreze”. Svatko tko zna bilo što o ekonomiji zna dvije stvari: prvo, porez se u konačnici uvijek prevaljuje na najsiromašnije, odnosno, u konačnici, kome god ga razrezali, platit će ga krajnji kupac. I drugo, kapital vrlo brzo ode u egzil kada nanjuši prijetnju visokih poreza. A onda pada standard, BDP, raste nezaposlenost, i to je u konačnici uvijek rezultat takvih genijalnih politika. Valja se malo vratiti na obećanja dana nedavno na konvenciji. SDP-ov šef Hajdaš Dončić založio se za pravedniji i efikasniji porezni sustav, pri čemu treba oporezivati ‘rente’ kroz sveobuhvatnu reformu poreza na nekretnine, puno pametnije i socijalno osviješteno nego sada, kao i snažnije oporezivati dohodak od kapitala da ne budemo “zemlja u vlasništvu banaka i trgovačkih lanaca”, ponavljajući tako mantre o stranim bankama od prije 20 godina i iz vremena Pernara. Inače, u Hrvatskoj su kamate trenutno među najnižima u svijetu. Jer – novca ima.
Hajdaš je okrenuo ploču i o stranim radnicima, sad im HDZ-ovci više nisu “nacionalisti” koji se protive imigracijama zato što su primitivni, što nisu kozmopoliti. Sad su oni nacionalisti: “HDZ-ova je vlast pogodovala poslodavcima omogućujući uvoz jeftine i nekvalificirane strane radne snage, i to po modelu koji je izrazito nesiguran”, kažu. Pozvao je političke partnere, cijelu oporbu, sindikate, stručnjake i građane da su odupru “duhovima vremena” koji izravno idu protiv temeljnih vrijednosti socijaldemokracije. Možda bi im netko rekao da se protiv duha vremena – ne može. I da to što smo ovisni o turizmu, građevini i takvim stvarima “a zanemarujemo proizvođački sektor” nije stvar neke odluke vlade, niti ijedna vlada to može promijeniti. Ekonomija je jednostavna, radite ono za što imate predispozicije, ili radite što vas volja, ali onda se morate pomiriti s tim da ćete biti sirotinja. Ljevicu je, očito, teško ekonomski opismeniti. Iako sve to što oni govore zvuči lijepo u prvi mah, u stvarnome svijetu ne pije vodu. Bi li oni poslali svoju djecu da rade u tvornicu, u “prerađivačkoj industriji”? To ni Nepelci ne žele raditi.
Na kraju, nakon svega što oporba u Saboru i izvan njega ima reći, mora se primijetiti da oni zapravo nemaju nikakvih novih ideja, da prevrću prastare socijaldemokratske, dokazano neuspješne ekonomske recepte, od prije sto i više godina, da zapravo nemaju što ponuditi državi i biračima osim viših poreza, uz cijenu bijega kapitala i poslova, i borbe protiv Marka Perkovića Thompsona i ZDS-a. Pitanje je samo dokad oporba može koristiti Thompsona i ZDS kao izgovor za izostanak bilo kakvih ideja, a ondje gdje su na vlasti, i bilo kakvih uspjeha. Naime, činjenica je da su u Hrvatskoj u svim jedinicama lokalne samouprave u kojima su Možemo i SDP na vlasti porezi podignuti do maksimuma, a istovremeno obećavaju rasterećenje radnika od previsokih poreza. Čak i da su mi simpatični, ne bih im mogao vjerovati.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
