Europski politički vrh sve otvorenije raspravlja o budućnosti nuklearnog odvraćanja, ponajprije zbog rastućih sigurnosnih prijetnji koje dolaze iz Rusije, ali i zbog sve izraženijih dvojbi oko dugoročne pouzdanosti zaštite koju pružaju Sjedinjene Države. U takvim okolnostima sve se češće postavlja pitanje treba li Europa razvijati vlastite nuklearne kapacitete ili dodatno osnažiti postojeće.
Trenutačno globalni nuklearni poredak jasno pokazuje dominaciju Washingtona i Moskve, koje raspolažu tisućama nuklearnih bojevih glava. U Europi takvo oružje posjeduju samo Francuska i Velika Britanija, čiji ukupni arsenali broje nekoliko stotina projektila. Iako je riječ o značajnoj snazi, ona je i dalje višestruko manja od kapaciteta dviju najvećih nuklearnih sila.
Dodatnu nelagodu među europskim saveznicima izazvale su izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je ranije kritizirao NATO i često zagovarao pragmatičan, transakcijski pristup međunarodnim odnosima. Takav stav natjerao je brojne europske države da počnu razmatrati mogu li dugoročno računati na američki sigurnosni štit.
Nuklearna stvarnost
“Europljani više ne mogu prepuštati svoje promišljanje o nuklearnom odvraćanju Sjedinjenim Državama”, upozorila je stručna skupina u izvješću objavljenom za Muenchensku sigurnosnu konferenciju.
Pozvala je Europu da se “hitno suoči s novom nuklearnom stvarnošću” u svjetlu “ruskog nuklearno potkrijepljenog revizionizma”.
Tijekom iste konferencije njemački kancelar Friedrich Merz otkrio je kako već vodi intenzivne razgovore o mogućem europskom nuklearnom modelu. Rekao je da već vodi “povjerljive razgovore s francuskim predsjednikom o europskom nuklearnom odvraćanju”.
Slične poruke stigle su i iz Londona. Britanski premijer Keir Starmer naglasio je da britanski nuklearni arsenal već predstavlja dio kolektivne zaštite Saveza, ali i da se dodatno produbljuje suradnja s Parizom.
Starmer je rekao da britansko nuklearno odvraćanje već štiti ostale članice NATO-a, ali je naglasio da Britanija “pojačava nuklearnu suradnju s Francuskom”. Dodao je da “svaki protivnik mora znati da bi se u krizi mogao suočiti s našom združenom snagom” uz Francusku.
Unatoč sve glasnijim raspravama o europskoj nuklearnoj autonomiji, vodeći ljudi Saveza i dalje ističu ključnu ulogu Washingtona. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte jasno je poručio kako nitko ozbiljno ne razmatra potpunu zamjenu američke zaštite.
“Mislim da je svaka rasprava u Europi koja osigurava da kolektivno nuklearno odvraćanje bude još jače, u redu”, rekao je Rutte novinarima. “Ali nitko se u Europi ne zalaže za to kao svojevrsnu zamjenu nuklearnog kišobrana Sjedinjenih Država. Svi shvaćaju da je to krajnje jamstvo – a sve ove druge rasprave su dodatne.”
Sličan ton stiže i iz Pentagona. Podtajnik američkog ministarstva obrane Elbridge Colby poručio je da američka strategija i dalje uključuje zaštitu europskih saveznika.
Rekao je da je Trump “jasno dao do znanja da se prošireno američko nuklearno odvraćanje i dalje primjenjuje ovdje” u Europi.
Istodobno je naglasio da postoji “spremnost SAD-a na veći europski doprinos… NATO-ovom odvraćanju” te dodao kako rasprave moraju biti “vrlo trijezne” i “promišljene” zbog rizika od nuklearnog širenja i globalne nestabilnosti.
Tema nuklearnog naoružanja desetljećima je bila politički osjetljiva u mnogim europskim državama, no rat u Ukrajini i rast nepovjerenja prema sigurnosnim jamstvima SAD-a ponovno su je postavili u središte strateških rasprava. Brojni europski dužnosnici uvjereni su da teritorijalne ambicije Moskve ne moraju stati na Ukrajini te da bi i druge europske države, uključujući članice NATO-a, mogle postati meta pritiska ili napada.
Analitičko izvješće predstavljeno na Münchenskoj konferenciji iznijelo je pet mogućih scenarija razvoja europske nuklearne strategije, uz jasno upozorenje da nijedna opcija nije bez ozbiljnih rizika.
Kraj strateške ležernosti
“Ne postoji jeftin ili bezrizičan izlaz iz europske nuklearne situacije”, upozorili su autori.
“Era u kojoj si je Europa mogla priuštiti stratešku ležernost završila je”, napisali su autori, pozivajući europske kreatore politike “da se izravno i bez odgode suoče s ulogom nuklearnog oružja u obrani kontinenta – i da kompetentno ulože resurse potrebne za to”.
Među mogućim rješenjima navodi se nastavak oslanjanja na američko odvraćanje, jačanje britanskog i francuskog nuklearnog štita, razvoj zajedničkog europskog nuklearnog programa, povećanje broja država s vlastitim arsenalima ili snažno ulaganje u konvencionalne vojne snage koje bi služile kao nenuklearno sredstvo odvraćanja. Autori ipak procjenjuju da zadržavanje sadašnjeg modela, uz američku vojnu dominaciju, ostaje “najvjerodostojnija i najizvedivija opcija” barem u kratkom razdoblju.
I pojedini europski dužnosnici priznaju da potpuna strateška samostalnost zasad nije realna. Finski ministar obrane Antti Hakkanen istaknuo je kako su dodatna europska ulaganja dobrodošla, ali uz jasna ograničenja.
“Ako će biti nekih većih europskih ulaganja u francusko ili britansko nuklearno odvraćanje, to je samo dobra stvar”, rekao je. Istodobno je upozorio: “Ako govorite o kompenzaciji američkog nuklearnog odvraćanja, to u ovom trenutku nije realno.”
Sigurnosni analitičari smatraju kako je već i sama činjenica da se o toj temi otvoreno raspravlja značajan pomak. Stručnjakinja Francuskog instituta za međunarodne odnose Heloise Fayet naglašava da politička rasprava mora biti praćena konkretnim potezima. “To je vrlo pozitivno, ali sada nam je potrebna akcija”, rekla je za AFP.
Izvješće upozorava da bi i Pariz i London, u slučaju proširenja nuklearne zaštite na ostatak Europe, morali riješiti niz složenih pitanja, od ogromnih financijskih troškova do politički osjetljive odluke o tome tko bi imao konačnu ovlast za uporabu nuklearnog oružja.
U tom kontekstu posebna se pozornost usmjerava prema francuskom predsjedniku Emmanuel Macron, koji je već ranije otvorio mogućnost širenja francuskog nuklearnog kišobrana na europske partnere. Očekuje se da će uskoro predstaviti novu viziju francuske nuklearne strategije. Macron je u Münchenu poručio da razmatra doktrinu koja bi mogla uključivati “posebnu suradnju, zajedničke vježbe i zajedničke sigurnosne interese s određenim ključnim zemljama”.
