Još jednom je Goran Vučević “pao za Hajduk”. Bio je igrač u više navrata, bio je trener u više epizoda, bio je sportski direktor u par mandata. U pravilu je taj Splićanin odlazio s Poljuda razočaran, neispunjen i bez puno tuge hajdukovog okruženja. I Vučević kao da je simbolika te hajdučke frustrirajuće im zbilje. Iznova je odlazio i opet se vraćao, iako se u suštini kompliciranost poljudske realnosti nije bitno promijenila.
Splićanin, pupčano vezan za Hajduk, uvijek u nadi da će se napokon stvari promijeniti. Aktualni mu odlazak sugerira kako i u 55. godini ponavlja iste pogreške u procjenama posla kojim se u tom trenutku bavi. Uvijek emocijom ispred razuma, ponovno logikom prihvaćanja nelogičnih očekivanja. Pojedinac koji je projekcija sličnih nelogičnosti kluba, u kojem je prednost uvijek emotivnom dojmu, a u to ime se promiču nelogičnosti da bi se kompenzirao manjak sportske i ine logike…
Niti je Vučević nogometno slabašan, niti je Hajduk toliko neuspješan kako nameću dojmovi. Vučevićev je problem što svaki put povjeruje da će Hajduk biti onakav kakav treba biti po osnovnim postulatima funkcioniranja jednog sportskog kolektiva, pa da će onda njegovo tehničko znanje doći do izražaja. Kao što u Hajduku uvijek misle da će Vučević (i svaki drugi na njegovu i trenerskom mjestu) biti taj garant povratka moći kluba na terenu i izvan njega. U toj su jednadžbi stvari krivo postavljene. I zato na Poljudu već 21 godinu čekaju mirakule, odnosno da krivim postavkama budu uspješniji od onih koji imaju i bolje i bogatije postavke.
Problem Hajduka, koji je, kako nalaže tradicija, postao kroničan i djeluje dubokih korijena, zapravo je jednostavan. U njegovu funkcioniranju nema logičkih postavki. Onih koje je, primjerice, 1970-ih postavio ondašnji šef parade Tito Kirigin. Unutar tog vremenskog okvira Hajduk je imao snažnu organizaciju, financijski je bio stabilan, odabran je kvalitetan stručnjak (tada nije imao “ime”), koji je s podrškom Uprave dobio dovoljno vremena i strpljenja da, uz generaciju domaćih mladih igrača kao i kvalitetne doselekcije, ostvari zlatnu epohu (7 trofeja u 5 godina) Hajduka. Ostavimo li po strani kontekst vremena, dimenzije države i lige, konkurenciju, nije jasno zašto se, u proporcijama Hrvatske i HNL-a, ne bi mogle koristiti spomenute postavke. Koje su, usput rečeno, logika formule funkcioniranja nogometa…
S obzirom na to u kojem nelogičnom ritmu stalnih promjena predsjednika, direktora, trenera i igrača djeluje Hajduk, njegova je aktualnost još itekako dobra. Bijeli su drugi na minus pet od bogatijeg i organiziranijeg Dinama. Splićani su na plus osam i deset od vrlo dobrih Varaždina i Istre, a zanimljivo je kako se ne doživljava pozitivnim to što su čak 11 bodova ispred aktualnog prvaka Rijeke.
Hajduk je te domete dostigao uz trenera Garciju, te plejadu (pre)mladih igrača uz nekolicinu iskusnijih, i uz najmanje učinkovitu sezonu tehnički najboljeg pojedinca, Livaje. Uz to je “izmišljen” tinejdžer (Mlačić), koji je neplanirano postao prvotimac i onda donio spasonosnu financijsku injekciju da Hajduk može funkcionirati do kraja sezone.
Sada se može zamisliti, i kroz te primjere (plasman i transfer), što bi Hajduk mogao napraviti da to “neplanirano” (i nelogično) bude zamijenjeno planiranjem (logičnim), na realnim financijskim i stručnim osnovama, organizacijskim mogućnostima i posljedičnim očekivanjima. I to uz srednjoročni (2–3 godine napredovanja) i dugoročni cilj (stabiliziranje funkcioniranja), što nisu vizije iluzija nego jedina formula kako se u stvarnosti ostvaruju natjecateljski i ini iskoraci.
Ako je Dinamo, zbog financijske i ine moći, bio logično ispred, onda Hajduku mogu pouka biti faktori organizacije, financijske stabilnosti i logičnije stručne postavke kluba (Rijeka), koji sigurno nije bogatiji. Naprotiv…
Uz stalno iste strateške pogreške (more promjena), jedina je iluzija da bi se Hajduk mogao vinuti u vrh ponavljanjem istih. Nema te strasti i emocije koja tu nelogičnost može pretvoriti u logičnost.
