Prvi hrvatski tajkun Miroslav Kutle se nakon 15 godina života u BiH priprema za povratak u Hrvatsku. Povodom toga naš novinar Tomislav Kukec napravio je životni intervju s njim, koji objavljujemo u tri dijela, a u nastavku čitajte prvi dio.
Iako mlađima njegovo ime vjerojatno ne znači mnogo, Miroslav Kutle u Hrvatskoj je postao sinonim za financijske malverzacije i privatizacijski kriminal devedesetih. Bio je jedna od najbogatijih i uvjerljivo najmoćnijih osoba u mladim danima nove države, kontrolirao je sve, od trgovačkih lanaca, proizvodnje prehrambenih proizvoda, medija, ugostiteljstva, banaka, do gotovo cjelokupne ekonomije u Splitu i Dalmaciji, gdje je zapošljavao pet tisuća ljudi. Javnosti je na početku novog milenija ostao najpoznatiji po aferi “Grupo”, kroz koju se razotkrilo da je bio ključni igrač kartela koji je preuzeo većinu hrvatskih medija izvan javnog servisa, vodeće tiskovine, radijske postaje, niz lokalnih televizijskih postaja.
Prema nekim procjenama, kroz ruke jednog od prvih hrvatskih tajkuna prošlo je više od 170 poduzeća do kojih je dolazio u vremenima privatizacije i pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo. Kutle, koji će ove godine napuniti 69 godina života (rođen je 1957. u Širokom Brijegu), već petnaest godina živi u rodnoj Hercegovini, trenutačno u Čapljini, a iza njega je čak 25 kaznenih postupaka. Neki su otišli u zastaru, u većini je oslobođen. U dva postupka pravomoćno je osuđen, u jednom od četiri postupka u aferi “Tisak” te u aferi “Gradski podrum”. Nekoć najbogatiji čovjek u Hrvatskoj godinama živi na samoj granici države u koju je stigao davne 1965., kao učenik prvog razreda osnovne škole, kada su se njegovi doselili najprije u Maksimir, a potom u Retkovec.
Iako iz Čapljine pogled puca na Neretvu i dalje, prema Hrvatskoj, za njega je to zid koji ne može prijeći jer bi odmah bio uhićen i predan na izdržavanje zatvorske kazne. No, ne zadugo. Do kraja godine u zastaru bi trebao otići i posljednji kazneni postupak protiv bivšeg tajkuna, onaj u sklopu afere “Gradski podrum”, u kojem je za malverzacije u preuzimanju zagrebačke Gradske kavane osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora. Kutle se, dakle, uskoro može vratiti u Hrvatsku i za taj se trenutak itekako sprema.
Duboka država
“Doći ću u Zagreb, obići obitelj i prijatelje, a imam i dosta dužnika, moram to naplatiti. Dolazim naplatiti dugove, od onih u imovini koja mi je nepravedno oduzeta do pozajmica i udjela u tvrtkama. Doći ću prije nego što me očekuju. Imam dužnike, a imam i otimače imovine…”, govori Kutle. Susreli smo se u restoranu u središtu Čapljine, a Kutle na prvu ne odaje dojam čovjeka koji je nekoć bio među najmoćnijima u hrvatskom biznisu. Na sastanak je došao u desetak godina starom automobilu, fino odjeven, ali bez skupog sata, nikakav detalj nije odavao luksuz.
Štoviše, reći će: “Živim u stanu u Čapljini od 40 kvadrata, što je za mene više nego dovoljno.” Suprotno svemu što tvrdi, a tvrdi da je žrtva onoga što mediji često nazivaju dubokom državom, iako on radije koristi termin “tehnomenadžeri”, Kutle ne odaje ni dojam ogorčenog čovjeka.
U njemu nema mržnje, ili je barem dobro skriva, no svakako ima planova za budućnost. Jedan je od njih naplatiti svaki dan koji je, kako kaže, nepravedno proveo po pritvorima i istražnim zatvorima. A govorilo se o 2500 dana. “Nije, ukupno sam u pritvoru bio 21 mjesec u više navrata. Tih 2500 dana, sedam punih godina, odnosi se na vrijeme otkako su krenuli deseci postupaka protiv mene. To su dani života koje sam izgubio na policiji, na ispitivanjima, na sudovima, kada su ročišta tempirali tako da traju svih pet radnih dana u tjednu… Nedavno su moji odvjetnici pisali Ministarstvu pravosuđa da mi plate barem odštetu za dane koje sam nevin proveo iza rešetaka. Prema mojim informacijama, ministar Damir Habijan svojim je podređenima rekao da nađu način da mi se to ne plati”, kaže.
Svoje poslovno carstvo Miroslav Kutle počeo je graditi još u vrijeme Jugoslavije. Radio je u Mirovinskom fondu, a paralelno je postao i privatni poduzetnik. Davne 1982. godine otvorio je kafić Moby Dick u Sloboštini, mjesto koje je i danas centar okupljanja u tom novozagrebačkom naselju. U praskozorje moderne države Kutle je osnovao prvi “pravi” holding u Hrvatskoj, zakupio je restoran Globus na Velesajmu, preuzevši sve vanjske lokacije ugostiteljskih objekata kojima je upravljao Zagrebački velesajam. Iako je ugostiteljstvo ostalo primarni biznis, uz njega je Kutle ubrzo kupio i izgradio niz drugih unosnih poslova, od pripreme hrane do pržionice kave.
Markovićev zakon
Vodio je u tim vremenima i popularnu diskoteku Amazona u jednom paviljonu na Velesajmu. Upravljao je u nekom trenutku i restoranom u Saboru, a carstvo je idućih deset godina nezaustavljivo raslo. Kutle je, prema nekim kasnijim napisima, bio jedan od “izabranika”, imućni Hercegovac trebao je činiti veliki dio mitskog plana Franje Tuđmana o “200 obitelji” koje će, po uzoru na Francusku, upravljati hrvatskom ekonomijom. Umjesto toga, on je danas u svojevrsnom zatvoru na otvorenom, ograničen na kretanje unutar BiH, gdje su sudovi odbacili hrvatske procese i odbili izvršiti zatvorske kazne izrečene u RH. Pitamo ga bi li danas bio sretniji čovjek da je ostao samo vlasnik uhodanog kafića u Sloboštini.
“Ja sam sretan čovjek. Ono što je bilo ne možemo promijeniti. Bila su to drugačija vremena, stvarala se hrvatska država, a ja sam dao značajan doprinos tim procesima. Čim je 1989. donesen Markovićev zakon kojim je regulirano privatno poduzetništvo, osnovao sam najprije Ugostiteljsko-trgovačko poduzeće Globus i zatim Globus holding koji je još u Jugoslaviji, u ljeto te godine, zapošljavao 200 ljudi. Još kao klinac težio sam poduzetništvu. Iz brojne sam obitelji iz Širokog Brijega, u kući je bilo šestero nas djece, a brojnost nosi određenu snagu. Otac je bio poduzetan, ali to su bila drugačija vremena od onih u kojima sam ja radio. Mislim da sam dao značajan doprinos demokraciji i državi koja se formirala. Naravno da su se tu rodile i političke igre koje su utjecale na moj život, kroz kasnije namještene procese”, govori Kutle koji je u bivšoj državi u državnom mirovinskom fondu radio kao revizor.
Više puta pitali smo ga kako je postao vlasnik više od 170 poduzeća, kako se spekuliralo u javnosti, no pravi odgovor nismo dobili. Narativ da je vlasnik gotovo dvjesto poduzeća bio je, tvrdi, dio “dobro odrađene” hajke protiv njega.
Tvrtke kćeri
“Tu je tezu plasirao Stjepan Mesić preko Ferala i Nacionala, a potpuno je netočna. Ako smo mi kupili neku firmu u Splitu, poput Jadrantekstila, a oni su već tada imali svaki dućan kao jednu tvrtku, mi smo time dobili pedeset tvrtki. To je jedan primjer. Ali to je nevažno. Važno je da ništa od države nisam dobio, pogotovo ne kupio po principu ‘za jednu kunu’ kako su mnogi radili, sve sam udjele ili kupio na burzi ili ‘na cesti’, od privatnih vlasnika. Tako i Slobodnu Dalmaciju, za koju se govori da sam je dobio od politike, a istina je da sam prve dionice kupio po nominalnoj cijeni na burzi. Ja sam državi samo davao, a nisam dobio ništa, ni jedan privilegirani kredit, ni jedno otpisivanje dugova”, kaže bivši tajkun.
Prvi paket dionica Slobodne kupio je, kaže, od Splitske banke. “Sud je kasnije utvrdio da su oni meni prodali nešto što nije bilo njihovo, a ja to u tom trenutku nisam mogao znati”, objašnjava. “Onda sam se s tadašnjim KOS-om, koji je predstavljao Vojko Santrić, na burzi tukao za razliku do većinskog paketa i tu je nastala situacija koja se, mislim, nije ponovila, da sam neke dionice kupio za 1700 posto više od nominalne cijene. Njihovi igrači bili su Jure Kapetanović i ta ekipa, nije to ništa novo, oni su činili ekipu Udbe i KOS-a koja je i danas važan dio svih procesa hrvatskog društva.”
Kutle kaže kako je njegov stil poslovanja bio drugačiji od poslovanja drugog tajkuna iz tog doba, Ivice Todorića, iako ih mnogi poistovjećuju. Uostalom, obojica su zauzela trgovački segment, Todorić kupivši nekadašnji Unikonzum iz kojeg je izrastao trgovački lanac Konzum i poslovno carstvo Agrokor, a Kutle preuzimanjem poznatog lanca dućana Slavija koji je kasnije postao Diona, a onda neslavno završio.
Socijalni mir
“Mene se sotonizira u kontekstu privatizacije i pretvorbe, a u taj sam se posao uključio tek kasnije, među zadnjima. Nije me zapalo ništa od one privilegirane prve privatizacijske faze, takozvane ‘Markovićeve privatizacije’. Država je kompanije pretvarala u privatno vlasništvo, tada se moglo kupovati na tri načina: na burzi, od privatnih dioničara ili od države, a ja sam kupovao na burzi, legalne dionice. U jednom sam trenutku zapošljavao više od deset tisuća ljudi. Moja je politika dijelom bila usmjerena na čuvanje socijalnog mira u državi. Kada su mi menadžeri govorili da moram dijeliti otkaze, ja sam im rekao da traže drugo rješenje. Dok sam ja bio vlasnik, nitko u mojim tvrtkama nije dobio otkaz kao višak. Bio sam svjestan okolnosti, da je u Hrvatskoj rat, ili je tek završio, i da treba graditi ekonomiju, da ljudi moraju raditi i zarađivati”, kaže Kutle, odbijajući tezu da mu je iz ureda tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana sugerirano koje tvrtke i kada treba kupiti ili preuzeti – uglavnom zbog čuvanja socijalnog mira, kako radnici ne bi ostali bez posla.
Kutlu će kasnije, naime, ponajviše povezivati s Ivićem Pašalićem, jednim od najbližih Tuđmanovih suradnika i predvodnikom desnije frakcije HDZ-a, kojeg je na unutarstranačkim izborima pobijedio i u političku povijest poslao Ivo Sanader. No, devedesetih je Pašalić bio čovjek goleme moći i još većih ambicija. Mnogo o tome govori poznati transkript sastanka od 4. svibnja 1998. između Hrvoja Šarinića i Tuđmana u predsjednikovu kabinetu.
Šarinić u tom razgovoru ukazuje na Kutlu kao na sve moćnijeg čovjeka koji je uzeo Hrvatsku, navodeći da mu je sve to omogućio Pašalić. Tuđman to dijelom negira, ali kaže i kako Kutlu treba “desplitizirati”, odnosno ukloniti iz financijskih interesa u Splitu i Dalmaciji, gdje je praktički bio vlasnik cjelokupne ekonomije, zapošljavajući u svojim tvrtkama više od pet tisuća ljudi. Kutle upravo u tom transkriptu vidi ključ budućih događaja jer svi procesi protiv njega počinju nakon tog sastanka.
Foto: Mario Todoric / CROPIX
Lihvarske kamate
“S ratnim načelnikom SIS-a, generalom Markicom Rebićem, bio sam poznanik, njega je postavio Pašalić, a istovremeno sam bio najslušanija osoba u državi, operativno zanimljiv jer sam bio u mnogo toga, od medija do banaka. Sve je to u mojim dosjeima i tu se najbolje vidi da u mojim radnjama nije bilo nikakvog kriminala. Sve što se kasnije događalo, od afere Grupo, do slučaja Splitske banke, Dubrovačke banke, otimačine mojih poduzeća i imovine, sve se odvilo onako kako je zamišljeno na tom sastanku, kada je Tuđman već bio bolestan, a gubio je i političku snagu. To je ujedno bio i zadnji Šarinićev radni dan na mjestu šefa Tuđmanova ureda. Tu je dogovoreno kako mene srušiti, zatvoriti i sve mi uzeti, i tog su se plana dosljedno držali nakon što je Tuđman umro”, kaže Kutle, čiji su problemi počeli 1998., a nakon dva zatvaranja i desetak godina sudskih procesa otišao je iz Hrvatske u rodnu Hercegovinu. Priznaje, doduše, da je iz vrha vlasti devedesetih znao dobivati pozive da “spasi” neku tvrtku, no ne otkriva detalje. Kaže kako bi se o svakom pojedinačnom slučaju moglo govoriti te da je bilo više pojedinaca koji su ga tada u tom kontekstu kontaktirali, no ne imenuje izrijekom nikoga, pa ni Pašalića.
“To je bilo specifično vrijeme. Najbolje se to vidjelo na kupnji Slobodne Dalmacije, gdje je postojao pritisak politike, iako ja toj kupnji nisam bio naročito sklon. Slobodna je uvijek bila posebna, po svojoj povijesti, orijentaciji. Dalmacija je tada bila odsječena. Hrvatska je bila podijeljena, ali vrh države htio je da se Slobodna spasi iako je ona bila specifična, kao jedan primarno jugoslavenski projekt. Bilo je logično da Hrvatska zauzme kontrolu nad tim dijelom medijskog prostora, kao preduvjet hrvatske pobjede i stvaranja države. Otišao sam na taj prvi sastanak i rekao da medijski biznis nije moja domena, ali su me nagovarali. Slobodna je bila u katastrofalnom stanju, zadužena, na lihvarskim kamatama. Pristao sam, pod uvjetom da mi osiguraju normalne bankarske uvjete, ali se nisam htio dogovarati s tom drugom stranom, lihvarima. Bilo je to od 1993. do 1998. godine. Slobodna je do mog dolaska u svojim najboljim danima imala dnevnu prodaju od oko 46.000 primjeraka, mi smo stabilizirali rezultat na 93.000 prodanih novina na dan. Proširili smo je, otvorili dopisništva u Zagrebu i Rijeci, omogućili da se novine prodaju izvan Hrvatske”, govori Kutle.
Objašnjavajući dalje situaciju sa Slobodnom Dalmacijom, kaže kako u toj priči ništa nije zaradio. “Upravo suprotno, tu sam platio svoju cijenu, ali ključno je bilo da sam zatekao 1400 radnika, a toliko ih je ostalo i kad sam otišao. Plaća je uvijek dolazila na vrijeme. Udvostručili smo tiražu”, kaže. U Hrvatskoj je tada vladala fama, koja se dijelom održala, o Hercegovcima kao promućurnim, ambicioznim, katkad i pohlepnim te dobro umreženim pojedincima koji su, zahvaljujući svojoj povijesno desnoj političkoj orijentaciji i snažnim vezama s politikom, stvaranje hrvatske države vidjeli kao priliku za stvaranje poslovnih imperija. Kutle to negira. “Ja na to nikada nisam tako gledao. Mi smo Hrvati, a ja sam Hrvate uvijek gledao kao jednu cjelinu, bez obzira na to odakle dolaze i gdje se nalaze. Hercegovci su se uvijek morali boriti za opstanak, uvijek u nekim bitkama, tu je jaka bliskost s domovinom i išli su u sve ratove, pa su i u Domovinski rat krenuli srcem. To se vidi i po statistikama MORH-a, Registra branitelja, vidi se koliko je poginulih i ranjenih s ovih prostora. Ali nisu Hercegovci vladali državom, to je isto podmetnuto kao neka percepcija. Općenito su Hrvati mali korpus pa nas ne dijelim na Hercegovce, Dalmatince, Sinjane, Zagrepčane, ni bilo kako. To što sam Hercegovac nisam doživio kao nešto posebno sve dok to neki iz određenih skupina nisu počeli koristiti kao dio kampanje da se neke uništi, kao mene. Uzeli su to kao argument za ‘raščišćavanje odnosa’. A kada se gleda stvaranje države, osnivanje prve stranke i kasnije rat, Hrvatska je bila jedinstvena. Kasnije su se počele pojavljivati te teze, podjele, tvrdnje da je netko Udba ili KOS. Taj razdor bio je, na neki način, dio drugog rata za Hrvatsku, u kojem ja nikad nisam htio sudjelovati”, kaže. Prvi izlet u medijski biznis bio mu je, kaže, osnivanje izdavačke kuće Turistcommerce, a ubrzo je uslijedio i posao sa Slobodnom u koji je, kako je više puta rekao, zapravo gurnut da bi se tvrtka spasila. Tko ga je točno “gurnuo”, ne navodi.
Partneri namještali
Tvrdi da je percepciju o njemu kao o licu zla privatizacije i pretvorbe stvorila tadašnja političko-medijska klika. Kako? Ako je upravo on bio, javno ili tajno, povezan s najvećim medijima u Hrvatskoj, od Slobodne Dalmacije, OTV-a, Obiteljskog i Narodnog radija te niza lokalnih radijskih stanica, ali i prvog hrvatskog neovisnog dnevnog lista, kako se krajem devedesetih pri osnivanju reklamirao Jutarnji list, kako onda nije kontrolirao medijsku sliku o sebi?
“Moj ulazak u medije pokazao se, to danas znam, kao velika greška, jer svi koji su mi kasnije namještali procese bili su moji partneri. Tehnomenadžerima koji su upravljali državom bio sam neposredna prijetnja jer nisam htio s njima igrati protiv Hrvatske, a svesrdno su im pomagali moji partneri iz medija. Imao sam u medijima prividnu snagu, zbog čega su me se neki bojali i bili odlučni da me eliminiraju. Preuzimanje medija bilo je strateški važno u stvaranju države i ja sam to prihvatio kao neku svoju domoljubnu dužnost. No to vam je kao da uđete u kašetu punu brokava. Ja se u uređivačku politiku nisam miješao, ili je to bilo izuzetno rijetko, jednom je nešto bilo u Slobodnoj Dalmaciji, ali ne mogu se sjetiti točno što. Kao većinski vlasnik postavio sam odrednice neke uređivačke politike, smatrao sam da na to imam pravo, ali teza je bila da novine moraju biti profesionalne. Da nisu, ne bi Slobodna dosegnula tiražu od 93.000 primjeraka. Druga je stvar bila suradnja s Ninoslavom Pavićem koji bi na naslovnici Globusa ili Jutarnjeg lista objavio priču da sam ja kriminalac, u novinama kojih sam bio suvlasnik. To se često događalo. Onda me izbjegava danima, isključi telefon dok se ne smirim, pa mi servira priču da je taj tekst napisao Davor Butković bez njegova znanja, da je to potureno iz stranih veleposlanstava i slično. Puno je puta to tako prošlo. To nije bilo ljudski ni profesionalno, ali bilo je tako”, kaže Miroslav Kutle.
Predmet podsmijeha
Dodaje da je medije smatrao važnima za definiranje hrvatske budućnosti i uspostavu suvereniteta i u medijskom prostoru. “Ako smo htjeli osloboditi državu, morali smo imati kontrolu nad medijskim prostorom, barem dijelom. Bilo je teško, ali odradili smo dobar posao. Da Slobodna Dalmacija nije bila u profesionalnom smislu dobra, objektivna, ostala bi tiražom na par tisuća”, kaže.
Na izdaje se, govori nam, naviknuo. Ljudska je priroda takva, kaže, to treba prihvatiti. Dodaje kako ga je sve što mu se dogodilo pogodilo više na ljudskoj nego na financijskoj strani. Unatoč tomu, ne opterećuje se bivšim partnerima, iako dijelom zbog njih sada ne može na kavu ni u Metković, koji je od Čapljine udaljen desetak minuta vožnje.
“Ovdje sam zato što su protiv mene pokrenuli oko 25 političkih postupaka. Nisam nigdje pogriješio. Mene su na galge zakovali partneri, a nikoga nisam zamrzio. U svim tim postupcima dva su bila negativna za mene, jedno suđenje u odsutnosti u kojem je podzemlje preko politike i s novcem utjecalo na ishod. Točno se zna preko koga i kada, a slučaj Gradski podrum bio je kratak i tu je urgirao izravno Stjepan Mesić preko svojih poluga, odradio je to preko suca Ranka Marijana. To je sve dokumentirano. Kada sam osuđen, Hrvatska je taj proces dalje ustupila sudovima BiH. Taj predmet, kad je došao ovamo, u stručnim je krugovima izazivao podsmijeh jer je bio toliko nestručan da je BiH na svim instancama, od kantonalnog do Vrhovnog suda, odbila izvršenje kazne. To je otišlo u zastaru. Imao sam četiri, pet procesa vezanih uz Tisak, sve sam dobio osim jednog, neki su otišli u zastaru. Neke stvari, bez obzira na politički i koruptivni mehanizam, nisu uspjeli presuditi. Mene na neki način vesele moji neprijatelji koji su na tome radili jer znam tko su i kako su radili, a postupci su bili rezultat političkih odluka. Suci su donosili odluke da me eliminiraju, tako da su moji neprijatelji dijelom uspjeli u svom naumu da me zadnja tri desetljeća izbace iz društvenog, poslovnog i političkog života”, kaže.
Drugi dio intervjua pročitajte sutra.
