Posljednjeg dana kolovoza 2023. na Rujevicu je stigao Lille. Jedna od vodećih francuskih momčadi, koja je nedavno “preslušala” i Dinamo, onomad je stigla s 2:1 prednosti iz prve utakmice kvalifikacija za Konferencijsku ligu. Momčad Paula Fonsece bila je tada favorit, tim prije što je Rijeku naprasno napustio Sergej Jakirović, a onda je brzopotezno iz Gorice doveden Željko Sopić. Jedan od faktora dvojbi koliko može novi trener je upravo činjenica da je bivši slagao momčad sa sportskim direktorima Rijeke. Sopić je imao posve drugačiju priču u Gorici, gdje je u nekom ludom scenariju uspio taj klub spasiti na rubu drugoligaškog ponora…
Rijeka je protiv Lillea vodila 1:0 do 108. minute kad su Francuzi izjednačili i na kraju remijem prošli dalje. Da je bilo po “starome”, 1:0 bilo bi dovoljno za prolaz, ali promijenilo se pravilo gola u gostima dvije godine prije…
Ono što je, na stranu rezultat, dojmilo u toj utakmici, to je dominacija Rijeke. Možda jedna od najboljih riječkih utakmica, pogotovo u kontekstu jačine suparnika. Sopić je tada imao Labrovića, Galešića, Godu, Mitrovića, Ivana Smolčića, Hodžu, Selahija, Fruka, Pašalića, Ivanovića, Jankovića, zbilja snažan i motoričan tip momčadi. Rekli bismo po ukusu Jakirovića, ali i Sopića. Činilo se da će potonji oploditi s Rijekom dobru selekciju, ali se na kraju naslovu i kup-pobjedi radovao na Dinamovoj klupi upravo Jakirović…
Željko Sopić je išao dalje s Rijekom, ali njegov “tvrd”, a u stvari logičan stav da ne želi stavljati igrače koje mu “sugerira” predsjednik radi komercijalnih razloga bio je početak kraja odnosa s Riječanima. Neuvjerljiv start u sezonu samo je pridonio raskidu. Bio je na klupi u 44 utakmice, s prosjekom osvajanja 2,00 boda.
Sopić je unutar devet mjeseci u (uspješnoj) misiji spašavanja Gorice te borbi (neuspješnoj) za trofeje s Rijekom stekao određeni trenerski kredibilitet u domaćem nogometnom prostoru. Prije toga imao je epizode u Rudešu, Dinamu II i privremeno u prvoj Dinamovoj momčadi (3 utakmice), te dvije bliskoistočne ere (pomoćni u Al Ainu, glavni u Sabahu), ali je možda značajnije to što je u tom razdoblju (2011.–2022.) kao pomoćnik iskusnijim trenerima (Ivković, Čačić, Tot, Z. Kranjčar, Petev, Ivan Leko, Zoran Mamić, Juan Carlos Garrido…) mogao upijati znanja i različite pristupe upravljanja grupom. Sopić je bio igrač fajter, bundesligaškog iskustva, što je, čini se, i usmjerilo njegov trenerski pristup prije svega u kontekst trke, borbe, discipline…
Osebujan tip trenera ponudio je neuobičajenu javnu retoriku, što su mediji, pogotovo oni koje najmanje zanima nogomet, a više folklor (gotovo većinom), jedva dočekali. Sopić je nudio sočne naslove, teške rečenice, populističke pristupe i nekonvencionalne proslave na benzinskim stanicama, treninge usred noći nakon putovanja.
Dok ga je pratio rezultat, očito mu se dopalo da je tako citiran i doživljen, što je pojašnjavao svojom fajterskom naravi i da on ne može drugačije nego “kome pravo, a kome krivo”. Simpatično je to dok rezultat ne trpi, ali kad se to dogodi, onda takav gard postaje veliki teret.
Željko Sopić je otišao u Poljsku, ali njegovo “medijsko i ino osvježenje” trajalo je pet mjeseci i petnaest utakmica. Prosjek od 1,1 boda po utakmici brzo je ponukao Łódź da mu otkaže.
Kad je Osijek ušao u “mode Gorica”, dakle u panične misli da bi se mogao boriti za ostanak, odmah je SD Alen Petrović posegnuo za Sopićem. No, 51-godišnji trener ne da nije poboljšao negativni tijek pod Simonom Rožmanom, nego ga je u istom broju utakmica (HNL) negativno nadmašio (bod manje), uz nes(p)retno ispadanje u Kupu kod Varaždina…
Umjesto velikog preokreta ala Gorica, Sopiću se u Osijeku događa negativni sindrom tog mu uspjeha. Nije tajna da ga SD Petrović želi smijeniti, no potresom u vrhuški Osijeka, smjenom čelnika Ferenca Sakalja i Vlade Čohara, te čekanjem starta nove šefice Alexandre Végh, za takvu odluku treba pričekati. Petrović želi Zorana Zekića, ali je bivši Osijekov trener persona non grata za Sakalja, koji smjenom sigurno neće izgubiti, barem još neko vrijeme, utjecaj na vlasnika (i prijatelja) Meszarosa…
Sopić svakako nije glavni krivac za agoniju jednog od bogatijih klubova u HNL-u i zasigurno najbolje infrastrukture. No, njegov doprinos u lošim rezultatima proteklih 12 utakmica (1 pobjeda) svakako je značajan.
Nakon crescenda kroz Goricu i Rijeku uslijedila je krivulja pada za Sopića, što u nogometu nije novost za trenere, nego standardno osciliranje. Kako god mu završila priča u Osijeku, Sopić bi nakon centrifuge posljednjih 2,5 godina trebao uzeti malo predaha i resetirati svoje trenerske postavke i opće pristupe rada.
U nogometu svatko ima svoju osobnost, ali je svaki trener prije svega ovisan o svojem radu, znanju, sposobnosti upravljanja grupom i izvlačenja maksimuma iz igrača koje ima. Fajterski narativ simpatičan je faktor nadgradnje nekog radnog procesa, ali ne može biti temeljni okvir po kojem neki trener definira svoju vrijednost. Jer, kad fajterski i mangupski pristupi prije ili poslije naiđu na sličan zid, onda su uvijek stručno znanje i vještina upravljanja grupom ono što usmjerava dosege momčadi. Bilo one na vrhu ili na dnu…
Iskustva Sopić sada ima i na njemu je pokazati u idućem vremenu (i angažmanima) je li iz njih izvukao najvažnije smjernice i pouke.
