Zavjet šutnje o gorućoj temi zavladao hrvatskom politikom: U tišini se događa ogromna tragedija

Zakon šutnje ili u prenesenom značenju ustaljena politička neformalna praksa javnog neočitovanja o predmetnim saznanjima, koja bi svojim negativnostima mogla u javnosti pozicioniranim pripadnicima uključenima u njihovo provođenje nanijeti političku štetu ili im potvrditi neučinkovitost, nezainteresiranost, neupućenost, posljedičnu uvjetovanost i općenito negiranje njihova značenja.

Pritom su političke, izvršne, pozicijske, zakonodavne, stranačko-partijske, programske, strateške, nacionalne, razvojne, sigurnosne, javne i slične obaveze njihova provođenja manje važne od čuvanja političke važnosti šutnjom, skretanjem pozornosti, neuključivanjem, minimiziranjem značenja, neprimjerenim uspoređivanjem, čuvanjem postavljenog sustava i u pravilu negiranjem službene statističke egzaktnosti i naročito projekcijske znanstvene dokazanosti. Primjena je takvog modela postala pravilo u političkim sustavima u kojima su politokracija, stranačko-partijska dominacija i pozicijska selekcija samo po bespogovornoj pripadnosti te odmak od standardnih obrazovnih, stručno-znanstvenih i spoznajnih vrednovanja i naročito dokazanosti izvan političkog sustava u operativnoj provedbi.

Primjera korištenja u hrvatskoj dosadašnjoj političkoj praksi ima podosta i nisu u svim situacijama istog značenja, već to značenje primarno ovisi o važnosti i utjecaju predmetne problematike na hrvatsku ukupnu uređenost te razvojnu i sigurnosnu sadašnjost i budućnost. Prema svim razumnim i stručno-znanstvenim mjerilima, a u najnovije vrijeme čak i novinskim analitičkim objavama s odmakom od ideoloških nasljeđa, nema više nikakve sumnje kako takvo posebno značenje za nacionalnu ukupnost imaju hrvatska demografska revitalizacijska i uža migracijska problematika.

Nagli prijelaz

Navedenoj se problematici konačno počela posvećivati javna novinska pažnja po značenju neovisno čak i o ideološkoj različitosti, naravno uz uvijek isti zaborav na učestala i vremenski već podulja dosadašnja sva stručno-znanstvena ukazivanja i uz uvijek isti otklon od osnovnih terminoloških značenja pri tekstualnom prezentiranju. Postavlja se očekivano pritom pitanje kako je uopće u njima (prezentacijama) moguće dokučiti uzročno-posljedičnu uvjetovanost kad se u elementarnim terminološkim otklonima ne vidi logično i očekivano promišljanje.

Vjerojatno je tome razlog nagli prijelaz iz dosadašnje negacije zasnovane na ideološkim i nacionalnim otklonima u objektivnu stvarnost pa bi nastavak trebao biti sličan prijelazu iz političkog zavjeta šutnje u konačno prihvaćanje značenja problematike i potrebe njezina strateškog nacionalnog provođenja. Koliko je samo bilo potrebno objava službenih podataka o klasičnoj demografskoj destrukciji i prethodno napisanih i javno izgovorenih znanstvenih dokazanosti kako bi se stvorili politički uvjeti prihvaćanja hrvatske teške demografske i migracijske stvarnosti, neovisno o političkim različitostima i neovisno o ideološkoj nasljednosti u izvršnoj i zakonodavnoj primjeni.

Nezamislivo je da u bilo kojoj drugoj zemlji samo na temelju prethodnih stručno-znanstvenih projekcijskih najava demografskog izumiranja i nestanka domicilne populacije, čak ni s približnim destrukcijskim razinama hrvatske zbilje, šutnja, mirnoća i javno negiranje važnosti budu politička zadaća u sasvim drugoj funkciji. Odnos prema hrvatskoj demografskoj problematici svih predsjednika (države, vlade, parlamenta, stranke, partije, odbora, utemeljitelja…) i njihovih podržavajućih formalnih pozicijskih okruženja, poprimio je formu praktičkog javnog suglasja u minoriziranju iste kao da je riječ o istoj političkoj pripadnosti bez posebnih razlika u viđenju, vođenju, načinu izvršnog djelovanja i naročito u formi javnog izražavanja.

Postoji golema prijetnja i kočnica razvoja Hrvatske: Odvija se u sjeni i ljudi ju zanemaruju

Formalno prihvaćanje

Najnovijim službenim i javnim novinskim objavama dosega demografske destrukcije i formiranjem strateškog resora izvršnog provođenja, uz koje je nastavak političkog zavjeta šutnje po istom obrascu očekivan, ipak se podigla razina političke spremnosti na temelju koje neće više biti moguće njezino daljnje provođenje. Svi navedeni predsjednici ne mogu više čak ni biranim riječima negirati hrvatsku demografsku stvarnost, a još manje javno bespogovorno ne podržati po svemu ipak najvažniju revitalizacijsku potrebu kao nacionalno “pitanje svih pitanja” ili pitanje hrvatskog opstanka.

Suprotnost od toga tada nameće pitanje pozicijskog smisla i pojedinačnog važenja, jer kako je uopće moguće vladati zemljom s dolje navedenim egzaktno potvrđenim negativnostima i biti uvjeren u svoju povijesnu političku ulogu u teško izborenoj slobodi sredinom devedesetih prošlog stoljeća.
Ili još jednostavnije, kako su uopće mogući javni politički izričaji s najviših političkih pozicija negiranja takve razine destrukcije ili npr. samo njezino formalno prihvaćanje u terminalnoj fazi bez izvršnog postupanja i vidljive učinkovitosti.

Potvrđena međupopisna depopulacija ukupnog domicilnog stanovništva za više od 400.000 osoba između dva zadnja popisa stanovništva nije donijela i političku uznemirenost na najvišim razinama, ali bi najnoviji podaci o prirodnom nestanku koji su prekrili praktički cijelu Hrvatsku na svim administrativnim razinama morali. Ponavljati ih treba do konačnosti u smislu repetitio est mater studiorum, pa i političkog učenja, kako u novom izvršnom provođenju demografske revitalizacije ne bi upravo politička unutarnja pozicijska brana provođenja bila veći problem od samog provođenja.

Nemoguća misija

1. Hrvatska je samo prirodnim putem izgubila u deset zadnjih godina gotovo 180.000 osoba ili točnije 179.904 osobe.
2. Hrvatska je u zadnje četiri godine prirodnim putem izgubila 89.583 osobe ili prosječno godišnje 22.396 osoba.
3. Hrvatska je prirodnim putem u prvih pet mjeseci ove 2024. godine izgubila 9036 osoba.
4. Hrvatska je prirodnim putem od izbora 17. travnja ove godine do 4. kolovoza već izgubila 7006 osoba.
5. Najnoviji su službeni podaci potvrdili za 2023. godinu prirodni pad stanovništva u apsolutno svim hrvatskim županijama i Gradu Zagrebu.
6. Isti su podaci za 2023. godinu potvrdili kako je u 96,9% administrativnih gradova zabilježen prirodni pad stanovništva.
7. Ukupno je 92,5% svih administrativnih općina u 2023. godini imalo prirodni pad stanovništva.
8. Praznina koja će nastati u pojedinim hrvatskim područjima s istim nastavkom prirodnog nestanka i zavjetne šutnje polarizirat će zemlju do razine područne ili regionalne, pa i ukupne nacionalne disfunkcionalnosti.
9. Bez političkog osvrta na ovakvu destrukcijsku egzaktnost s najviših političkih razina u smislu provedbene rezolutnosti, svaki pomak u ostalim područjima i djelatnostima ne može se podvesti pod političku uspješnost djelovanja niti može potvrditi osnovni smisao političkog djelovanja u nacionalnom interesu.
10. Dosadašnja opravdavanja “događa se i drugima”, “nova su vremena”, “otvorenost granica, sloboda kretanja”, “dostupnost tržišta rada”, “složeno je”, “nemoguća misija”, “moramo se pomiriti sa sudbinom”, “učinili smo sve što je moguće”, “nitko nije kriv”, “povratak hrvatskog iseljeništva je utopija” i slična, učestali su nadomjestak zavjetu šutnje koji negiraju službeni podaci i koji više jednostavno nije moguć u ovakvoj silini prirodnog nestanka.

Ovih deset stvari nužne su za spas Hrvatske: ‘Odmah se moraju primijeniti’

Javna ukazivanja

Objavom najnovijih podataka demografske statistike uslijedile su i rezolutne novinske objave gotovo bez vidljivih tragova dosadašnjih političkih i ideoloških predrasuda o demografskoj problematici, s najavama izvršnih nužnosti i ipak još uvriježenih sumnji u novoformirani izvršni provedbeni ustroj po ustaljenom ideološkom otklonu prema svemu s izraženim nacionalnim pristupom.

“Nikad gore! Na korak smo od demografske katastrofe: Pogledajte statistiku iz lipnja, RH bi trebala proglasiti izvanredno stanje!” (G. Drljača, Jutarnji list, 31. srpanja 2024.).
Predlaganje zajedničkog pozicijskog i opozicijskog djelovanja po demografskom pitanju ima velikog smisla, ali je pretpostavka tog djelovanja konačno političko i novinsko prihvaćanje svih stručno-znanstvenih dosadašnjih najava, a ne njihovo negiranje čak i do razine “ekonomisti, demografi, liječnici, sociolozi niti bilo tko drugi ne nudi objašnjenje što je to krenulo po zlu” iako je samo trebalo čitati, ponavljati i usvajati znanstvenu spoznaju s najavama upravo ovakve stvarnosti i uzročno-posljedičnih uvjetovanosti.

“Dok se Hrvatska suočava s jednom od najgorih požarnih sezona u povijesti, u tišini se događa mnogo veća tragedija. Njene negativne posljedice nisu odmah uočljive, ali u budućnosti će destruktivnost tog problema za sigurnost, gospodarstvo, tržište rada, mirovinski i zdravstveni sustav biti golema. Demografsko odumiranje nije samo apstraktna činjenica nego put u sigurno pogoršavanje svih aspekata života. Začarani krug demografske katastrofe. Rastući troškovi zdravstvenog i mirovinskog sustava, koji će se pojaviti zbog starenja stanovništva i sve većeg postotka stanovništva koje je u mirovini, održavat će se imigracijom nekvalificirane i polukvalificirane radne snage iz siromašnih država.” (B. Perković, Index, 4. kolovoza 2024.). Nastavak političke mirnoće i šutnje te pozicijskih opravdavanja dosadašnjeg izvršnog djelovanja po demografskim pitanjima nakon svega objavljenog i napisanog za sve političke aktere postaje politički anakronizam.