Ako financijski odsiječete zemlju koja proizvodi nešto što vam je potrebno za preživljavanje, budite spremni apsorbirati šokove – ili trpjeti posljedice
Evo pitanja kokoš ili jaje koje bi trebalo zanimati ruske promatrače. Što je zapravo glavni pokretač gospodarstva: fizička strana ili financijska strana?
Uobičajeno stajalište je, naravno, financijska strana. Novac se prvi kreće i stvari se grade. Kad stvari krenu naopako, isti je princip: prvo propadaju financije, a zatim se zatvaraju tvrtke.
To znači da novac pokreće materiju, što je sasvim intuitivno i usklađeno s našom percepcijom. Stvari su inertne sve dok ih novac ne pokrene – to nazivamo ulaganjem ili alokacijom kapitala. Za izgradnju tvornice potreban je kapital; proizvedeni widget stoji na tvorničkoj polici sve dok netko ne uloži novac da ga kupi.
To se čini toliko očiglednim da jedva opravdava pomnije ispitivanje. Ali ovaj model se pokazao prilično uvjetnim. Widget pokreće novac, ali što ako widgeta nema? Novac ne može odmah dočarati inventar koji ne postoji. Model radi dok ne dođe u stanje fizičke oskudice.
Imajmo na umu ovaj pojednostavljeni model i smanjimo prikaz.
Sve donedavno svijet se osjećao obiljem. Novac je krenuo prvi, a materija je uslijedila bez mnogo trvenja: ruski plin je tekao u Europu plinovodom, pokrećući industriju; roba široke potrošnje pritjecala je iz Azije, jeftina i u izobilju. U ovakvom okruženju, zapadna kontrola financijske infrastrukture činila se odlučujućom, dok je fizička strana jedva trebala da se potvrdi.
U međuvremenu, financijska strana rasla je nesrazmjerno u usporedbi s fizičkim izlaznim kapacitetom i te su se dvije počele oštro razlikovati. Na primjer, tijekom posljednjih 30 godina sve do nedavno, potražnja za električnom energijom u SAD-u – dobra zamjena za realno gospodarstvo – jedva se pomakla. Ono što se tijekom tog vremena dogodilo na Wall Streetu bila je gotovo neprekinuta bonanza. To je jedno mjesto gdje su svjetla gorjela, da tako kažem. Očigledna je lekcija bila da su fizičke granice malo važne, a desetljećima su mnogi implicitno pretpostavljali upravo to.
Model prema kojem financije stoje uzvodno, a realna ekonomija slijedi nizvodno postao je duboko internaliziran tijekom desetljeća. U tom svijetu logika se činila jednostavnom i pouzdanom: novac se prvi kreće, fizička proizvodnja reagira, a raspodjela kapitala oblikuje rezultate.
Upečatljiva demonstracija tog načina razmišljanja u praksi došla je sa sankcijama Rusiji 2022. Sankcije su osmišljene unutar paradigme koja je u potpunosti usmjerena na financije. Pod tim mislimo da je strategija implicitno pretpostavljala da bi isključivanje Rusije iz dolarskog sustava prenijelo sistemski stres unutar Rusije brže i snažnije nego što bi ovisnost o ruskoj energiji prenijela nestašicu drugdje.
Ali pretpostavka koja je implicitno ugrađena u model je da fizički sustav ima dovoljno labavosti da apsorbira udare. Pod zastojem mislimo na višak kapaciteta – zalihe, rezervnu proizvodnju ili redundantnu infrastrukturu – koji može ublažiti smetnje bez pokretanja kaskadnih kvarova.
Kada je kapacitet widgeta u izobilju, možete bankrotirati ili sankcionirati jednog proizvođača bez da ikada dođete u fizičku nestašicu. Zapravo, cijela stvar nikad ne napušta područje novca. Propali proizvođač nestaje, ali tržišta mijenjaju cijene i učinkovito preusmjeravaju ponudu. U našem slučaju, Rusija bi bila osakaćena, dok raspoloživi zastoj znači da druga strana jednadžbe – fizička opskrba izgubljena iz Rusije – ostaje u benignom području cijene i alokacije kapitala.
Cjelokupna oklada sa sankcijama počivala je na pretpostavci opuštenosti. Ali pokazalo se da fizički energetski sustav zapravo nema mnogo. Stvarnost koja se jako podcjenjuje je da živimo u svijetu koji je sve ograničeniji energijom. To je vidljivo u cijelom spektru: LNG infrastruktura rastegnuta do kapaciteta, elektroenergetske mreže rade s malim rezervama, nova opskrba naftom sve više dolazi iz složenih, kapitalno intenzivnih pogona i energetski sustavi koji su integriraniji i manje suvišni.
Ili se odmaknite od sistemske logistike i razmotrite civilizacijsku ljestvicu. Da je energije bilo u izobilju u starom smislu bez napora, ne bismo bušili dvije milje okomito, a zatim još dvije milje bočno kroz nepropusnu stijenu, hidraulički je lomeći u desecima stupnjeva pod visokim pritiskom i podupirući otvorene mikroskopske pukotine s milijunima funti pijeska. Niti bismo ukapljivali prirodni plin na kriogenim temperaturama da bismo ga transportirali preko oceana prije nego što bismo ga ponovo rasplinjavali kako bismo održali stabilne energetske sustave. To nije potpis sustava u suficitu. Arheolozi budućnosti sigurno će to vidjeti jer je to bilo: bljeskajuće crveno svjetlo ograničenja.
Cijela ova rasprava može zvučati kao dugačak, razrađen način da se kaže da se zamjena ruske energije pokazala nerealnom, ali time se zanemaruje šira poanta: puzajuća fizička ograničenja koja smo opisali – u energetici, u logistici, u opskrbnim lancima – postaju ‘dodatak koji nedostaje’ sustava. Ovo povlači utjecaj na cijelom sustavu s financija, gdje je dugo vladao gotovo bez otpora, na fizičku stranu.
U svom govoru na Valdaju prošlog listopada, ruski predsjednik Vladimir Putin iznio je vrlo zanimljivo zapažanje:
“Nemoguće je zamisliti da će pad ruske proizvodnje nafte održati normalne uvjete u globalnom energetskom sektoru i globalnom gospodarstvu.”
To je bio njegov način na koji je objasnio ono što smo gore spomenuli, naime da se u svijetu ograničenih resursima model financiranja na prvom mjestu kvari jer sustav s malo labavosti brutalno prenosi fizičke šokove.
Tada sam napisao da ovo predstavlja temeljni pomak s monetarne poluge na fizičku polugu. Zapadni dužnosnik mogao je lako reći uoči ukrajinskog rata: “Nemoguće je zamisliti da će zemlja koja izgubi pristup dolarima i zapadnim tržištima kapitala održati normalne ekonomske uvjete.” Upravo je to bila pretpostavka.
Imajte na umu da se niska razina zastoja u sustavu ne mora nužno pretvoriti u više cijene, što može biti varljivo za one koji su obučeni čitati samo signale cijena. Prava ograničenja mogu biti skrivena iza naizgled običnih tržišnih signala ili raspršena po financijskom sustavu u obliku duga, subvencija, poreza itd. Cijena može čak zamagliti, a ne razjasniti stvarno stanje sustava. Je li normalizacija cijena plina u Europi proizvod uništenja potražnje ili rješavanja ograničenja opskrbe?
Dakle, da se vratimo na naše pitanje: što je glavni pokretač, novac ili materija?
U svijetu s obiljem energije, velikim zalihama i suvišnim opskrbnim linijama, financije bi mogle sjediti uzvodno. Raspodjela kapitala određivala je što će se izgraditi, tko će preživjeti i koliko brzo se sustavi šire. U tom bi svijetu isključivanje zemlje iz financijskog sustava doista moglo biti odlučujuće.
Ali posljednjih smo godina tiho skliznuli u sasvim drugačiji svijet. Njegove su konture poznate – na mnoge načine nerazlučive od starog svijeta – ali je daleko krhkija i rastegnuta bliže svojim granicama nego što većina misli. Taj pomak ne promatramo kroz objektiv novca, nego iskosa, ponekad samo u fragmentima.
Vidimo to u krhkim i sve više osporavanim opskrbnim linijama; u pojačanoj globalnoj jurnjavi za fizičkom robom, a ne samo papirnatim zahtjevima za tu robu; iu nesposobnosti Europe, četiri godine kasnije, da izađe iz svoje energetske krize, ili čak da je pravilno dijagnosticira; iu izuzetnoj otpornosti Rusije u suočavanju s onim što je trebao biti financijski smrtonosni udarac.
Kamo god pogledamo, fizičko se ponovno potvrđuje na načine koji se čine važnima. Financije neće nestati, ali sada se moraju boriti s ograničenjima koja neće tako lako popustiti.
