Gotovo 20 godina kasnije, uoči novog dvomeča između HNK Rijeke i Omonije, nemoguće je ne vratiti se u ljeto 2006. godine.
Vrijeme kada su Riječani, s peharom drugog uzastopnog Kupa u rukama i velikim ambicijama u Ježićevoj eri, zakoračili u europske kvalifikacije uvjereni da je prva prepreka tek usputna stanica. Prvo pretkolo tadašnjeg Kupa UEFA-e, preteče Europske lige, donijelo je ciparskog predstavnika i dojam da je ždrijeb bio – dobar.
Na Kantridi je sve mirisalo na prolaz. Atmosfera je bila natopljena optimizmom, tribine su vjerovale momčadi koja je iza sebe imala trofejnu sezonu i kontinuitet. Završilo je 2:2, strijelci su bili Kerkez i Bule, Rijeka je vodila u dva navrata, kontrolirala dijelove susreta, ali dva primljena gola ostavila su otvorena vrata neizvjesnosti. U vremenu kada je pravilo gola u gostima imalo posebnu težinu, svaki primljeni pogodak kod kuće bio je više od statistike, bio je teret. Kako je kasnije kazao tadašnji trener Dragan Skočić, dvomeč je izgubljen upravo na Kantridi.
Uzvrat je doista bio susret u kojem je Rijeka dugo bila živa. Rezultat 1:1 držao je sve otvorenim, davao nadu, stvarao osjećaj da je jedan pravi potez dovoljan da se stvari preokrenu. No, kako to često biva u Europi, jedna sekunda nepažnje bila je dovoljna. Kontra, pogodak za 2:1 i tišina. Europsko ljeto završilo je prije nego što je pravo i počelo.
Rijekin tadašnji kapetan Daniel Šarić i danas se dobrim dijelom sjeća tog osjećaja.
– Svi su u toj utakmici očekivali da ćemo mi proći. Odigrali smo jako dobru utakmicu doma, oni su nas stigli, a tada je gol u gostima vrijedio više. Pokušavali smo u uzvratu to okrenuti, imali smo 1:1 do pred kraj utakmice, no onda su nam zabili za 2:1 i tada smo ispali od njih već u prvom pretkolu tadašnje Uefine lige. I tada je ta Omonia, u što smo se uvjerili kad smo došli dolje, imala bolje uvjete za trening, čak mislim da su bili i tada skuplji za nas. Oni su, primjerice, već tada imali trening-kamp, dok smo mi po kiši trenirali iza gola ili na umjetnoj travi. Tada se očekivalo da ćemo mi proći momčad s Cipra, no oni su već tada bili ozbiljna momčad – kazao je u uvodu Šarić o sjećanjima na taj dvomeč.
Ta rečenica danas možda zvuči još snažnije nego tada. Jer dok se u hrvatskoj javnosti Cipar doživljavao kao egzotična destinacija i “prolazna” prepreka, realnost je bila drukčija.
– Nije to bila uopće loša momčad, Cipar je u to vrijeme još uvijek bio nepoznanica, no, kažem, bila je to dosta ozbiljna ekipa. Realno, možda smo i trebali proći, no tako se poklopilo. Nismo prošli, tada je to bilo okarakterizirano kao neuspjeh. Mi uvijek nekako mislimo da smo najbolji, pa nam se nerijetko to obije o glavu. I drugi jako puno ulažu, pogotovo Cipar. Imaju momčad u Ligi prvaka, Omonia je također jako dobra i trenutačno su vodeća momčad lige. Puno ulažu, puno je stranaca u ligi i sve se to reflektiralo i na kvalitetu nogometa.
Upravo tu leži i paralela s današnjim trenutkom. Ciparski nogomet više nije iznenađenje. Klubovi redovito igraju europske skupine, budžeti su veći, tržište je otvoreno, a infrastruktura na razini koja briše stare stereotipe. Omonia, vodeća momčad ciparskog prvenstva, i danas je zasigurno ozbiljan suparnik, momčad koja zna igrati na rezultat i kažnjavati pogreške.
No, isto tako, i Rijeka danas nosi drukčiju težinu. Rujevica je postala tvrđava, europske večeri imaju drukčiji ton, a momčad je već pokazala da se može nositi s jakim imenima poput praške Sparte ili Šahtara. Iskustvo iz 2006. nije ožiljak, nego lekcija.
Šarić zato vjeruje u drukčiji epilog…
– Rijeka je sada odigrala jednu pravu, dobru utakmicu i slavila u njoj, najbolju u ovom dijelu sezone, i sigurno su se digli, što je jako dobro uoči ovog dvomeča. Omonia je dobra i kvalitetna momčad, sigurno će biti teško, no to je ujedno i momčad s kojom se Rijeka može nadigravati. Nadam se da će u prvoj utakmici izvući povoljan rezultat i da će s time otići na Rujevicu, gdje su Riječani puno bolji.
