Da je netko Martinu Zlomisliću ponudio scenarij za stoti nastup u dresu HNK Rijeke, teško da bi ga ovako napisao. Kapetan je na Cipru odigrao utakmicu koja se pamti, onu u kojoj vratar ne skuplja samo lopte, nego samouvjerenost cijele momčadi. U pobjedi 1:0 protiv Omonoia FC bio je više od posljednje linije obrane – bio je temelj na kojem je Rijeka izgradila rezultat iako nije tako krenulo. Umalo je Rijeka i primila prvi pogodak nakon jedne njegove pogreške i krivo procijenjenog leta lopte, no Barišić je “očistio” tu priliku domaćina, a kapetan postao neokrunjeni kralj, bez sumnje, najvažnije gostujuće euro pobjede u posljednjih nekoliko sezona.
– Teška utakmica je bila, dobar suparnik… Vidi se da imaju kvalitetu, ali dobro smo se branili, držali ritam i dobro zaustavljali njihove napade te izdržali do kraja i postigli vrijedan pogodak rekao je Martin Zlomislić u uvodu i u tome sažeo tu cijelu divnu ciparsku noć.
Što je, zapravo, Rijeka pokazala? Prije svega – strpljenje. Protiv lidera ciparskog prvenstva nije bilo prostora za romantiku. Domaćin je krenuo agresivno, visoko pritisnuo i pokušao rano slomiti utakmicu. U tim trenucima susret se lomio, a Rijeka je preživljavala zahvaljujući koncentraciji zadnje linije i ponajviše – kapetanu na vratima.
Zlomislić je imao nekoliko intervencija koje su mijenjale tijek susreta. Kada je obrana kasnila, on je izlazio. Kada je udarac dolazio iz blizine, skraćivao je kut. Kada je trebalo ostati miran u situacijama “jedan na jedan”, ostao je hladan. Nije to bila samo statistički dobra večer, nego emocionalno snažna poruka momčadi: možete izdržati.
Stoti nastup za njega nije bio samo broj.
– Prije utakmice sam se pomolio Bogu za stoti nastup, da prođe sve dobro i nije moglo bolje.
Ta rečenica daje dodatnu dimenziju svemu. Nije tražio reflektore, tražio je da pomogne momčadi. I upravo se to dogodilo.
No ova pobjeda nije samo priča o vrataru. Ona je ogledalo onoga što Rijeka pod vodstvom Victor Sanchez pokazuje već mjesecima. Disciplina u fazi obrane, kompaktne linije, strpljivo čekanje trenutka. Nema paničnih ispucavanja bez plana, nema nepotrebnog jurnjave prema naprijed. Momčad zna kada treba stati u niski blok, a kada izaći visoko. Ne mora imati loptu 60 posto vremena da bi kontrolirala utakmicu – kontrolira je prostorom, kretanjem i međusobnim povjerenjem.
Na Cipru su Bijeli dugo trpjeli. Bilo je situacija u kojima je sve “mirisalo” na pogodak domaćina, bilo je i pogrešaka koje su Rijeku mogle skupo stajati. Upravo zato je doprinos kapetana bio presudan.
– U ovakvim utakmicama potreban je doprinos vratara. Prije utakmice sam se pomolio da stotu obilježim obranama, da spasim momčad i da pomognem. Dečki su se borili, pogotovo kada smo dobili crveni karton. Zaustavili smo sve njihove napade, izdržali smo i kući odlazimo sretni. Ovo je tek poluvrijeme, čeka nas uzvrat za sedam dana.
U tim riječima nema euforije. Samo svijest da je posao odrađen napola.
I onda, kada se činilo da će susret završiti bez pogodaka, stigao je trenutak koji razdvaja prosječne od ozbiljnih momčadi. Oduzeta lopta na sredini, brza tranzicija, precizan ubačaj i instinkt Daniela Adu-Adjeija za 0:1. To je također dio Sanchezove Rijeke – širina kadra i hrabrost da s klupe traži rješenje.
Važno je naglasiti i kontekst. Igrati pred više od 12 tisuća gledatelja protiv momčadi navikle dominirati u domaćem prvenstvu i ostati čvrst do kraja nije mala stvar. Posebno kada nervoza raste iz minute u minutu i kada se utakmica dodatno zakomplicira. Upravo tada dolazi do izražaja ono što je Rijeci godinama nedostajalo u europskim gostovanjima – kontrola emocije. Pod Sanchezom se ova momčad ne raspada pod pritiskom.
Rijeka se kući vraća s minimalnom, ali velikom prednošću. I s potvrdom identiteta. Zlomislićev stoti nastup postao je simbol šire priče – kapetan koji moli da pomogne momčadi i to doista učini, obrana koja gine za svaki blok, vezni red koji trči i kada nema snage, napadač koji s klupe odlučuje utakmicu.
Pogled prema uzvratu jasno je definiran.
– Prije utakmice smo priželjkivali dobar rezultat, bili bismo zadovoljni i da smo na Rujevicu donijeli 0:0. Ovako imamo prednost, ali nećemo se na svom stadionu braniti. Idemo s pravim gardom, punom Rujevicom, s našim navijačima iza leđa. Uz njihovu podršku idemo po prolaz, zaključio je Martin Zlomislić.
To je možda i najvažnija poruka. Prednost 1:0 nije razlog za povlačenje, nego platforma za novu zrelu predstavu. Ako je Cipar pokazao koliko ova momčad može izdržati, Rujevica će pokazati koliko može napasti.
Jedno je sigurno – pod Sanchezom Rijeka više ne ide u Europu samo sudjelovati. Ide se nadmetati. A kada kapetan u jubilarnoj večeri stane na vrata i zaključa ih, ostatak momčadi dobije dodatni razlog vjerovati da prolaz nije san, nego realna mogućnost.
