Kad se ove nedjelje na klupi gostiju ponovno pojavi Mario Kovačević, stadion u Varaždinu teško da će ga dočekati kao protivnika. Formalno, dolazi kao trener GNK Dinamo Zagreb. Emotivno, on je i dalje “domaći”.
Njegov odnos s NK Varaždinom odavno je prerastao okvire klasične trenerske epizode. U baroknom gradu Kovačević nije bio samo trener koji je vodio momčad kroz zahtjevne izazove – bio je lice kluba, čovjek s kojim su se navijači mogli poistovjetiti, susjed kojeg srećeš na Korzu…
Ta je povezanost građena godinama, još od sezone 2017./2018., kad se s Varaždinom borio za ulazak u prvoligaško društvo. U kvalifikacijama je suparnik bila NK Istra 1961, koja je u dvije utakmice bila uspješnija i zadržala svoj prvoligaški status. Bio je to bolan udarac, korak do cilja koji je izmaknuo.
No, Kovačević se vratio. I klub s njim. Godine 2021. uspio je vratiti Varaždin u elitu hrvatskog nogometa, a potom u SuperSport HNL-u pokazati da povratak nije bio tek prolazna epizoda. Njegova momčad igrala je hrabar, napadački i organiziran nogomet, bez kompleksa prema “velikima”, jasno dajući do znanja da Varaždin nema namjeru biti slučajni prolaznik u ligi, što se i dandanas dokazuje.
Ujesen 2023. godine, kad je bio na vrhuncu trenerske karijere u Varaždinu, Mario je doživio trenutak koji mu je potpuno promijenio život. Nakon što je osjećao iznimnu slabost, a odbijao bolničku pomoć, videoanalitičar Varaždina Krešimir Gregorić nagovorio ga je u bolnicu, inzistirajući da ne riskira život. Upravo je njegova upornost, kako je sam Kovačević rekao, spasila njegov život, jer je liječnik odmah na rendgenu uočio sumnjivu sjenu na plućima. Uslijedila je potom teška borba, ovaj put daleko od reflektora i travnjaka. Sezona je za njega tada stala, ali nije stala podrška.
Daljnje je ispitivanje pokazalo da ima karcinom na desnom plućnom krilu. U prosincu 2023. podvrgnut je operaciji u Specijalnoj bolnici Radiochirurgia Zagreb, a zahvaljujući timu vrhunskih liječnika, koji su mu odstranili dio pluća zahvaćenog tumorom, sve je prošlo u najboljem redu.
Klub je bio uz njega od prvog dana. Predsjednik Dražen Vitez i cijela organizacija pružili su mu logističku i ljudsku potporu, a poruke su stizale sa svih strana nogometne Hrvatske. Među onima koji su mu pomagali bio je i izbornik Zlatko Dalić, s kojim Kovačević ističe iznimno korektan i prijateljski odnos.
O bolesti nije želio govoriti dok nije morao. Nije htio sažaljenje, samo priliku da se vrati – zdrav.
I vratio se!
Nakon oporavka, u Varaždinu su mu ponudili novu ulogu – mjesto glavnog skauta. Bio je to jasan znak koliko u klubu žele zadržati njegovo nogometno znanje unutar svojih struktura, ali i ne žele ga izložiti stresnom poslu pokraj travnjaka. No, Kovačević je tada znao da još nije vrijeme za ured i tribinu. Htio je klupu, svlačionicu, svakodnevni rad s igračima.
Razlaz nije bio idealan, ali nije bio ni ružan. Emocija je ostala. Zahvalnost također. U svakoj kasnijoj izjavi Kovačević je naglašavao koliko mu je Varaždin pomogao – ne samo profesionalno nego i u životnoj borbi koja je bila daleko važnija od bodova.
Na varaždinskom Korzu, među subotnjom špicom i poznatim licima, Kovačević nikada nije bio “nedodirljivi trener”. Moglo ga se sresti u šetnji gradskim trgovima, u kratkom razgovoru s prolaznicima, uz stisak ruke i obvezno pitanje o nogometu. Jednako tako, često je bio i na lokalnim travnjacima, na utakmicama županijskih niželigaških klubova – od Poleta iz Cestice do Mladosti iz Šemovca. Nije birao razinu natjecanja; zanimao ga je nogomet.
Zato je i kao trener Belupa, a potom i Dinama, na varaždinskom stadionu redovito dobivao pljesak. Publika prepoznaje iskrenost, a sam Kovačević nikada nije skrivao koliko mu taj grad znači.
Ipak, kad sudac označi početak susreta u okviru SuperSport HNL-a, emocije će morati na stranu. Kovačević je danas trener Dinama i njegov je zadatak jasan – pobijediti. Koliko god mu Varaždin bio blizak, profesionalizam ne dopušta popuste.
Možda će ponovno dobiti pljesak. Vjerojatno i hoće. Ali kad lopta krene s centra, bit će samo trener koji želi tri boda.
