Nedavno nam je palo na pamet da postoji samo IGN za 30 godina. Filmovi, s druge strane, postoje puno duže od toga, a toliko ih IGN nikada nije recenzirao. Dakle, u interesu ispravljanja tog, iskreno, užasnog propusta, dolazi naš prvi Flashback pregled.
Počinjemo s žanrovski revitalizirajućim, meta-tinejdžerskim slasherom koji je iznjedrio franšizu redatelja Wesa Cravena, Vrisak.
Scream je objavljen 1996., što ga čini danas starim 30 godina, što je dob iznad koje trebali bismo prestati vjerovati ljudima. Kao jedan od najutjecajnijih horor filmova svih vremena, s više tinte prolivene na internetu nego krvi prolivene na ekranu, čudno je da film nema službenu ocjenu ovdje na IGN-u. Kao vježba, jednako je čudno vraćati se i pregledavati film s onakvom ostavštinom u kakvom danas uživa Vrisak. Dakle, barem za ovaj prvi dio, samo ću se pretvarati da je 1996.
Bill Clinton je upravo pobijedio na izborima za svoj drugi mandat, “Un-Break My Heart” Toni Braxton je na vrhu ljestvice, a Wes Cravenu je potrebna pobjeda. On dolazi iz Vampira u Brooklynu koji je bio i, iskreno govoreći, uvijek će biti, smatran velikim promašajem. Nova noćna mora bio neposredno prije toga, i pokazao je Cravenovu spremnost da sruši četvrti zid, ili je barem pokazao razumijevanje da ga treba srušiti. Značajno je da su ga suvremene kritike tog filma uglavnom smatrale samorefleksivnim daškom svježeg zraka u umornoj franšizi. Uglavnom, sredinom 90-ih, procvat je bio donekle udaljen od ruže iz horor filmova.
Dakle, dolazi Scream, meta-komentar na cijeli žanr. Radi sve ono što smo voljeli u slasher filmovima 70-ih i 80-ih i također ismijavati ih, ali također je izradio tip koji je većinu tih tropa proslavio filmovima poput Zadnja kuća s lijeve strane, Brda imaju oči i, što je najvažnije, Noćna mora u Ulici brijestova. Sve to doprinosi tome da Scream ima svoj kolač i također ga jede. A sve počinje s 13 najboljih uvodnih minuta koje ljubitelj horora može poželjeti.
Postoji argument koji uvodnu sekvencu Vriska svrstava među najbolje u povijesti filma, a ne samo horora. Bio bi to legendarni kratki film da na poleđini nije bio priložen cijeli film. Odjednom je svirao hitove (zaslužujući mladenačke strahove da će biti sam kod kuće i dobiti poziv od stranca) i modernizirao diskurs (ispitujući uspaničenu Casey Becker Drew Barrymore s pitanjem o mami Jasona Voorheesa).
Kamera je također briljantna, lebdi po kući, suptilno nagnuta i uhodi Caseyja sporim, kontroliranim steadicamom. Gura se u krupni plan kako bi istaknuo zastrašujuće taktove njezine izvedbe umjesto da uvijek prelazi na te krupne planove. Edit je jednako namjeran, strpljivo čeka pravi trenutak za napad, baš kao što pravi ubojica radi vani. Barrymore glumi svoj strah s malo nevjerice, svoju paniku s malo ljutnje, dok Roger L. Jackson, kao glas na telefonu, mijenja brzinu od razigrane i seksi do poremećene i opasne dok se poigrava s njom.
I onda ona umre.
Nakon što je bila glavna u marketingu, to što Drew Barrymore nije uspjela izaći iz prve scene je čudno, ali to je samo dio plana Cravena i pisca Kevina Williamsona. Ovo otvaranje stvara svijet koji oboje voli iste filmove kao i mi, dok vješto stvara uzbudljivo okruženje u kojem bi bilo tko mogao biti ubijen.
Uskraćen za jedno od najprepoznatljivijih lica s plakata za daljnje prikazivanje, ostatak filma nosi ansambl. TV zvijezde Neve Campbell i Courteney Cox predvode skupinu mladih glumaca koji imaju mnogo dokaza na velikom platnu, ali zamjenik Dewey Davida Arquette mogao bi biti ključ cijele stvari. Dok većina glumačke ekipe sposobno igra svoje uloge kao “najbolji prijatelj” ili “crvena haringa” ili “štreberski neobičan tip”, Dewey je krotki stariji brat, preko glave kao policajac koji se očajnički trudi da ga se shvati ozbiljno (moglo bi se čak reći da pokušava igrati protiv tipa). U filmu u kojem je subverzija očekivanja cijela poanta, Arquettin novopečeni zastupnik utjelovljuje tu temu bolje od bilo koga drugog na ekranu.
On također govori o istinskoj i trajnoj briljantnosti ovog filma, ako se mogu brzo vratiti u današnji dan. Ravnoteža komedije, horora i samosvijesti koju su stvorili Craven i Williamson pravi je Screamov dar kinematografiji. Dao nam je film koji je užitak gledati, da, ali ta formula skriva sve moguće grijehe na način da film ne djeluje zastarjelo. Bežični fiksni telefoni i Blockbuster video zapisi suštinski su 90-ih, ali ne čine film manje relevantnim 30 godina kasnije. Sada, da filmaši nisu zalili Vrisak samoreferencijalnom kantom meta kukuruznog sirupa, film bi upao u iste zamke u kojima je žanr izdisao sredinom 90-ih, i bio bi zastarjeliji od bilo kojeg broja VHS kazeta ili referenci Tori Spelling.
Ima visećih logičkih niti koje treba povući, poput toga kako se jedan od dvojice ubojica ušuljao u ravnateljev ured da ubije Henryja Winklera? Isto je i za Ghostface koji se iznenada pojavio u garaži koju smo vidjeli na svakom uglu. I kako barem jedan od njih nije prekriven pivom ostatak noći nakon što je udaren u lice i međunožje punim bocama od siline razbijanja stakla? Zašto je taj otvarač garažnih vrata uopće tako prokleto moćan!?
Većina ovih pitanja javlja se tek pri ponovljenim gledanjima. Tek kad saznate kraj i ponovno ga pogledate, možda biste uopće mogli pitati takve stvari, niti biste se uopće zamarali tim pitanjima ako ste očarani ostatkom filma. Ghostface je iza tih vrata jer je to učinkovita zaštita od skoka za nas, publiku, a ne zato što ima ikakvog logističkog smisla u prostoru i vremenu Woodsboroa. Ali zahvaljujući jednostavnoj činjenici da su ovi tropi napisani i na nosu, Scream se izvlači s tim jer je upravo to stvar kojoj se ruga.
Možda je najočiglednija korist od ovoga Billy Skeeta Ulricha. Kao polovicu središnjeg romantičnog para filma, upoznajemo ga dok se ušulja u Sidneyinu sobu kako bi je natjerao krivnjom da ima seks. On joj to zamjera tijekom cijelog filma, bacajući je na plin u trenucima prave nevolje i na kraju je manipulirajući natjerao da spava s njim do kraja. Tip je kreten i, s 30 godina i tko zna koliko ponovljenih gledanja kasnije, vraški je dobro što se ispostavilo da je ubojica.
Ali ton Vriska, meta-svijest koju su stvorili Craven i Williamson, odgovoran je za izglađivanje tog dijela priče do te mjere da još uvijek s toliko ljubavi pričamo o ovom filmu. Ovaj zaplet bi u konačnici bio prilično zaboravan da Vrisak nema “da, to je ono čemu se rugamo” na što se može osloniti.
Zapravo, whodunnit aspekt filma vjerojatno je njegov najslabiji element. Crvene haringe se predstavljaju i odbacuju točno prema rasporedu, likovi se ubijaju predvidljivim redoslijedom (usprkos ranom odlasku Drew Barrymore) i svi tropi koji bi trebali biti u trileru poslušno su prisutni. U konačnici, netko bi mogao tvrditi da je to značajka, a ne greška, i vjerojatno je u pravu s obzirom na način na koji je svaki od tih tropa potkopan. Međutim, priča o Sidneyinoj mami i nevjeri i ljutnji koju jedan srednjoškolac osjeća zbog toga (a ako se ne sjećate o čemu govorim ovdje, to je upravo ono što želim reći) jako je ne što je tako ikoničko u vezi s filmom.
A to je i ideja koja stoji iza ovih retrospektivnih recenzija. Kako je film primljen u izvornom kontekstu i koliko je vrijeme promijenilo njegovu percepciju? U slučaju Vriska, sa šest nastavaka i tri sezone TV serije koja još uvijek pada, klonovima Vriska iz kasnih 90-ih zgodnih tinejdžerskih slasher igara i cijelom franšizom izgrađenom oko lažnog filma, teško je podcijeniti utjecaj koji je ovaj film imao na zeitgeist. Što se tiče meta-slashera, oni su to prvi učinili i uspjeli su to najbolje. Craven i Williamson možda su povukli ljestve za sobom nakon Vriska.
