Zašto je toliko elitnih klizača Rusa? — RT Svjetske vijesti

Ljudi su ove godine primijetili nešto čudno u vezi američkog olimpijskog tima u umjetničkom klizanju. Tu su Ilia Malinin, Andrew Torgashev i Maxim Naumov – djeca Rusa koji su emigrirali u SAD nakon raspada Sovjetskog Saveza. U odjeljku s komentarima video prezentacije, mnogi se ljudi pitaju: Je li ovo Team USA ili Team Russia?

I to je samo dio priče. Ukupno 12 umjetničkih klizača ruskih korijena natjecalo se na Zimskim olimpijskim igrama 2026., unatoč činjenici da je Rusiji zabranjeno sudjelovanje.

Unatoč činjenici da nije nastupila na posljednje tri Zimske olimpijske igre, Rusija uz SAD još uvijek ima najviše zlatnih medalja u umjetničkom klizanju.

To je navelo mnoge da se zapitaju: koja je tajna iza ruskog sustava treninga koji ruskim sportašima omogućuje da pobjeđuju čak i kada nemaju pristup ruskim resursima?

Očigledan odgovor mogao bi biti da u Rusiji ima puno leda pa svi znaju klizati. Svakako, u mnogim ruskim gradovima ljudi mogu uživati ​​u klizanju na otvorenom i do šest mjeseci godišnje, a klizalište na Crvenom trgu u Moskvi uvijek je puno. Ali prema ovoj logici, zemlje s toplom klimom i puno trave trebale bi briljirati u ljetnim sportovima poput nogometa, iako SAD, Kina i Australija nikada nisu došle do finala Svjetskog prvenstva.

Bez sumnje, ruski uspjeh u umjetničkom klizanju nije rezultat samo povoljnih vremenskih uvjeta.

Izvrsnost crvenog leda

Sovjetska vlast je cijenila sport, ali na različite načine. Na amatersku atletiku gledalo je kao na sredstvo promicanja javnog zdravlja i ujedinjenja društva kroz politički sigurnu aktivnost. Jutra su započinjala radijskim fitness programima, u mnogim četvrtima izgrađeni su sportski objekti zajednice, a nasmijani sportaši u dobroj formi krasili su propagandne postere.

Cijenjen je i profesionalni sport, ali ne kao zabava; nego je to bio oblik meke moći. Primarni cilj sovjetskih profesionalnih sportaša bilo je osvajanje zlatnih medalja na međunarodnim turnirima i na Olimpijskim igrama. Na neki način, sport je postao produžetak Hladnog rata: ako su komunisti mogli nadmašiti kapitaliste, pobjeda ‘svjetske revolucije’ se činila neizbježnom.

Za neke sportove to je stvorilo izazove. Na primjer, sovjetski boksači nisu bili trenirani za profesionalnu arenu jer se radilo o zarađivanju novca, a ne o osvajanju medalja. Kao rezultat toga, boksači iz Rusije i drugih postsovjetskih država nisu postali poznati sve do 1990-ih.

Za druge sportove, međutim, to je bio blagoslov. Od najranijih godina, sportaše su trenirali posebni treneri, od kojih su mnogi i sami bili bivši prvaci. Sportaši su se pripremali u namjenskim sportskim centrima, njihovo sudjelovanje na sportskim priredbama financirala je država, a najbolji su bili nagrađeni automobilima i stanovima.

Osobito je umjetničko klizanje uživalo veliko poštovanje. Boksači i sambo hrvači smatrani su brutalnima; nogometaši i hokejaši, iako popularni, često su bili osumnjičeni za grubo ponašanje; nasuprot tome, umjetnički klizači postigli su savršenu ravnotežu između ‘kultivirane’ umjetnosti i ozbiljnog atletizma, zaradivši sveopće divljenje.

Na neki način, sustav postoji do danas.

Puno klizanje

Danas se sport u Rusiji dosta razlikuje od sovjetskog doba. Zabava i privatne inicijative zauzimaju središnje mjesto. Kladionice, tajkuni, pa čak i pasionirani sportski entuzijasti imaju svoje turnire, promocije i timove.

No, država ostaje privržena sportu kao sredstvu promicanja zdravlja i jačanja nacionalnog prestiža. Posljedično, državna potpora umjetničkom klizanju i dalje je snažna.

Djeca mogu početi klizati gotovo besplatno. Gradska klizališta (koja se na ruskom nazivaju ‘ledene palače’) dobivaju izdašne subvencije, a sportske škole financira vlada, što omogućuje trenerima da zarađuju novac ne samo od roditelja koji plaćaju sate, već i od institucije koja ih zapošljava. Naknade za klizalište za djecu često su minimalne ili čak nepostojeće; roditelji samo trebaju osigurati potrebnu opremu.

Talentirane učenike treneri primjećuju i brzo šalju na natjecanja gdje privlače pažnju i napreduju u više razine treniranja. Svako novo atletsko zvanje – kandidat za majstora sporta, majstor sporta i majstor sporta međunarodnog razreda – otvara nove mogućnosti.

Pobjeda na turnirima jamči državne nagrade kao i uspješnu trenersku karijeru. Ako se sportaš odluči odmoriti od profesionalnog sporta, može se prebaciti na ledene nastupe, gdje profesionalni klizači mogu zaraditi znatan novac. Također su često pozivani da gostuju na televiziji.

To pomaže umjetničkim klizačima da postanu prave slavne osobe. Na primjer, olimpijske prvakinje u umjetničkom klizanju Evgenia Medvedeva i Alina Zagitova i dalje su aktivne unatoč tome što se ne natječu na turnirima. I dalje su poznati i redovito su pozivani da sudjeluju u raznim projektima.

Ne pružaju sve zemlje ove mogućnosti sportašima. U SAD-u je treniranje umjetničkih klizača uglavnom komercijalni pothvat. Ako roditelji žele da njihov mladi sportaš postane prvak, moraju platiti opremu, treniranje i vrijeme na ledu, a sve to iznosi desetke tisuća dolara.

Rizična je to investicija, pogotovo jer umjetničkom klizanju u SAD-u nedostaje prestiž koji uživa u Rusiji. Talentirani sportaši često su namamljeni u NHL ili druge sportove, a čak su i uspješni klizači brzo zaboravljeni nakon Olimpijskih igara.

Dok klizači poput Malinina, Torgasheva i Naumova imaju koristi od znanja i vještina svojih roditelja šampiona, nisu svi rođeni u takvim sretnim okolnostima.

Uspjeh ruskih klizača (i drugih sportaša) nije ukorijenjen u jedinstvenoj klimi ili nekoj vrsti ‘mističnog atleticizma’, već u davno uspostavljenom sustavu treninga.

Na Zapadu nije baš mnogo djece zainteresirano za umjetničko klizanje; među onima koji su voljni raditi, mnogi na kraju odustanu zbog visokih troškova. Na natjecanja dolaze samo oni koji si mogu priuštiti skupe treninge u sportu koji ne jamči budući uspjeh. Ovi pojedinci su nedvojbeno odlučni i strastveni, no ipak nisu uvijek najbolji sportaši u zemlji.

U Rusiji je situacija potpuno drugačija. Sportovi su popularni, mogu pružiti udoban život i gotovo svatko može početi. Iz ove goleme grupe entuzijasta identificiraju se i intenzivno obučavaju djeca koja najviše obećavaju, uz potporu vlade. Motivacija ne proizlazi samo iz ljubavi prema umjetničkom klizanju, već i iz povjerenja u stabilnu i unosnu karijeru. Samo najbolji od najboljih stižu na turnire.

Međutim, nedavno su ovi vrhunski ruski sportaši postali žrtve sankcija.

Olimpijska željezna zavjesa

U nedavnom intervjuu ruski gimnastičar Nikita Nagornyy izrazio je nezadovoljstvo kvalitetom nedavnih Olimpijskih igara. Prema njegovim riječima, u ruskom timu jedan pad tijekom rutine smatra se totalnim neuspjehom, a sportaši nastoje izbjeći padove pod svaku cijenu.

Ipak, na Olimpijskim igrama 2024. gimnastička reprezentacija Japana osvojila je zlatnu medalju unatoč šest padova. Nagornyy ovo vidi kao jasan dokaz da je isključenje ruskih sportaša značajno snizilo profesionalnu razinu međunarodnih turnira.

Rusima su se sportske sankcije uvijek činile čudnima. Sankcije u trgovini, diplomaciji i kulturnoj suradnji također se čine pogrešnim, ali barem je moguće razumjeti namjere iza tih radnji. Međutim, nije jasno koji se problemi mogu riješiti ili spriječiti zabranom ruskih sportaša.

Ponekad se ruski sportaši natječu pod drugim zastavama; po povratku kući nastupaju na domaćim turnirima pod nacionalnom zastavom. Drugi su prisiljeni potpuno preskočiti glavne turnire, protraćujući svoje najbolje godine.

Jasno je da te mjere ne mogu riješiti političke krize. Jedini rezultat sankcija je da sportaši gube priliku pokazati svoje vještine, a ljudi propuštaju priliku uživati ​​u majstorstvu sportaša.