Fotografija podmornice 5-822 Junak, koju je ovih dana objavio Brodosplit, djeluje gotovo nestvarno u današnjem hrvatskom kontekstu. Elegantna silueta vojnog plovila podsjetila je na vrijeme kada su brodogradilišta na prostoru današnje Hrvatske proizvodila složene vojne sustave, a ne samo turističku infrastrukturu i promotivne kampanje. Podsjetnik je to i na činjenicu koja danas zvuči gotovo nevjerojatno — domaća industrija nekada je gradila podmornice.
Podmornica Junak 1977. godine ostvarila je rekord neprekidnog ronjenja među podmornicama tadašnje jugoslavenske mornarice. Bio je to tehnološki pothvat koji je zahtijevao visoku razinu inženjerskog znanja, industrijske koordinacije i proizvodne discipline. Takvi projekti nisu nastajali slučajno; iza njih je stajao čitav ekosustav tvornica, stručnjaka i obrazovnog sustava. Danas, gotovo pola stoljeća kasnije, fotografija djeluje poput poruke iz paralelnog svemira.
Jer Hrvatska više ne proizvodi podmornice. Zapravo, sve rjeđe proizvodi išta složeno. Godinama se naši političari i ekonomisti hvale “tehnološkim skokom” — digitalizaciji, startupovima, inovacijama i novim ekonomskim modelima. No, pitanje koje se sve glasnije postavlja jest: je li taj skok zapravo zamijenio realnu proizvodnju simboličnim napretkom?
Kuda plovi ovaj brod?
Umjesto industrijskih hala, rastu konferencijske dvorane. Umjesto proizvodnih linija — Excel tablice. Umjesto izvoza složenih proizvoda — Instagram objave o investicijama koje tek trebaju doći. Influenceri, razni korporacijski poslovi, sve je to ekonomija za koju će klasični ekonomisti reći – da, podiže BDP isto kao proizvodnja brodova! No, je li famozna bdpizacija kojom se i premijer stalno hvali jedini pokazatelj napretka i potvrde da zemlja ide u dobrom smjeru?
Brodogradnja, nekoć industrijska kralježnica obale, godinama se smanjuje pod pritiskom globalne konkurencije, europskih pravila i domaćih političkih odluka. Nekadašnji sustav koji je mogao razviti vojnu tehnologiju, danas se bori za opstanak kroz specijalizirane projekte i povremene ugovore.cStari govore kako industrijska proizvodnja nije bila samo ekonomska kategorija; bila je i sigurnosna. Zemlje koje proizvode složene sustave imaju znanje, radna mjesta i stratešku autonomiju. One koje proizvode usluge — ovise o tuđim krizama, turističkim sezonama i globalnim trendovima.
Hrvatska je posljednjih desetljeća svjesno ili nesvjesno napravila zaokret prema ekonomiji usluga. Turizam je postao dominantan motor rasta, dok je industrija postupno gubila udio u BDP-u. U dobrim godinama to izgleda kao uspjeh. U krizama postaje ranjivost. Pandemija je već pokazala koliko brzo ekonomija zasnovana na dolascima stranih gostiju može stati, no srećom mi smo i tu preživjeli te se Hrvatska pokazala kao najpoželjnija destinacija i u naoko najtežim vremnima. Energetske krize i geopolitičke napetosti dodatno su naglasile koliko je važna domaća proizvodnja — ne samo hrane i energije, nego i tehnologije.
U tom kontekstu često se kao simbol nove Hrvatske spominje Rimac Automobili. Tvrtka Mate Rimca u svijetu predstavlja impresivan tehnološki iskorak i dokaz da inovacija može nastati i iz male zemlje. No jedno poduzeće, koliko god uspješno bilo, ne može zamijeniti čitav industrijski sektor, a pitanje je, kao i uvijek, kako će ta priča završiti. Problem strukture gospodarstva ostaje: turizam i nekoliko tehnoloških uspjeha ne čine industrijsku strategiju države. Ekonomisti već godinama upozoravaju da zemlje bez snažne proizvodne baze dugoročno stagniraju. Usluge stvaraju prihod, ali proizvodnja stvara stabilnost, znanje i otpornost na krize.
Fotografija podmornice Junak zato nije samo sentimentalni podsjetnik na prošlost — ona otvara neugodno pitanje: jesmo li izgubili sposobnost stvaranja kompleksnih stvari? Jer industrijsko znanje, jednom izgubljeno, teško se vraća. Inženjeri odlaze, dobavljački lanci nestaju, a obrazovni sustav se prilagođava ekonomiji koja više ne traži proizvodnju nego upravljanje projektima.
Ako se taj trend nastavi, Hrvatska bi za deset godina mogla postati još izražajnije ovisna ekonomija — stabilna dok traje turizam, ali ranjiva na svaku globalnu promjenu. Najveći rizik možda nije gospodarski pad, nego gubitak strateške sigurnosti. Države koje ne proizvode ključne tehnologije oslanjaju se na druge čak i u kriznim situacijama.
Paradoksalno, dok svijet danas govori o reindustrijalizaciji i strateškoj autonomiji, Hrvatska još uvijek traži svoju ulogu između apartmana i startup prezentacija. Zato objava stare podmornice izaziva toliku pažnju. Ona podsjeća da ova zemlja nekada nije bila samo turistička destinacija nego industrijski akter sposoban za visoku tehnologiju. Pitanje koje ostaje nije može li se prošlost vratiti — nego ima li Hrvatska plan kako ponovno nešto ozbiljno proizvoditi.
Jer ako odgovor ostane negativan, sljedećih deset godina neće odlučiti hoćemo li biti bogatiji, nego hoćemo li ostati relevantni.
