U vreloj noći na Poljudu dogodilo se nešto što se rijetko viđa kada je u pitanju klupa Rijeke. Victor Sanchez, trener koji je dosad ostavljao dojam staloženog profesora nogometa, izgubio je kontrolu. Pitanje koje se nameće nije samo je li time naudio momčadi, nego i je li ga takav ispad na neki način ogolio – kao čovjeka pod pritiskom borbe s vodećim momčadima u SuperSport HNL-u.
Je li Sanchez ikada ovako reagirao u Rijeci? Nije. Barem ne javno, ne ovako burno i ne s posljedicom crvenog kartona. Štoviše, ovo mu je kao treneru prvi crveni karton u karijeri. U vremenu u kojem su gestikulacije, prigovori i sukobi s četvrtim sucima gotovo folklor uz klupe, Sanchez je od početka gradio drukčiji imidž – mirnog analitičara koji emociju drži pod kontrolom. Nije iskakao ni u velikim pobjedama ni u bolnim porazima. Nije ga se moglo vidjeti kako teatralno slavi niti kako teatralno traži alibi. Upravo zato ova naknadna reakcija, koja je uslijedila nekoliko minuta nakon isključenja Petroviča, djeluje još neobičnije.
Kao igrač također nije bio sklon incidentima. Jedini crveni karton u profesionalnoj karijeri dobio je 2006. godine u derbiju između Panathinaikosa i Olympiakosa, u svojoj jedinoj sezoni izvan Španjolske. Tada je, u trećoj minuti sudačke nadoknade, zaradio drugi žuti karton – trenutak impulsa u susretu koji je nosio ogroman naboj. I to je ostao izoliran slučaj. Niti prije niti poslije nije imao reputaciju igrača koji prelazi granicu.
Zato se nameće pitanje: Što se točno prelomilo na Poljudu? Je li kumulacija pritiska, ritam utakmica, osjećaj da se momčadi nešto izmiče? Isključenje Petroviča, koji ove sezone objektivno nije na razini lanjskih igara, dodatno je zakompliciralo situaciju. No trener je taj koji mora ostati hladan kada igrač izgubi ravnotežu. Sanchez je reagirao nekoliko minuta poslije, kao da je emocija sazrijevala i onda eruptirala.
Tu možda leži i odgovor. Ova Rijeka ne igra sezonu u komforu. Igra na rubu, na granici svojih kapaciteta, između Europe i prvenstva, između euforije i umora. Svaka sudačka odluka, svaki duel, svaki karton ima težinu veću nego što bi imao u nekoj mirnijoj kampanji. Sanchez je dosad uspijevao držati distancu, racionalizirati, amortizirati. Na Poljudu je prvi put pokazao da i on nosi teret. I to javno.
Koliko je time naudio momčadi? U trenutku sigurno jest. U derbiju protiv Hajduka svaka sitnica mijenja dinamiku. Bez prvog čovjeka na klupi, Rijeka je ostala bez svoje taktičke vertikale u završnici. No dugoročno, situacija može imati i drugu dimenziju. Svlačionica često drukčije čita ovakve trenutke nego javnost. Igrači znaju prepoznati kada trener reagira iz frustracije jer osjeća nepravdu ili jer želi zaštititi momčad. Ako su to tako doživjeli, crveni karton može postati simbol zajedništva, a ne slabosti. Ako su, pak, osjetili da je riječ o gubitku kontrole, tada će Sanchez morati uložiti dodatni napor da vrati percepciju stabilnosti.
Možda je najvažnije naglasiti: ovo nije obrazac. Zato ovaj trenutak treba promatrati kao iznimku, ali i kao upozorenje. Jer borba za bodove u SuperSport HNL-u neće postati mirnija. Pritisak će rasti.
Velike sezone često imaju jednu večer koja testira živce. Za Sancheza je to bio Poljud. Nije pao zbog taktičke pogreške, niti zbog pogrešne izmjene, nego zbog emocije. A emocija je u nogometu dvosjekli mač. Ona nosi momčad preko limita, ali je može i destabilizirati. Sada je pred njim možda i važniji zadatak od pripreme sljedeće utakmice – pokazati da je Poljud bio trenutak, a ne smjer. Da je crveni karton fusnota, a ne uvod u nervozu.
