Nakon 23 kola Hajduk je i dalje u utrci za naslov prvaka. U odnosu na lani u isto vrijeme, Hajduk sada ima dva boda više, ali je, za razliku od Rijeke (minus 13), stvar u tome da je Dinamo osvojio 13 bodova više. Unatoč činjenici da je u pet utakmica s Dinamom (2) i Rijekom (3) uzeo tek 5 od mogućih 15 bodova (33%), splitski je sastav na još dohvatljivih 5 bodova zaostatka za Modrima. Imajući u vidu da se igraju još dva najveća derbija (prvo na Poljudu 8. ožujka, pa na Maksimiru 9. svibnja), to su uvijek dvije važne prilike za „dupliranje“ bodova. Pobijediti u međusobnim ogledima ima, pogotovo u kontekstu skorašnjeg derbija, velik utjecaj i na klimu i samopouzdanje igrača…
To su, naravno, teorijske pretpostavke, a uvijek će teren dati praktične odgovore. Kao što je pokazao jadranski derbi s Rijekom, u kojem su gosti djelovali uvjerljivo 11 na 11, a onda i prilično opasno s igračem manje. No, na kraju je pobijedio Hajduk, i to pogotkom najeksponiranijeg igrača, kapetana Marka Livaje, koji je, realno, do pogotka igrao u prosjeku momčadi. No, osim što je Livaja postigao gol za velika tri boda, njegova reakcija u završnih 15-ak minuta, uključujući nadoknadu, odaje nam još jedan važan „detalj“. Kapetan Hajduka se, naime, razigrao na tragu svojih standardnih učinaka proteklih sezona. Driblao je, borio se, čuvao loptu i vjerojatno ga je baš važan pogodak i iznova osjećaj glavnog protagonista napunio energijom…
S obzirom na činjenicu da je 13 kola prije kraja Hajduk još uvijek konkurentan za naslov te u Kupu, to je veliki plus za Gonzala Garciju. Prije svega zbog činjenice da je u kontekstu ulaganja u jačanje momčadi razlika između Dinama i Hajduka 17,1 milijun € – 1,4 milijuna €, a potom i u tome da je jedan od tek promoviranih juniora, Mlačić, odmah prodan u Serie A. To je simbolika Hajdukove zbilje: čim se može nekog ozbiljnije prodati, odmah slijedi transfer jer to iziskuje klupska, gladna blagajna. Svakom treneru je jako teško, pogotovo govoreći o maksimalnim ambicijama, funkcionirati u takvoj dinamici. Garcia nije prvi put u takvoj poziciji. Isto mu se događalo u Istri 1961.
Eh, sad, uz respekt različitosti dimenzija i ambicija dvaju klubova, Garcia djeluje na Poljudu vrlo slično onom Garciji s Drosine. U kontekstu raspoloživosti kadra te statusa posebnijeg aktera kao Livaja, pokušajmo analizirati može li Garcia s Hajdukom učiniti značajniji iskorak…
Za razliku od Dinama, Hajduk ne igra Europu. To je sigurno od velikog utjecaja na formu i svježinu igrača i jedan je od faktora u kojem Splićani mogu kompenzirati dio kvalitativne inferiornosti u odnosu na Dinamo. No, dojam je da Urugvajac forsiranjem uglavnom iste, odabrane grupe igrača zapravo sam sebi umanjuje tu prednost. Radi ilustracije, recimo, da je brojka igrača koji su imali barem jedan nastup ove sezone ulaskom Marešića narasla na 29.
Garcia je njih 12 koristio u tisuću i više minuta, plus dva vratara, dok je preostalih 17 upisalo bitno manje minutaže. Može li to, recimo, biti razlog što Krovinović djeluje ispuhano, a nakon što je u 29 nastupa skupio najviše minuta – 2190 (prosjek 76)? Može li manjak svježine biti uzrok cikličkih kratkih spojeva u Hajdukovoj natjecateljskoj dinamici? Da podsjetimo, od 13. do 20. rujna u tri utakmice (Rijeka, Varaždin, Dinamo) upisan je remi i dva poraza. Od 22. studenoga do 6. prosinca, s istim suparnicima, debakl u Rijeci, pa remi doma s Varaždinom i Dinamom vani. I od 25. do 31. siječnja, dva vezana poraza, od Istre kući i u Gorici…
Sličnu dinamiku administriranja kadra Garcia je imao u dvije ere Istre. U grupu od 12–13 igrača stekne najveće povjerenje i najviše ih forsira. Pritom je nerijetko govorio da mu je kadar kvalitete kratak, pa da zato (veći) ostatak igrača malo koristi. Garcia je u tom smislu vrlo tvrdoglav tip trenera i bez krzmanja je spreman igrače koji se ne uklapaju u njegovu priču marginalizirati na klupu ili tribine. Kako jedna grupa igrača ne može iznijeti u stalno najvišem ritmu cijelu sezonu, oscilacije koje se u rezultatima događaju djeluju logične. Pogotovo ako ima ozljeda…
U Hajduku urugvajski trener ostaje istih uvjerenja i kad su u pitanju tzv. posebniji igrači. U Puli je, recimo, Marešić u početku bio u njegovoj nemilosti i zaigrao je tek kasnije kad je prihvatio Garcijine striktne postavke. Kad je došao Monsef Bakrar, iako je dao nekoliko važnih pobjedonosnih pogodaka, imao je puno pritužbi na njegovu igru te ga je brzo posjeo na klupu. Tada je maksimalno povjerenje poklonio Ercegu, koji je bio odličan dok nije izgubio živce protiv Rijeke i zaradio 9 utakmica suspenzije. Već prije toga Garcia je govorio da mu Ercegova igra (i pristup) ne odgovara. Šansu je opet dobio Bakrar i onda se prometnuo u ponajboljeg napadača i realizatora, čime je dobio i milijunski transfer u MLS (trebao je u Dinamo). Kad je prošlog siječnja stigao u drugom mandatu, Garcia je nakon prvih utakmica odmah u svojim vizijama otpisao Lekoueiryja. Mauritanac je brzo postao odlučan igrač Istre i stekao ponude iz Europe, a upravo stav Garcije da mu se ne uklapa u igru olakšao je vlasnicima odluku da ga odmah prodaju.
Zašto se Lekoueiry nije uklapao u Garcijine vizije? Jednostavno zato što je igrač instinkta, koji je ofenzivno kreativan i moćan, a koji u defenzivnom smislu manje sudjeluje. Lekoueiry i slični igrači koji se, zbog talenta ili fokusa na ofenzivni učinak, ne uklapaju u Garcijine šablone kod njega jednostavno gube značaj. Vjerojatno je to jedan od ključnih razloga što je Garcijina Istra u dva navrata bila na korak od Europe, ali je u oba slučaja ostala kratkih rukava zbog gubitaka bodova s tzv. manje jakim HNL akterima. Garcia nije uspijevao biti bolji od Varaždina, Slavena Belupa, Gorice, Lokomotive, Šibenika… jer nije imao rješenje za postavljenu obranu. Šablonizirana igra osiguravala je posjed i lakši dolazak u zonu završnice, ali tamo su nastajali problemi, jer, ako nema igrača kreacije, šablona teško prolazi…
U Hajduku je Garcijin problem postao najkvalitetniji igrač, Marko Livaja. Koji je skoro četiri godine bio glavni gromobran Hajduka u okruženju, golovima i igrom, autoritetom kod navijača. Garcia je kao trener Istre ponavljao da je to najbolji igrač lige, a koji se nadavao golova protiv Puležana. Na Poljudu su očito krivo „kliknuli“ i logično djeluje da je tvrdoglavost oba aktera doprinijela da nema među njima nužne suradnje. No, u kontekstu onog što ima i što treba Hajduk, bilo bi vrijeme i Garciji da napravi iskorak u trenerskom sazrijevanju. Poanta nije da tvrdoglavo forsira svoje postavke i kad nisu logične, pa time kao štiti svoj autoritet, status i viziju. Iskusniji i fleksibilniji treneri brzo shvate da bez „posebnijih“ igrača svaka taktika i izbrušena geometrija igre bivaju vremenom prepoznate od suparnika te tako lakše limitirane. Pogotovo to vrijedi za onaj najteži dio trenerskog poslanja, a to je stvaranje nužnih rješenja u završnici. Imati igrača koji je u tome osvjedočeni majstor, jer ne počiva samo na šabloni i taktičkim okovima, nego proizvodi instinktivna rješenja, to bi trebala biti velika stvar za trenera i momčad.
Livajin status se kod Garcije bitno promijenio. U ovoj sezoni koristio ga je u 20 utakmica, prosječno 69 minuta. U prvenstvu je startao samo u 9 od 16 nastupa (4 ozlijeđen, 1 kartoniran), stoga i ne čudi, pogotovo u promjeni stila igre, da je postigao tek 6 pogodaka uz 3 asistencije. Lani je u 40 nastupa poentirao 21 put, uz 10 asistencija, startajući u svih 35 utakmica.
Koliko god bio prkosan, naviknut na glavne role ili ne baš komplementaran načinu igre, uvjerljiv je dojam da je Livaja povrijeđen kako mu je pristupio Garcia. Koliko god tvrd bio i Garcia, uvjerljiv je dojam da mu je Livaja povrijedio autoritet i sada, eto, jedan drugom valjda nešto dokazuju.
No, u interesu kluba, samim time i njihovom osobnom, ta dva tvrdoglava lika, dok god su u istoj priči, moraju odmah naći način kako najbolje surađivati. Kao što igrač mora poštovati trenera i prihvatiti dio svojih odgovornosti, tako i trener, pogotovo, mora biti šireg pogleda i igraču takvog značaja za Hajdukovu zbilju dati dužan status. Što nužno ne znači da mora uvijek igrati, nego da iz njega zna izvući ono najbolje za momčad kad god mu pruži priliku…
