Znanstvenici s Instituta za oceanografiju i ribarstvo su u suradnji s kolegama iz Ujedinjenog Kraljevstva po prvi put rekonstruirali povijest taloženja mikroplastike u slanim močvarama hrvatskog dijela Jadrana analizom slojeva sedimenta kroz vrijeme.
Slane močvare prirodni su spremnici sedimenta te mogu služiti kao arhiv plastičnog otpada. U Mediteranu, a osobito u Jadranu, ekosustavi slanih močvara su slabo istraživani iako je poznato da plastika u njima može postati dio dugoročnog zapisa ljudskog utjecaja na more.
Stoga su znanstvenici našeg Instituta u suradnji sa Liverpool John Moores University, u sklopu projekata #PRIMOS i #KLIMPRON (EU NextGenerationEU) te uz potporu ERASMUS+ i Turing programa, istraživali količinu, tip, starost i uvjete taloženja mikroplastike, te njezinu povezanost s organskom tvari i tipom sedimenta. Rezultati ovog istraživanja objavljeni su umeđunarodnom znanstvenom časopisu Microplastics.
Sedimenti iz Morinjskog zaljeva i ušća Neretve
Uzimane su sedimentne jezgre s lokacija u Morinjskom zaljevu kod Šibenika i Blace kod ušća Neretve, rezane po centimetar kako bi se dobio vremenski zapis taloženja. Slojevi su datirani radiokarbonskim i radionuklidnim metodama, mikroplastika je izdvajana i analizirana mikroskopom te infracrvenim spektrometrom za identifikaciju plastike kojeg posjeduje naš Laboratorij za kemijsku oceanografiju i sedimentologiju mora. Paralelno su određivani geokemijski parametri: organska tvar, ugljik, dušik, oblici fosfora i veličina zrna sedimenta te provedene statističke analize u svrhu detekcije povezanosti mikroplastike i karakteristika sedimenta.
Iz rezultata je vidljivo da se mikroplastika u Morinjskom zaljevu pojavljuje već oko 1950., a u Blacama nakon 1960., pri čemu koncentracije rastu prema novijim slojevima sedimenta, prateći globalni porast proizvodnje plastike. U Morinjskom zaljevu su veće vrijednosti (do 0,5 čestica po gramu) i dominiraju vlakna povezana s urbanim i pomorskim izvorima, dok su u Blacama koncentracije niže (do 0,05 čestica po gramu) i prevladavaju fragmenti povezani s lokalnim izvorima poput poljoprivrede i ambalaže.
U usporedbi s drugim europskim lokalitetima, gdje su zabilježene koncentracije i do 2–3 čestice po gramu sedimenta, vrijednosti na hrvatskoj obali su znatno niže, što upućuje na manji intenzitet ljudskog pritiska, ali ipak jasno pokazuje da su i naši obalni sustavi dio globalnog problema.
Ovo istraživanje potvrđuje da plastika nije samo problem površine mora i plaža, nego i sedimenta obalnog područja u kojem ostaje desetljećima, a slane močvare su jedan od najočitijih dugoročnih arhiva mikroplastike. Dobiveni podaci presudni su za planiranje zaštite obalnih ekosustava i pokazuju na koji način možemo uspješno dugoročno pratiti utjecaj mikroplastike u Jadranu na ovakvim područjima.
D.G.
