Prvih 20 minuta i posljednjih 20 minuta bilo je kobno za Dinamo u dvomeču protiv Genka. “Modri”, pak, nisu ispraćeni iz Europske lige u produžetku u Belgiji. Osmina finala iskliznula je iz ruku na otvaranju partije u Zagrebu. Da su maksimirske snage hrabrije raspoređene na travnjaku u prvoj utakmici, kada su svi preduvjeti za to, zapravo, bili zadovoljeni, u petak bi u Maksimiru nestrpljivo odbrojavali do plesa kuglica u Nyonu, a navijači bi skicirali planove putovanja u Italiju (Roma) ili Njemačku (Freiburg).
Genk se u zagrebačkoj utakmici na otvaranju dvoboja transformirao u elitnu momčad. Isključivo Dinamovom zaslugom. Uzvrat je, ipak, servirao drugačije činjenice jer sedma momčad belgijskog prvenstva kvalitativno ne odskače osjetno od maksimirskog kluba. To je sada jasno. Kada se i širio koridor u Dinamovoj obrani u drugoj utakmici, a domaći ofenzivci imali su otvorene putanje prema vratima, Dominik Livaković tada je ulijevao novu dozu povjerenja igračima s bravurama među vratnicama i oživljavao nadu u preokret.
Vjeru koja je, eto, postojala jer su Mario Kovačević i Dinamo konačno odlučili izaći izvan uobičajenih europskih šablona i, za promjenu, biti hrabri i neustrašivi jer su to ovaj put, zaista, morali biti zbog zaostatka iz prve utakmice. Da je zdravstveni karton bio savršen i da akumulirani žuti kartoni ne postoje, Dinamo bi u uzvratnom susretu na teren istrčao vjerojatno s četvoricom ili petoricom različitih igrača. Sergi Domínguez možda bi i bio na letu za Belgiju, možda bi i bio član udarne postave, Ismaël Bennacer možda bi izgurao Luku Stojkovića iz startne družine, Mateo Lisica možda bi imao prednost ispred Frana Topića, Arbër Hoxha ispred Gabriela Vidovića i Dion Drena Beljo nad Mounsefom Bakrarom.
Jesu li zamjenske karike sputavale Dinamo u lovu na preokret? Apsolutno ne. Rasplamsale su nadu i stjerale Genk u kut. Kada je taktika skrojena prema principu bez straha i poštovanja, kada je mentalitet namješten na inat i prkos, kada se suparniku odbija jednostavno potpisati kapitulacija, onda je rezultat ovakva predstava. Odvažnih i pametnih 90 minuta, u kojima je Dinamo tjerao Genk na konopce nogometnog ringa i zbog kojih je, konačno, zaslužio pljesak na kraju europske avanture, usprkos remiju i oproštaju od međunarodne pozornice.
Iako su pored primarnog cilja stavili zelenu kvačicu – jer je osnovni zadatak bio plasman među prva 24 kluba u ligaškoj fazi – Dinamo će žaliti za okršajem protiv Genka. Ne zbog uzvrata, nego zbog utakmice u Zagrebu. I “modri” će sada predahnuti od europskih zadataka (minimalno) do ljetnih mjeseci i kvalifkacija za – prema trenutačnom stanju u hrvatskom prvestnvu – Ligu prvaka. Zbog toga će ovih deset utakmica u Europskoj ligi poslužiti kao prvoklasna škola za iduću europsku kampanju. U novu inozemnu turneju na koju će Dinamo, ipak, ugaziti s pojačanjima i nakon još jedne runde famozne doselekcije, poslije koje će određene pozicije biti nadograđene, pa će se prava priča o novom europskom pohodu odvijati u ljetnom prijelaznom roku.
U konačnici, najvažnije je – potvrdila je to završna ovoseznska utakmica u Europi – biti odvažan i drzak protiv jačih, skupljih i kvalitetnijih, jer su oni to samo na papiru, a na travnjaku se uvijek odvija prava priča. Dinamu ovo mora biti pouka i putokaz za iduću europsku sezonu. Odvažni pobjeđuju.
