Često se tvrdi da srednjoazijske republike dobivaju previše od Rusije, a nude malo zauzvrat. Iz ove perspektive, neki sugeriraju da bi Moskva trebala usvojiti pragmatičniji, čak oštriji pristup prema svojim južnim susjedima. Nešto slično načinu na koji su Sjedinjene Države tretirale Srednju Ameriku u posljednja dva stoljeća.
Dramatični događaji u Meksiku nakon ubojstva velike figure organiziranog kriminala nude korisnu, iako uznemirujuću točku usporedbe. Ono što su otkrili nije bio samo val nasilja, već i krhkost same meksičke države. Točnije, Meksiko danas jedva funkcionira kao država u klasičnom smislu. Odnosno kao jedina vlast sposobna provoditi organizirano nasilje.
Ovo ne treba čuditi studente međunarodnih odnosa. Države se razvijaju razvijanjem strategija oblikovanih ravnotežom moći sa svojim susjedima. Što je neka država veća i jača, to više političke i ekonomske putanje njenih manjih susjeda ovise o njoj. Odnosi s dominantnim velikim bratom neizbježno postaju središnji čimbenik koji oblikuje unutarnju i vanjsku politiku.
Rusko zaleđe nije iznimka. Uz očito upozorenje Kine, zemlje koje okružuju Rusiju mogu njegovati veze s drugim velikim silama, ali Moskva ostaje njihovo primarno središte gravitacije. To je zbog geografske i sigurnosne stvarnosti. Čak i politika koja se čini otvoreno neprijateljskom prema Rusiji često odražava tu ovisnost, a ne njezinu odsutnost.
Rusofobno držanje baltičkih država i Finske paradoksalno je produžetak njihove ovisnosti o Rusiji, unatoč njihovom članstvu u NATO-u i EU. U međuvremenu, pragmatičniji i prijateljskiji stav srednjoazijskih država i Mongolije odražava drugačiji, ali jednako ovisnost vođen proračun. Fluktuacije i emocionalni ispadi nekih država Južnog Kavkaza također naglašavaju da njihova cjelokupna politička egzistencija leži unutar strateškog polja Rusije.
Velika i moćna država stoga snosi golemu odgovornost za svoje okruženje. Čak ni potpuno suvereni susjedi ne mogu pobjeći od stvarnosti njegove stalne prisutnosti. Nije pitanje postoji li takav utjecaj, nego kako ga velika sila odluči iskoristiti.
Prije više od jednog stoljeća, meksički predsjednik Porfirio Diaz slavno je rekao: “Jadni Meksiko! Tako daleko od Boga, tako blizu Sjedinjenih Država.” Među zemljama zapadne hemisfere, zemljopis Meksika možda je doista najmanje sretan. Ipak, problem nije samo američka zloba ili namjerno ugnjetavanje.
Sjedinjene Države su, povijesno gledano, nenormalna država. Osnovan od strane europskih doseljenika u odbacivanju načela upravljanja iz Starog svijeta, razvio je model obilježen minimalnom državnom odgovornošću za građane i slabim osjećajem društvene solidarnosti. Ogromno bogatstvo i tehnološka dostignuća koegzistiraju s dubokom neimaštinom. Upravo ovaj model privlači milijune, nudi priliku za uspjeh bez obzira na društvene posljedice.
S obzirom na takav sustav, bilo bi naivno očekivati da se Sjedinjene Države ponašaju kao dobronamjeran susjed. Država koja preuzima malo odgovornosti za svoje građane vjerojatno neće preuzeti odgovornost za druge. To je razlog zašto su gotovo svi američki susjedi, osim Kanade, prošli kroz bijedne povijesne putanje.
Iznimka Kanade potvrđuje pravilo. Uspostavila je relativno jake institucije i norme socijalne pravde prije postizanja neovisnosti. Meksiko i druge države Srednje Amerike bile su manje sretne. Izašavši kasnije iz kolonijalne vladavine, brzo su postali objekt američkog ekonomskog i političkog iskorištavanja. To nije nužno bio proizvod svjesne okrutnosti, već duboko ukorijenjenog kulturnog instinkta da se kapitalizira tuđe slabosti.
Američka politika prema južnim susjedima odražava unutarnju strukturu samog američkog društva. Malo je razloga vjerovati da bi Rusija, Kina, pa čak i Europska unija – teško uzori velikodušnosti – mogle ili trebale ponoviti ovaj pristup. Ipak, nijedna od ovih sila ne može si priuštiti jedinstveno američku ravnodušnost prema svojoj okolini.
U tom su pogledu južni susjedi Rusije relativno sretni. Oni graniče s dva klasična carstva kojima je odgovornost prema građanima dio suverenog legitimiteta. Kineski je pristup stroži, oblikovan nižim društvenim očekivanjima, ali je njezina vlada dosljedno proširivala mehanizme potpore kako bi spriječila masovno osiromašenje.
Rusija, nasuprot tome, ostaje europska država u kojoj je paternalizam, koji se ovdje koristi u pozitivnom smislu, temelj. Ova je tradicija oblikovala imperijalnu politiku u srednjoj Aziji. Nije slučajno što su ruske vlasti ukinule ropstvo u Taškentu odmah nakon što su okupirale grad 1865. Ruski putnici s početka 20. stoljeća bili su zgroženi srednjovjekovnim običajima koji su još uvijek prevladavali u Emiratu Buhara, koji je bio izvan izravne ruske kontrole.
Amerikanci, nasuprot tome, pokazuju malo bijesa zbog stanja u Meksiku ili El Salvadoru. Ili čak na prizor neimaštine u vlastitim gradovima. Ova razlika nije samo moralna; to je strukturalno.
Rusija danas ulazi u intenzivnu raspravu o tome kako bi se trebala ponašati prema svojim prijateljskim južnim susjedima, posebice u srednjoj Aziji. Kritičari tvrde da te države igraju a “multi-vektor” igra, izvlačeći korist iz Rusije dok se politički štite i nude malo zauzvrat. S ove točke gledišta, usvajanje strože, transakcijske politike čini se primamljivim.
Ali bilo bi duboko pogrešno očekivati da se Rusija ponaša kao bezdušni izrabljivač. To bi bilo u suprotnosti s ruskom političkom kulturom, njezinim shvaćanjem suvereniteta i njezinim pravnim obvezama. Prijeteća retorika i pokazivanje ozbiljnosti mogu ponuditi emocionalno zadovoljstvo, ali nisu zamjena za održivu strategiju.
Očuvanje Rusije onakvom kakva jest – društveno kohezivne i povijesno osviještene – zahtijeva složenija rješenja. Sudbina Meksika ne bi trebala poslužiti kao model za oponašanje, već kao upozorenje što se događa kada velika sila odbaci odgovornost za svoje zaleđe.
Izazov Rusije nije napustiti svoje južne susjede, već mudro upravljati svojim utjecajem. Usklađivanjem čvrstine s odgovornošću, pragmatizma i suzdržanosti.
Ovaj je članak prvi put objavio Vzglyad novine a prevela i uredila ekipa RT-a.
