Nenad Šalov (71) za Hajduk je debitirao u srpnju 1973. s tek navršenih 18 godina, kada ga je trener Branko Zebec priključio prvoj momčadi. Od tada pa sve do 3. ožujka 1985., čak dvanaest godina “služio” je Splićanima. Čini se nevjerojatno, odigrao je 245 službenih utakmica (postigao 25 golova): 201 u prvenstvu, 21 u kupu i 23 na europskoj sceni… Uz napomenu, jednu sezonu, i to 1975./76., izostao je iz kadra zbog služenja vojnog roka…
– Kupao sam se na Bačvicama – prisjećao se u više navrata Šalov – kada je tamo dotrčala moja mama Jolanda, vikala mi je: ajde brzo u “Park”, došli su te doma tražiti, da te zove Zebec…
Da, Branko Zebec je počeo s pripremama Bijelih za novo prvenstvo, Hajduka je čekala prva prijateljska utakmica protiv GOŠK-a u Dubrovniku, u okviru Dalmatinskih sportskih igara, pa je prije putovanja priređen ručak u hotelu “Park”, desetak koraka od kupališta. To je prilika da se oslika Zebeca kao trenera nesmiljenog drila, jer je naredio da se ručak servira u restoranu, tada bez klima-uređaja, premda je stol već bio postavljen na terasi, u neusporedivo ugodnijem ambijentu…
“Bez alkohola i mineralne vode, molim.”
– Zebec je odredio sastav, ali je vodstvo momčadi prepustio svojem pomoćniku Andriji Ankoviću, pa je otišao kući – počinje svoju životnu priču Nenadom Šalovom, profinjenim veznjakom Hajduka, s ljevicom, kako se to kaže, “od Boga”, zbog omalena rasta zvanim Bačo, a u stvari bio je čvrst kao kamen, pa opet pokretljiv, velikog radijusa kretanja.
– Bila je po srijedi neka svađa, zavrzlama oko suradnje Zebeca i Vladimira Beare. Tada nisam bio baš upućen, ali me nije bilo ni briga. Presretan, jer putujem s prvom momčadi.
Zebec nikako nije želio Bearu pored sebe na klupi, te razmirice bile su dugog vijeka, iz vremena kada su daleke 1963. zajedno igrali za Alemanniju iz Aachena. Trajalo je to natezanje, Zebec je ostao nepopustljiv, dao je neopozivu ostavku, praktično se oprostio od igrača prije putovanja u Dubrovnik. Bijeli su protiv GOŠK-a odigrali 3:3, osvojili pokal boljim izvođenjem jedanaesteraca s 4:3, prvi gol s bijele točke postigao je baš Šalov.
– Ma ne sjećam se svih detalja, upamtio sam jedino da sam ušao u igru, zamislite, umjesto Brane Oblaka, koji je tog ljeta došao u Hajduk.
A bila je to moćna momčad Hajduka, preuzeo ju je Tomislav Ivić, odveo je tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća do niza trofeja (tri prvenstva, četiri uzastopna kupa). Šalov je povremeno igrao, praktično je postao nezamjenjiv po povratku iz vojske u jesen 1977.
Ivić te je cijenio, jel’ da?
– Ma je, ali tih godina teško se bilo probiti u momčad, znate tu generaciju…
Itekako, vratari Mešković i Katalinić, obrana Džoni, Holcer, Peruzović, Buljan, Rožić, vezni red Oblak, Mužinić, Jerković, Jovanić, Boljat, Luketin, Mijač, napad Žungul, Šurjak, Matković, Đorđević…
– Ja sam jedini iz moje klase juniora 1955. ušao u prvi sastav, dočekali su me već etablirani igrači Ivićeve generacije. Zato sam u eri trenera Miće Duvančića i otišao u vojsku, ali po povratku dočekao me šok, slali su me u Osijek. Nisam prihvatio, trenirao sam, čekao svoju šansu. Sjećam se prve prilike, dobio sam je pod vodstvom trenera Vlatka Markovića, protiv Sarajeva, još na Starom placu, u desetom, možda jedanaestom kolu. Zamijenio sam Luketina i zabio gol za pobjedu od 1:0, i to iz jedanaesterca.
Ključni faktor za afirmaciju Šalova bila je smjena Markovića, u proljetnom dijelu prvenstva klupu Hajduka preuzeo je njegov pomoćnik Stanko Poklepović.
– Inače, protiv Sarajeva je penal trebao pucati Drago Rukljač. Međutim, on nikako nije htio prihvatiti izvedbu, nećkao se, moguće zato što se igrala 88. minuta. Ali i drugi, iskusniji, također su pobjegli od odgovornosti. Vlatko je na kraju pokazao na mene, s bijele točke bio sam precizan.
Od tada Šalov je još jedanaest puta ulazio s klupe, dok ga je Poklepović devet puta gurnuo u prvih jedanaest. No, čim se tog ljeta, poslije dvogodišnjeg angažmana u Ajaxu, na kormilo Hajduka vratio Tomislav Ivić, Šalov je postao standardni prvotimac. Vezni igrač, silne energije, orijentiran na konstrukciju, sa značajnim obrambenim učinkom. Zato je kao veznjak u Hajduku postigao relativno malo golova, najviše šest u sezoni 1982./83., odnosno pet u prethodnoj sezoni.
Jedan zgoditak je ipak bio poseban, pamtim onaj izjednačujući u derbiju protiv Dinama, s naslovom mojeg teksta “Šalovljev gol preokreta” u Slobodnoj Dalmaciji.
– Ti ga očigledno pamtiš bolje od mene… – uzvratio je Šalov.
Točno, Dinamo je poveo golom Kovačevića u 20. minuti. Sve je, temeljem loše igre Hajduka, mirisalo na debakl, jer su Modri, kako je opisao Mario Garber, “stvorili neumoljivu sliku superiornosti Blaževićeve jedanaestorice, koja je trčala, driblala, vezla, pucala, otimala lopte, jednostavnošću pronalazila prave prilike, stvarala čiste šanse.” Hajduku je tada dobro došao jedan udarac, u 45. minuti, snajperski precizno tempirani šut Šalova s dvadesetak i nešto metara za izjednačenje.
I to, zamisli, sjećaš li se, desnom nogom.
– Da, reklo bi se, onom koja mi je služila za trčanje. A onda smo ih u drugom poluvremenu nadigrali, pobijedili s 3:1.
Tako sam i komentirao, stavio naslov “Bijeli iščupali pobjedu”… A Bernard Vukas, najslavniji igrač u povijesti Hajduka, nije mogao odoljeti, ušao je u svlačionicu, zagrlio Šalova, čestitao mu, s pitanjem: “Pa kojeg vraga ti češće ne šutiraš?”
Inače, zanimljivo je, Vukas je nešto ranije, u jesen 1980., bio revoltiran na račun poraza i slabe igre reprezentacije Jugoslavije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1982., u Torinu protiv Italije (0:2). Pogotovo se obrušio na debitanta Šalova: “Pa kako je on dobio dres s brojem deset, to nije moglo drugačije završiti nego porazom.”
Tu treba dati dodatno objašnjenje. Bajdo je, čak 25 godina ranije, baš na stadionu “Comunale” 1955. odigrao jednu od najblistavijih svojih partija, bio je glavni igrač u pobjedi reprezentacije Jugoslavije sa senzacionalnim rezultatom 4:0 nad Azzurrima. Ta predstava, kao i ona zagrebačka pobjeda Jugoslavije nad Italijom 6:1, donijela mu je angažman u Serie A, gdje je potpisao za Bolognu.
Bio je prvi nogometaš s područja Jugoslavije s dozvolom za inozemstvo, uz transfer od 66 milijuna lira. U to vrijeme 60 milijuna je pripalo Vukasu, a prema izračunima, uz pomoć AI-ja, vlasnik tolikih milijuna smatrao se “ekstremno bogatim” u Italiji. Kao dokaz poslužio je podatak po kojem bi toliki novac uložen u dionice FIAT-a danas imao vrijednost od 20 milijuna eura.
– Što se mene tiče, doživio sam iznimnu čast odigrati makar tu jedinu utakmicu u državnom dresu – danas je protumačio Šalov, te dodao:
– No, moram priznati, nisam se osjećao najbolje, klima u reprezentaciji među igračima bila je nezdrava, puna zavisti. Osim toga, sjetimo se, reprezentacija Italije poslije tih kvalifikacija 1982. osvojila je naslov prvaka svijeta u Španjolskoj. Daj, molim te, pogledaj u arhivi sastav Azzurra. Bila je izvrsna reprezentacija.
Evo ga: Zoff – Gentile, Collovati, Scirea, Cabrini – B. Conti, Marini, Tardelli, Antognoni – Graziani, Bettega, uz napomenu da je Paolo Rossi bio suspendiran zbog skandala u “totocalciju”, ali je svejedno zaigrao na mundijalu i postao najbolji igrač prvenstva.
– Na toj utakmici skrivio sam kazneni udarac, skočio sam za jednom loptom, Tardelli mi se podmetnuo, srušio se, sudac je pokazao na bijelu točku, Cabrini je zabio za 1:0.
Šalov je bio, a što mogu drugo nego priznati, jedan od igrača koje sam podržavao pod utjecajem trenera Ivića. Ipak, od svih dometa Šalova u igrama Hajduka, zapravo nadigravanjima, posebna su bila dva derbija u Beogradu u razmaku od dvadesetak dana. I to pod vodstvom trenera Ante Mladinića. Najprije 10. svibnja 1981. protiv Crvene zvezde na Marakani 3:1, pa 31. svibnja protiv Partizana na stadionu JNA čak 4:0.
– Šjor Bići, koji je prethodno odveo Partizan do naslova, bilo je jako važno da odigramo dobro. Ispalo je veličanstveno, uz komentare u novinama kako su to bile dvije velike predstave Hajduka. Po jednodušnoj ocjeni u tisku, dogodila se “pobjeda nogometa”… I što je bilo nepojmljivo, Delije i Grobari su nas s terena ispratili aplauzima. Kakav je tada užitak bio biti igrač Hajduka…
Šalov se tijekom naše ćakule prisjetio i jedne povijesne utakmice, one 4. svibnja 1980., kada je na razglasu Poljuda Hajdukov predsjednik Ante Skataretiko objavio vijest o smrti predsjednika Jugoslavije, maršala Tita. Uslijedio je prekid derbija 25. kola između Hajduka i Crvene zvezde u 42. minuti, kod rezultata 1:1.
– Stanje na tablici: 1. Crvena zvezda 33, 2. Hajduk 31, znači, vodili smo borbu za prvaka. Bili smo bolji, nadmoćniji. Međutim, u ponovljenoj utakmici, petnaest dana kasnije, poraženi smo, izgubili 1:3, zaostali na tablici.
Poslije objave o smrti Tita, ostalo je zapamćeno, masovno se plakalo na tribinama, tako i mnogi igrači, okupljeni na centru.
– Ja nisam, ali ne zato jer sam imao nešto protiv Tita, već nisam plačljiv tip. Ni onda, kao ni danas. Proplakao sam u životu jedino kad su mi otišli roditelji, majka Jolanda, otac Jure. Bio sam jedinac, došao sam prilično kasno za dob mojih roditelja, zato sam dobio ime Nenad. Bio sam pravi mezimac. E da, moram dodati, nikada nisam zasuzio ni od razdraganosti, poslije nekih trijumafa.
Šalov se prisjetio kako je to bilo vrijeme iščekivanja Titova odlaska.
– Kazat ću vam, bez obzira na eventualne komentare, smeta mi kako se danas o Titu govori svašta i to najviše rade oni koji se u njegovo vrijeme nisu ni rodili. Od tada su brojni i oni koji su se okrenuli, to su oni koji se ponašaju kako “vitar puše”. I da ne bi bilo zabune, moji osjećaji nemaju veze s politikom.
Šalov je potom objasnio da su igrači Hajduka itekako dobro živjeli pod Titom, naravno, predsjednikom Kiriginom, koji je “najzaslužniji za grandioznu dimenziju splitskog kluba”. Hajduk je tada, pod vodstvom Taje Kirigina i njegove ekipe, “svakako mi spomeni velikog čovjeka, barba Jeru Burazina, bitnog, glavnog operativca Kirigina”, svojim igračima osigurao život gotovo kao u najjačim ligama.
– Tih desetak godina imali smo ubojitu momčad sastavljenu odreda od igrača s područja iz trokuta od Zadra, Imotskog i Dubrovnika. Uz to smo dobivali pojačanja, dovođeni su najbolji igrači iz drugih klubova, da ih sada ne nabrajam… Za razliku od ovog perioda, kada su u ovih dvadesetak godina na Poljud u pravilu dolazili igrači za popunu. Što je, po meni, preveliki grijeh. I tu ću stati.
Šalov živi u Njemačkoj, u Aschaffenburgu, igrao je tamo za Viktoriju, pa za Darmstadt, Freiburg, Mainz, tada s Jürgenom Kloppom, danas jednim od najboljih svjetskih trenera, s kojim održava kontakte. Prošlih dvadeset i više godina bavi se golfom, visoko je pozicioniran u ekskluzivnom klubu Mainspessart. “Tamo radimo vrhunski biznis.” Inače, kad boravi u rodnom Splitu, i sada svakodnevno trči, njegova ruta od pet, šest kilometara prostire se uz more, od Zente pa do Žnjana.
Hajduka stalno prati kad po dva-tri mjeseca dođe u Split. Katkad pođe na Poljud, gledao je tako utakmicu protiv Istre 1961 (1:2). Derbi protiv Rijeke nije gledao uživo, više ga je intrigirao start Igora Tudora, to jest susret Tottenhama i Arsenala, tako da je na malim ekranima pratio tek drugo poluvrijeme jadranskog derbija…
– Ne trebaju mi polemike, izbjegavam razgovore o Hajduku, guštam da me rijetki prepoznaju. Evo, sada smo u “Jokeru”, konobar nas poslužuje, ali tebe pozdravlja, odmah te pita za Hajduka, možemo li stići Dinamo… Predstavio se, Slavko Salmić, žestoki navijač Hajduka, sretan je, jer je, kaže, doživio tri-četiri slavlja s Bijelima. Tumači kako shvaća svu patnju mlađih generacija, govori nam da je i njemu velika, najveća želja još jednom doživjeti osvajanje prvenstva. Zna on kakva će to proslava biti, kaže “najveća, najluđa, najljepša u povijesti kluba”.
Slavko je čuo za Šalova, po čuvenju, nije ga gledao. Pitao ga je odmah za Marka Livaju, povlađivao je Šalovu na račun njegova kratkog odgovora:
– Livaja mora stalno igrati…
I za kraj sage o Šalovu: Neno je u sretnom braku s Liljanom, imaju dvije kćeri, Vanu i Teu, majku Zite (10) i Lenija (7). Zita je u taekwondou, u klubu Marjan, Leni po cijeli dan igra na balun.
– Možeš misliti kako je zadojen nogometom, kada smo prolazili kraj školskog igrališta, molio me: “Pusti me samo da po njemu malo protrčim.” Mogu predvidjeti, živ je, brz, motoričan, okretan, već tehničar, imat će bolju lijevu nogu od mene. Ne, nisam zaluđen, savjetovao sam zetu Marinu Benzonu, neka se Leni igra, uživa, ne treba ga pritiskati. I ja sam ka’ dite stalno igrao na Tolstojevoj ulici, šjor Vojo Kačić me vidio na školskom natjecanju na igralištu “šumarske”, pozvao me u Hajduk. Nebo mi se otvorilo, nikada nisam bio sretniji…
I da se ne zaboravi, Šalovu je na kraju prvenstva 1982./83., po ocjenama reportera Slobodne, pripao “Trofej Bili”, kao najboljem igraču sezone.
Sa Šalovom nisam u razgovoru obradio europske utakmice, o njima je samo kratko rekao:
– Ne volim se sjećati te more St. Etiennea, Eindhovena, Austrije i HSV-a u Splitu, moskovskog Dinama u Osijeku, Arsenala, Valencije…
