Kad bi vas bacili s Mjeseca, shvatili biste da je ovo dan utakmice. Drugačije od običnih. Kraj stadiona pet marica, četiri-pet još ponešto dalje, ljudi koji se šetaju u Hajdukovim dresovima, atmosfera koja ne krasi bilo koje subotnje poslijepodne u baroknom gradu, i prije dolaska Torcide. Samo ono kad se događa nešto bitno. Iz automobila izlaze ljudi tvrdog kajkavskog govora, pravog zagorskog, s majicama Hajduka na sebi. Tik dalje Slavonci, pa vozila austrijskih tablica, svi su za Hajduk i sve je Hajduk.
– Ima još ulaznica, nisu sve prodane – kaže mi srdačna djevojka na lokaciji gdje se može doći do karata i akreditacija. Tri sata prije susreta. Iako je već tada jasno da će stadion biti pun ili gotovo pun. Vrijeme je prekrasno, za razliku od zimskih uvjeta kad je gostovao Dinamo.
U ovim sjevernim krajevima Dinamo je nekad dominirao po navijačkoj privrženosti, to se dijelom promijenilo proteklih desetljeća, iako je danas teško govoriti o preciznim omjerima. Hajdukovi navijači su angažirani i odani, zato je svaki dolazak Bijelih doživljaj za njih.
Kilometar dalje prema centru momčad Gonzala Garcíje smjestila se u hotelu Turist. Vani su bus i vozač, igrači na odmoru. Negdje u pozadini, onako kao podsjetnik na prva vremena kad smo dolazili u Varaždin na velike utakmice, pa nekad znali provesti i cijeli dan, kao 1999. za četvrtfinala Kupa pobjednika kupova s Mallorcom, stoji mural: “Ne damo Varteks”. Koji metar dalje “White Stones”. Navijačka skupina kluba koji je 1996. bila tik do naslova hrvatskog prvaka. Izgubio ga je upravo u Splitu protiv Hajduka, a za račun Dinama tada pod imenom Croatia.
The Family. Izbornikov restoran je krcat. Ispred i dalje hrpice snijega. Tvdokorno se drži. Djelatnica na ulazu upozorava:
– Ako nemate rezervaciju, nećete moći dobiti stol. Osim u baru.
Novinaru više od toga često i ne treba.
– Izbornika nema ovdje, bio je ujutro – dodaje.
The Family je puno više od restorana. Pa i muzeja. To je omaž Zlatku Daliću i Vatrenima. Puno je puta medijski oslikan pa ne treba sve ponavljati: toliko dresova, fotografija, trofeja, lopti, svih mogućih suvenira, ali i knjiga i priznanja. Posred vitrine stoji Osobna nagrada Grada Splita za 2018. godinu Zlatku Daliću. Kao izravna poveznica njegova dva najvažnija kluba – Hajduka i Varaždina. Gosti 90 posto pristaše Bijelih. Majice Prgava Familija dominiraju. Na ekranu u tom času Livaković skida jedanaesterce Japancima. Kao vječna slava i istina o Vatrenima.
Svaki put kad dođemo u The Family, nešto je novo. Vrlo bitno mjesto sada ima slika varaždinskog stadiona i istok koji ispisuje ZLATKO 100. Ponad dresa nacionalne vrste za stotinu utakmica vođenja Hrvatske.
Od susjednog stola dopire glas domaćih ljudi.
– Izbornika su nedavno htjeli grubo diskreditirati lažima – referirajući se na plasiranu priču da Dalić ima ljubavnicu, a supruga je poludjela i razbila pola restorana.
Okrenuo sam se, predstavio, zanimalo me.
– Nema potreba da spominjete moje ime, samo ću vam reći da sam ovdje svaku večer, da sam u klubu Varaždin, da znam sve i da je to potpuna laž bez trunke istine. Netko je htio osramotiti izbornika kako bi na taj način rušio reprezentaciju. Nažalost, i dalje se događaju takve stvari. Išla je policijska prijava da se sazna tko je autor, nije se još otkrilo tko stoji iza toga, ali zna se da je priča puštena preko Malezije. Danas je sa softverima koji postoje sve moguće, a ti se onda brani – kazao mi je gospodin, rekao svoj ime i ponudio se za nastavak priče po imenom i prezimenom ako bude potrebno. Ne bi trebalo biti.
Za to vrijeme pred vratima restorana je već red.
– Lijep i ugodan ostatak dana – požele konobari gostima.
– Ovisi o Hajduku – odgovaraju.
Varaždinska subota, lijepa slika SHNL-a. Nogomet je u gradu, a Varaždin uvijek ima svoju publiku.
