Europa odlučila okrenuti leđa Trumpu: Stvorili su novu strategiju i evo što će nam se dogoditi

Ono što je u geopolitičkom smislu vidljivo nakon prošlomjesečnog Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu i ovomjesečne Minhenske sigurnosne konferencije jest da je Europska unija definitivno odlučila promijeniti svoj, blago rečeno, oportunistički stav prema SAD-u, odnosno aktualnoj administraciji Donalda Trumpa. Europske elite konačno su shvatile da prema američkim vizijama europske budućnosti EU ima samo jedan izbor – biti sretni vazal ili nesretni rob, kako se nedavno izrazio belgijski premijer Bart De Wever, pozivajući da se ne prihvati ni jedan ni drugi put, već da se formira autonomna europska politika. To osvješćivanje dovelo je do prekretnice i osmišljavanja nove europske geopolitičke strategije.

Preciznije, onoga što je desecima godina povremeno izbijalo na političku površinu kao nužnost, ali se nikada nije uspjelo pomaknuti s mrtve točke, odnosno sa startne pozicije prema operativnoj realizaciji. Riječ je, naravno, bila o europskoj sigurnosnoj, a zapravo geopolitičkoj ili strateškoj autonomiji, što se nije sviđalo ni Washingtonu ni Londonu kao nositeljima anglosaksonskog bloka koji dominira svijetom nakon Drugog svjetskog rata.

Osim njihova protivljenja, za neuspjeh takvih planova redovito je kriv bio i tradicionalni njemačko-francuski antagonizam u ključnom pitanju – tko bi u takvoj novouspostavljenoj europskoj arhitekturi imao glavnu riječ odnosno bio predvodnik. Pariz je na tome mjestu, naravno, vidio sebe, jer je Francuska vojno najjača i zapravo jedina europska država koja samostalno upravljanja svojim nuklearnim vojnim potencijalom, za razliku od Velike Britanije koja mora dobiti dozvolu SAD-a za korištenje svog nuklearnog oružja koje je u osnovi isključivo američke proizvodnje.

Ponižena elita

Berlin je pak na vodećoj poziciji buduće europske autonomne sile vidio sebe s obzirom na to da je Njemačka neupitna gospodarska i financijska sila i kao takva, pokretač razvoja cijele Europske unije. Dakle, europske elite iz dva su važna događaja međunarodnog karaktera jasno zaključile kako je njihova dosadašnja taktika podilaženja Trumpu u svemu i svačemu bila kontraproduktivna. Trump ne samo da nije uvažavao takva podilaženja svojih saveznika te ih politički ili gospodarski honorirao nego ih je nerijetko i ismijavao, a u međuvremenu i prisilio na potpisivanje za SAD izuzetno povoljnih, a za EU krajnje loših sporazuma.

I sve to nakon što su europski saveznici na samom početku njegova drugog mandata najprije prihvatili povećanje izdvajanja za zajedničku obranu u NATO-u na 3,5 posto BDP-a, da bi vrlo brzo nakon toga prihvatili i novi Trumpov zahtjev od 5 posto do 2035. Ni to europskim liderima nije bilo dovoljno, pa su i dalje, u potpuno podređenom položaju, pristali i na prošlo ljeto potpisani trgovinski sporazum između SAD-a i EU-a koji je izazvao negodovanja u državama članicama, ali se svaki otpor brzo morao slomiti da ne bi izazvao Trumpov bijes.

Kulminacija je bilo potpisivanje obrambenog sporazuma između SAD-a i članica NATO saveza kojim se europske zemlje i Kanada obvezuju na kupnju američkog naoružanja ako žele da ga Ukrajina i dalje dobiva, a žele jer si ne mogu priuštiti njezin poraz. Prema nedavnim riječima glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea, SAD do kraja 2026. za Ukrajinu namjerava proizvesti oružja u vrijednosti od 13 do 15 milijardi dolara. Kad se zna tko ga mora platiti i tko na svemu tome profitira, politička i financijska računica i više je nego jasna.

Vjernost i poslušnost

Stoga i nije čudno što se iz EU-a odnosno pojedinih važnih članica sve češće čuju kritike na račun Ruttea i što mu se savjetuje da prestane biti “Trumpov šaptač”. Ali kad si na čelu NATO-a, koji je američko čedo i koji SAD daleko najviše financira i opskrbljuje oružjem, teško da se možeš ponašati drukčije od Ruttea, možda tek s nešto manje ekspresije. Jer Washington na čelo Sjevernoatlantskog saveza nikada neće staviti osobu koja, uvjetno rečeno, pred američkim predsjednikom prije toga ne položi zakletvu o bezuvjetnoj vjernosti i poslušnosti. Kao što vlasnik neke velike tvrtke nikada na njezino čelo neće postaviti osobu u za koju ne vjeruje da će u djelo provoditi sve njegove zamisli.

Kako god bilo, taktika podilaženja Trumpu nije uspjela i Europa se sada okreće novoj taktici, gotovo pa strategiji. Smatra da Trump sve više slabi u SAD-u, u čemu je potiču političari iz Demokratske stranke poput guvernera Kalifornije Gavina Newsoma. Njega mnogi u SAD-u vide kao mogućeg sljedećeg kandidata Demokratske stranke na predsjedničkim izborima, a upravo je Newsom s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom, kao domaćinom Minhenske konferencije, vrlo brzo pronašao zajednički jezik.

Demokrati europskim čelnicima sada odašilju otvorene poruke da ponovno zauzmu čvrst stav prema Trumpu, čija bi Republikanska stranka trebala izgubiti predizbore 3. studenoga ove godine. To bi ga onda dovelo u položaj “šepavog patka” u sljedeće dvije godine preostalog mandata jer bi većinu u barem jednom domu Kongresa, prema sadašnjim predviđanjima, sigurno preuzeli demokrati.

Europa van

Ali do studenoga još ima više od deset mjeseci koje Europa treba preživjeti, dok se Trumpu žuri polučiti novi veliki vanjskopolitički uspjeh kako bi skrenuo pozornost sa sve neugodnijeg stanja u Americi. Moguće je da će to htjeti postići novom vojnom operacijom u Iranu, ali je isto tako moguće da želi potvrditi i svoje “mirotvorstvo” potpisivanjem mirovnog sporazuma o Ukrajini. Amerika vrši pritisak na svoje partnere u NATO-u, zahtijevajući da Ukrajina, Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja ne sudjeluju na summitu NATO-a u Ankari u srpnju ove godine. “Washington također očito želi smanjiti mnoge NATO-ove misije, uključujući onu u Iraku”, piše medij pozivajući se na četiri diplomata. Pritom podsjeća kako je američki zamjenik ministra obrane Elbridge Colby iznio stav Trumpove administracije koji je ugrađen u temelj onoga što je nazvao “NATO 3.0”.

“Ne može svaka misija biti glavni prioritet. … Mjera je ozbiljnosti mogu li se europske snage boriti, održati i prevladati u scenarijima koji su najvažniji za obranu Saveza“, rekao je Colby prošlog tjedna u Muenchenu, potvrđujući nastavak predanosti SAD-a europskoj sigurnosti. Ali u tom je kontekstu zatražio od europskih saveznika da već u rujnu završe svoju savjetodavnu misiju u Iraku. Pritom SAD planira iz Iraka, kao dio sporazuma s tamošnjom vladom iz 2024., povući oko 2500 američkih vojnika, što je dio Trumpove “predanosti okončanju beskrajnih ratova”, kako je za Politico rekao Colby. I ne samo to, SAD je jasno dao do znanja kako želi povući snage pod vodstvom NATO-a na Kosovu.

Politico zaključuje kako sve to odražava želju Bijele kuće “da NATO promatra kao isključio euroatlantski obrambeni pakt i odustane od višegodišnjeg širenja na upravljanje krizama, globalna partnerstva i inicijative temeljene na vrijednostima koje su dugo iritirale američkog predsjednika i njegove pristaše”.

Stabilizacija odnosa

“Kao dio napora Washingtona, NATO bi mogao smanjiti tzv. aktivnosti izvan područja djelovanja, koje nadilaze temeljne misije Saveza, obranu i odvraćanje. Prema izvorima, SAD ovu inicijativu naziva vraćanjem na tvorničke postavke”, zaključuje medij. Dakle, dodao bih sljedeće: SAD nema namjeru Europi dodijeliti ulogu globalnog igrača, a kamoli globalne vojne sile, već je namjerava kontrolirati preko NATO-a, kao što je uvijek i činio. Tako će ostati i nakon Trumpa, bez obzira na to hoće li na vlast doći republikanski ili demokratski kandidat.

Ako dođe demokrat, ostavljam mogućnost određenog poboljšanja i stabilizacije sada potpuno poremećenih odnosa između atlantskih saveznika, ali oni više nikada neće biti na onakvoj razini kakva je bila do drugog Trumpova mandata. O tome zapravo i svjedoči navedena promjena europske taktike koja će, prema svemu sudeći, biti suočena s golemim problemima i isto takvim rizicima ako se na njoj ustraje bez razmišljanja o američkim stavovima i zahtjevima.

Europa je itekako svjesna tih rizika i jasno joj je da bez SAD-a nema šanse. Sva ova oštrija retorika usmjerava se sada isključivo prema Trumpu osobno i čekaju se političke promjene u SAD-u. Pritom neupravljiva ukrajinska kriza, iz čijeg su rješavanja za pregovaračkim stolom europski dužnosnici izbačeni, dovodi Bruxelles u položaj nužne stalne zaoštrene političke konfrontacije s Moskvom, što teško da može biti korisno za ambiciozne planove EU-a kao budućeg geopolitičkog pola. Time zapravo više dokazuje kako u praksi prihvaća ulogu koju joj je namijenio Washington – “čuvara od Rusije”.

Nema dogovora

O tome vjerojatno najbolje svjedoče riječi visoke predstavnice za vanjsku politiku EU-a Kaje Kallas, koje je 17. veljače objavio Radio Liberty. “Glavna diplomatkinja EU-a Kaja Kallas distribuirala je dokument među državama članicama EU-a, u koji je imao uvid RFE/RL, a u njemu navodi ustupke koje bi Rusija trebala učiniti u tekućim diplomatskim pregovorima s Ukrajinom, u kojima posreduju Sjedinjene Države. Zahtjevi uključuju smanjenje broja ruskih trupa i njihovo povlačenje iz susjednih zemalja, isplatu odštete i potrebu za demokratizacijom društva. Ni EU ni pojedinačne europske nacije nemaju mjesto za stolom u raznim pregovorima o zaustavljanju rata u Ukrajini koji traju već gotovo godinu dana.

S obzirom na to da EU financira većinu pomoći Ukrajini, a potencijalni mirovni plan od 20 točaka jasno navodi nadležnosti Bruxellesa, poput članstva Ukrajine u EU-u do 2027., europski čelnici žale se na nedostatak političkog utjecaja u pregovorima. U dokumentu za raspravu pod naslovom ‘Temeljni europski interesi u osiguravanju sveobuhvatnog, pravednog i trajnog mira i sigurnosti kontinenta’ inzistira se na tome da ne može biti mira ni sigurnosti ‘bez EU-a za pregovaračkim stolom i bez uzimanja u obzir temeljnih interesa EU-a’.

Dokument predstavlja ‘maksimalistički’ stav EU-a o tome što bi Rusija trebala učiniti, a jedan diplomat EU-a rekao je za RFE/RL: ‘Uzvraćamo na ruske maksimalističke zahtjeve prema Ukrajini’. Kremlj je dosad odbijao odustati od svog cilja kontrole cijele ukrajinske regije Donbas i navodno se protivio idejama poput stacioniranja NATO-ovih trupa u zapadnoj Ukrajini kao sigurnosnog mehanizma nakon sporazuma ili plaćanja štete uzrokovane ratom…”

Traženje kanala

“… Drugi europski dužnosnik upoznat s novinama kaže: ‘Postizanje mira ne svodi se samo na to da Ukrajina prizna. Moramo razgovarati i o tome što Rusija mora učiniti prije nego što onamo pošaljemo bilo kakvog izaslanika.’ Među glavnim gradovima EU-a vodile su se rasprave o imenovanju izaslanika EU-a koji bi se posebno bavio Rusijom, iako ne postoji dogovor tko bi to bio i kakav bi mandat imao. O dokumentu će raspravljati veleposlanici EU-a 17. veljače, a očekuje se da bi barem dijelovi mogli doći na raspravu kada se ministri vanjskih poslova bloka sastanu u Bruxellesu 23. veljače”, zaključuje se u tekstu RL-a.

Iz njega se vidi jasna potvrda teze da EU već dulje “plače” jer je izbačen iz pregovaračkog procesa, a pritom, nakon povlačenja SAD-a, sam mora snositi ne samo troškove financiranja obrane i proračuna Ukrajine nego i glavninu njezine poslijeratne obnove. Kako je takva pozicija krajnje frustrirajuća i nepovoljna za Bruxelles i ključne metropole EU-a, nije čudno što se već od kraja prošle godine pojavljuju naznake, pa i praktični potezi traženja kanala prema Moskvi uz pomoć “europskog pregovarača”. To se najbolje vidi iz poteza Emmanuela Macrona koji je već poslao svog izaslanika u Moskvu. No taj je pokušaj završio potpunim fijaskom jer Moskva to ne smatra ozbiljnom diplomacijom.

U tom pogledu s Macronom se, ali ne samo s njim jer ima još čelnika koji žele takav pristup, ne slaže Friedrich Merz, koji se zalaže za nastavak krajnje tvrde politike prema Rusiji. On je rekao kako očekuje nastavak “rata iscrpljivanja” između Ukrajine i Rusije i kako treba nastaviti svim snagama pomagati Ukrajini.

Visok rizik

Iako to nije izrijekom rekao, jasno je kako smatra da se u tom ratu prije Ukrajine treba iscrpiti Rusija, odnosno da treba doći do ruskog poraza. Ali logično je onda postaviti pitanje što ako do tog poraza ne dođe, ili ako se pak prije iscrpi Ukrajina. Hoće li u prvoj varijanti Moskva upotrijebiti krajnje opasne vojne alate kojima raspolaže i koje sigurno nitko ne želi vidjeti, odnosno hoće li se, u drugoj varijanti, EU i NATO sami vojno angažirati u ratu protiv Rusije kako bi spriječili pad Ukrajine?

Naravno, odgovore na takva, krajnje logična pitanja koja proizlaze iz riječi europskih visokih dužnosnika, nikada nismo čuli niti ćemo ih čuti. Jednostavno – takvi odgovori ne postoje, pa je jasno da Europa ili blefira u želji da i sama sjedne za pregovarački stol, ili je odlučila igrati “va bank” u želji da slomi Rusiju. Poglavito u kontekstu SIPRI-jeva upozorenja o visokom riziku za izbijanje vojnih incidenata na sjeveru Europe i Arktiku. Jer u uvjetima ovako zapaljive političke retorike, samo mali incident vojne prirode može dovesti do eksplozije.

Također sam potpuno uvjeren da bi bilo koji izabrani europski pregovarač, ako bi stigao k Putinu sa zahtjevima koje je osmislila Kaja Kallas, bio odmah ispraćen na aerodrom, a njegov papir s prijedlozima završio bi u košu za smeće bez ikakva razmatranja. Europska unija očito se odlučila za novu taktiku. Iskreno joj želim puno uspjeha i u odnosu na SAD i u odnosu na Rusiju jer i sam živim u EU-u. Ali profesionalno mi iskustvo, nažalost, govori kako je ovo što EU sada čini samo nastavak puta u propast.

Upitna stabilnost

Zapravo, ako se ovaj plan, bez nužnih značajnih korekcija, usvoji 23. veljače na summitu ministara vanjskih poslova EU-a, značit će samo jedno: za Europu će biti izvjesna jedino neizvjesnost. A kada je stanje takvo, nema ni investitora ni investicija jer oni uvijek traže dugoročnu stabilnost. Ako nje ne bude, samo će se ubrzati bijeg kapitala u sigurnije svjetske luke – prije svega u SAD i Kinu.

Jer plan Kaje Kallas, kojim se traži izbacivanje iz ruskog ustava anektiranih ukrajinskih regija, povlačenje ruskog nuklearnog oružja iz Bjelorusije i smanjivanje ukupnog broja ruskih oružanih snaga, de facto je zahtjev za kapitulaciju Rusije, a ne stvaranje preduvjeta za početak stvarnog dijaloga. Onog koji EU navodno tako žarko želi.