Jednom je prilikom, još tamo za vrijeme covida, jedan renomirani nogometni djelatnik izražene karizme, a imena i prezimena Slaven Bilić, stavio Hajduk u isti koš s Napolijem, Bešiktašem i Marseilleom. U isti koš po pitanju značaja za kompletnu zajednicu. Tako je bilo tada, ali i još puno ranije. I tako je doista i danas. Bio je Nane u pravu, kao i većinu puta… Doista je nevjerojatan “rollercoaster” emocija koje je Hajduk sposoban interpretirati kod svojih navijača. Evo, najsvježiji je primjer utakmica u Varaždinu.
Utakmica koju je hajdučki puk počeo igrati još tamo početkom tjedna, nakon što je postalo jasno da za protivnika neće nastupiti iznimno važne figure Luke Škaričića i Mateja Vuka. A kako se mnogi žitelji Grada pod Marjanom s Hajdukom poistovjećuju, često se u razgovorima o Bijelima mogu čuti zamjenice i podjele, i to na sljedeći način: “Nema ti njemu Škaričića i Vuka, ja to moram iskoristiti. Još mi se vraća Rebić. Mora i on riješiti jednu utakmicu.” A kako je Hajduk u utakmicu ulazio u sjajnom ritmu, tinjala je nada u dobar rezultat na nezgodnom gostovanju. Pod dobar rezultat se, naravno, podrazumijevala pobjeda. Analize protivnika su, pak, stale na dva spomenuta izostanka, uz napomene kako se jedino valja pribojavati Tavaresa. Da, Tavaresa.
Kao da je znalo pučanstvo što će se dogoditi subotnjeg poslijepodneva. No, dosta o Varaždinu. Za sada. Na red je došla analiza Hajduka. Sve kroz ugodne i neobavezne kafanske razgovore. Jer Hajduk je uvijek tema. Glavna je dvojba bila treba li Garcia ostaviti Racija i Marešića i hoće li se moći nadomjestiti izostanak Sigura. “Gledaj, mali ti je dobro ‘odigra’ u derbiju, valjda će se moći nositi s Tavaresom.” Mali je u ovom slučaju bio Hodak. Nadalje, analizirali su se dueli oči u oči, Latković na Hrgovića, a Rebić na Posinkovića… I kako se bližila subota, razgovori su bivali sve intenzivniji. U petak su nam stigla pitanja o sastavu.
– Novinaru, što ima, tko igra? – obasipani smo pitalicama.
– Tko bude najbolji još par treninga, tako je to u Garcije – nekako smo odolijevali.
Jedan je um tek pretpostavio da bi Garcia mogao Krovinoviću pretpostaviti Pajazitija i odmah je stigao zaključak kako se Hajduk želi nametnuti kroz posjed i visokim pritiskom, motorikom. A tako je i bilo početkom susreta. Zapravo, ljudi su se u obližnjem nam kafiću počeli skupljati već na utakmici Osijeka i Vukovara. Kao, idemo se zagrijati slavonskim derbijem za opstanak. Nešto više od sat vremena prije susreta na stadionu Anđelka Herjavca izašla je postava Hajduka u kojoj je stvarno bio Pajaziti, ali i Ante Rebić te Luka Hodak.
“Sve očekivano” – vele nam.
I onda kreće prva nervoza. Kreće krajem utakmice Osijeka i Vukovara. I opet korištenje zamjenica. Hajduk sam “ja”, Varaždin je “on”.
– Ma, moram više i za njega naći rješenje, baš imam neki dobar osjećaj.
A tako i jest krenula utakmica. Hajduk je bio samouvjeren, s moćnim pritiskom, stavom i konstantnim nadiranjem. Gol je naprosto visio u zraku, a kad se dogodila ta 23. minuta i genijalnost Livaje i Rebića, uslijedio je delirij.
– To je to, ali idemo sad odmah po drugi, jer nećeš dobiti utakmicu ako sad ne nokautiraš protivnika – grmjele su brojne okupljene duše.
I nastavio je Hajduk napadati, ali nisu se situacije konkretizirale. Prva je kriza uslijedila u 35. minuti, kada su gledatelji pred malim ekranima osjetili da je Hajduk u blagom padu. Možda i ne u padu, koliko je Varaždin preuzeo inicijativu. I onda se dogodio Iuri Tavares, zabivši možda i gol sezone. Igrala se 40. minuta kada je odapeo iz prve s ruba šesnaesterca, a lopta uz efe završila u Silićevim rašljama. Uslijedio je prvi krš i lom, more šporkih riječi i izljevi bijesa… Uvijek isto, nerado se čulo. I samo se čekao kraj prvog dijela uz bojazan da Hajduk ne primi i drugi gol. Za ne faliti, imao je Livaja dvije minute kasnije matnu situaciju koju sjajno brani Zelenika.
Već su svi bili na nogama, ali su se brzo vratili u svoja sjedišta. I otišli na zrak zapaliti koju smirujuću cigaretu kako bi uhvatili zamah za nastavak susreta. A i smirili živce. Jer, pokazat će se, da će im trebati, zaista. Već su tada dojmovi bili pomiješani, u zraku je bila žal što Hajduk ne vodi s dva gola prednosti jer je, po prikazanom, to i trebao, ali je istovremeno tinjala nada da će ipak tri boda u drugom dijelu biti upisana. Opet je krenulo dobro po Bijele, ali već početkom nastavka ostala nam je urezana sljedeća izjava.
– Opet Hajduk igra, a na kraju će Varaždin zabiti.
Ukratko, to i jest neki sukus nastavka. Hajduk je igrao i stvarao, a Varaždinci su umalo dva puta zabili. Čak je dosuđen i jedanaesterac kada je Silić srušio Jurića, ali je opravdano poništen zbog ranijeg zaleđa. Hajduk je bezbroj puta došao do kaznenog prostora domaćih, ali nijedan ubačaj nije odsjeo na glavi Livaje ili Pukštasa. Tamo od 60. minute je lagano krenulo “žuganje”. Garcia je zaspao, gdje li su mu samo zamjene. Petnaest minuta kasnije svjetina se pitala kad on misli mijenjati, a nakon što je u 78. napokon ušao Šego, u mah je konstatirano kako je to zakašnjeli potez. Čak je pet minuta kasnije isključen Mladenovski, ali ni to nije pomoglo. Hajduk je izgubio dva boda i tako razočarao jedan do čepa puni splitski kafić. A onda je počelo traženje krivaca, i to prilično histerično. Krivo je bilo sve, počevši od kadra, Garcije, financija, grada, stadiona. Sve do društva. “Ja ne znam što se vi čudite, ovo je sve slika društva, eto u kakvom društvu živimo.” Nije valjao u tom trenu kadar, nema kvalitete, Garcia je tvrdoglav, a Šafarić pravi trener. A sezona traje do utakmice protiv Rijeke u Kupu.
“Baš dobro, još ćemo Rijeku pogledati pa se prebacujemo na košarkašku sezonu. Split je bar Kup uzeo, što će Hajduk?”
Eto kakve emocije u 90 minuta Hajduk kod svojih ljudi proizvede, kod svog naroda. Jer je Hajduk klub svih Splićana. Teško se to može opisati, eventualno se može probati dočarati kroz ove retke… Kafić koji je bio do čepa pun, ispraznio se kroz 10 minuta nakon isto toliko tišine i praznih pogleda… Ali, vjerujte, već će se od sutra jedva čekati utakmica s Rijekom u Kupu, a onda i derbi. I jednim okom će se pratiti rezultati Dinama, čekati posrtaj glavnog rivala. Tako je to i teško da će se promijeniti. A što je najtragičnije, Hajduk uopće nije bio loš, dapače. I nije izgubio. Ali, kao da jest.
