Onaj zarazni smijeh, činjenica da se na njega nitko nemre naljutiti. Igračina, trenerčina, ali ponajviše – gospon čovek. Jedan od valjda posljednjih pravih Zagrepčanaca, koji nikad nikog ne odbija, koji zna svaku popevku, koji njeguje prave, purgerske odnose. Zaljubljen u Dinamo do samoga kraja, a opet prema svima drugima gospon. Zapravo, prema svima sjajan, osim možda prema sebi…
Rečenice koje zvone i danas, rečenice koje je na današnji dan, 1. ožujka 2021. godine izrekao Tomica Ivković, njegov suigrač, kolega, ali pajdaš i prijatelj do samoga kraja. Teško je zaboraviti taj dan. Bilo je sunce, kao i danas, proljeće je počelo tjerati zagrebačku zimu, ali onda, negdje oko podneva, gradska kulisa odjednom je navukla tužni veo: “Jesi čuo, umrl‘ je Cicek…”
Vijest koja udara poput malja. Manje, doduše, od onoga na komemoraciji, kada je na scenu stupio Niko, u najemotivnijem odavanju počasti. Ikad. One maske koje smo tada morali nositi, topile su se suzama nemilice…
“E, moj Cicek… Znam da me gledaš odozgora, u nekoj nebeskoj Karaki, s Pavom, Icekom, Popom i Cveletom. I znam da se sada smiješ, jer si me uspio izvući na pozornicu, da budem intiman, a znam da znaš koliko to ne volim. Ali smijem se i ja, znaš… I baš si izabrao dan kada ćeš otići, kada su se otvorili kafić. Da si svi vele nekaj u spomen tebi, kaj ne. Bogu hvala, ako su se prisjetili svega, imali su si kaj za reći. Bio si mi idol, bodyguard, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh ovog, našeg, grada. Ali to sve znaš. Ali ono kaj možda ne znaš – ostat ćeš mi sve to još jako, jako dugo.
Sjedim jučer na balkonu, iznad oltara koji su ti ljudi napravili, ispred naše zgrade i gledam dolje. Ne vidi me nitko, ali ja vidim curicu kako prilazi tim plavim i crvenim lampionima, kako prilazi tvojoj slici i stane, okreće se i ode do svog tate i pita: Tata, tko je bio ovaj striček? I tata krene. Cicek moj, bake i djedovi objašnjavaju mlađim generacijama tko si bio i zakaj si im toliko značio. A bio si i maskota i ljubimac svih Zagrepčana. Naravno, i Zagrepčanki. I svih onih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. A znaš kaj? Meni si bio tata…”
Prošlo je, evo, pet godina od Cicina odlaska, vrijeme neumitno dere, prošlo je pet zima, stiglo je i metaforičko proljeće u njegov Dinamo, ali spomen na Ciceka ne blijedi. Za Dinamo je Zlatko Kranjčar odigrao 307 službenih utakmica (556 ukupno) i postigao 125 pogodaka (256 ukupno). S Modrima (‘73.-‘84.) Kranjčar je osvojio prvenstvo ‘82. te dva Kupa, ‘80. i ‘83. U tri mandata na klupi Dinama kao trener, Cico je vodio Dinamo u 121 utakmici ostvarivši 82 pobjede, 21 neriješen ishod i 18 poraza uz gol razliku 271:108 i dva proboja u skupine Lige prvaka. Igrao je prvu utakmicu za “vatrene” protiv SAD-a, vodio je reprezentaciju, izborio SP 2006. u Njemačkoj, uz sijaset drugih angažmana.
Ipak, početak i kraj, svega, njemu je oduvijek bio njegov Dinamo i njegov Zagreb. Priča s Cicom je bezbroj, a nama, ovisnicima o Cici, najdraža je anegdota iz Sofije, kada su mu domaćini spočitavali alkohol, a on, mrtav-hladan, s onim svojim zaraznim osmijehom izađe i u svom agramerskom štihu zausti: “Kaj oni znaju, pa kad sam malo nutra, onda sam najopasniji…” I dan kasnije ih razbije ko‘ “bugarsku skupštinu…”
Nema više “one” Karake, nema Domagoja, nema Dalmatinke, nema više stotinu drugih mjesta, gubi Zagreb malo-pomalo svoje ikone, svoj štih, gubi i sebe u svemu tome. Ali dok postoje uspomene na mjesta, a pogotovo ljude koji su ga gradili, i stvarali, negdje u svima nama još uvijek živi. I zato i baš zbog toga, danas si bumo nekaj rekli. Moramo. U slavu našeg Cice…

