ANakon tjedana masovnog vojnog nagomilavanja, zajednički napad Amerike i Izraela na Iran skinuo je s vlasti vrhovnog vođu zemlje, ajatolaha Alija Khameneija, čovjeka koji je ne samo vodio Islamsku Republiku, već ju je i definirao.
Teheran je uzvratio ispaljivanjem bespilotnih letjelica i balističkih projektila, očito u svim smjerovima, dok je Bliski istok utonuo u neviđeno razdoblje previranja.
A u oku te oluje su ljudi Irana. Deseci tisuća njih od prosinca su hrabro izašli na ulice tražeći svoja prava i promjenu režima. Suočili su se s krvavim pokoljem, masovnim uhićenjima i tjednima obećanja Trumpove administracije da je “pomoć na putu”.
Njihova je budućnost sada još opasnije neizvjesna.
“Bliži se čas vaše slobode”, izjavio je Donald Trump iranskom narodu u subotu. “Kad završimo, preuzmi svoju vladu. Ti ćeš je preuzeti. Ovo će ti vjerojatno biti jedina prilika u generacijama.”
Ali jedna od najvećih zabrinutosti čitavog spektra iranske oporbe jest da, iako su Amerikanci uklonili Khameneija, zračni napadi ne dovode do promjene režima.
Donald Trump rekao je da je smrt vrhovnog vođe “najveća pojedinačna šansa za iranski narod da vrati svoju zemlju” – ali proces odabira njegovog nasljednika već je u tijeku. Postoji zabrinutost da je, osobito od posljednjeg vala američkih napada na Iran u lipnju, stvarna moć u rukama Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost i brutalne mreže Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC).
I tako, umjesto toga, ova zajednička operacija, kada bude gotova, ostavit će degradirani, ranjeni, ali još uvijek bijesni režim koji želi izvršiti osvetu blizu kuće, natjerati stanovništvo na pokornost kako se ne bi usudili poslušati Trumpov poziv.
Ne pomaže ni to što je prosvjedni pokret nestao u krvavom gušenju i nikada nije imao jasnog vođu ili zamjenu. To je unatoč tome što neki prosvjednici pozivaju na povratak Reze Pahlavija, sina posljednjeg šaha, monarhije koja je srušena u revoluciji 1979., koja je uvela današnju Islamsku Republiku.
Čak su i oni koji podržavaju napade zabrinuti, poput iranskih kurdskih separatista, koji imaju neke od rijetkih organiziranih oružanih oporbenih snaga u zemlji (i, treba napomenuti, ne podržavaju šaha).
“Ako štrajkovi ne okončaju ovaj režim, sljedeći put kad se ljudi dignu, bit će gore nego ikad prije, posebno u ciljanom ubijanju manjina. Dogodit će se masakri”, rekla je Hana Yazdanpana, članica Stranke slobode Kurdistana, PAK, naoružanog kurdskog nacionalističkog pokreta.
“Šutnja međunarodne zajednice nakon niza pobuna i poziva u pomoć značila je da su stotine, tisuće mladih zarobljeni”, nastavila je.
“Naravno, štrajkovi su dobrodošli, ali izgubili smo puno energije od ljudi zbog prošlih neuspjeha da ih spasimo. Moramo vratiti nadu.”
I to je problem, vanjski vojni pritisak može oslabiti režim, ali rijetko, ako ikada, uvede održivu stabilnu alternativu, a u međuvremenu je taj prostor tijekom tranzicije najopasniji.
“Ne mislim da će Khameneijevo ubojstvo dovesti do raspada Islamske Republike osim ako se izraelsko-američki napadi ne nastave i ubiju više iranskih vođa do te mjere da obnova postane nemoguća”, objašnjava Arash Azizi, autor knjige Što Iranci žele i povjesničar.
“Doista postoji opasnost da završimo s potpunim kaosom unutar Irana, pa čak i građanskim ratom. To bi bio scenarij iz noćne more”.
I možda je to poanta. Izrael ima iskustvo podijeli pa vladaj, od Palestine do nedavno Sirije, gdje je potaknuo napetosti na jugu, stvarajući pritisak na novog predsjednika Sirije, koji je nadgledao zapanjujuće svrgavanje dugogodišnjeg despota Bashara al-Assada.
Benjamin Netanyahu je u subotu navečer pozvao iranske građane da “preplave ulice i završe posao”. Ali postoji zabrinutost da je za Izrael oslabljeni, destabilizirani, kaotični Iran zapravo bolji od drugog moćnog, zapadno okrenutog, bogatog igrača koji se natječe za potporu SAD-a u prepunoj regiji.
Vanjski utjecaj na stranu, tu je IRGC, kostur režima od lijevanog željeza, s kojim se treba boriti. Da bi se zbacilo nešto tako moćno, tako teško naoružano i organizirano, tako duboko ukorijenjeno, bilo bi potrebno puno više od vala zračnih napada.
Uz to, Azizi kaže da stvarnu moć ima iransko vijeće sigurnosti kojim dominira vojska, a koje “efektivno upravlja zemljom od prošlog lipnja.”
“Uslijedit će borba za moć između različitih frakcija oko budućnosti moći.”
Kaže da će onaj tko pobijedi u Teheranu možda morati ponovno kalibrirati kako bi preživio. Hoće li strogi ideološki antiamerikanizam i antiizraelizam umrijeti s vrhovnim vođom – otvarajući put SAD-u da sklopi dogovor s ljudima poput šefa Vijeća sigurnosti Alija Larijanija, bivšeg časnika IRGC-a?
“Htjeti [that] zadovoljiti ih? Ili stvarno vjeruju vlastitim riječima o iranskom narodu koji se sada diže da preuzme vlast ili da vlast prenese na autsajdera poput Reze Pahlavija? pita on.
Druga potencijalna krivulja, nepoznati faktor, su iranski zastupnici u regiji, poput Hezbollaha u Libanonu, Hutija u Jemenu i Snaga narodne mobilizacije u Iraku.
Izraelska vojska je tvrdila da je IRGC potrošio do 900 milijuna dolara na zastupnike, a da je “većina toga išla Hezbollahu”. Ali činilo se da je vladala zaglušujuća tišina dok je Iran bio napadnut.
Vođa Houthi pobunjenika u Jemenu objavio je mlohavu korporativnu izjavu u kojoj je rekao da će “poduzeti različite aktivnosti” u znak solidarnosti s Iranom, ali nije dao pojedinosti.
Kao što mi je rekao bivši britanski veleposlanik u Jemenu, Edmund Fitton Brown, bila je to “nekarakteristično suzdržana izjava koja podržava Iran”. Rekao je: “Ovlaštenja su smanjena”.
“Zapanjujuće je da je to pas koji nije baš lajao prošlog lipnja, a moguće je da neće više lajati”, dodao je.
“Ne znam koliko su spremni staviti svoje živote na kocku ako ovo vide kao izgubljen slučaj za Iran.”
