MALI LOŠINJ – Povijesna rekonstrukcija na temelju arhivskih zapisa, muzejskih dokumenata i povijesnih izvora o brodogradnji na otoku Lošinju.
Druga polovica 19. stoljeća predstavljala je zlatno doba brodogradnje na otoku Lošinju, s fokusom na Malom Lošinju. Prema povijesnim podacima, grad je 1868. godine dosegao vrhunac s 11 aktivnih brodogradilišta, čime je postao središte najjače trgovačke flote na Jadranu, nadmašivši čak i Rijeku, Trst i Veneciju. Brodogradnja je bila ključna gospodarska grana još od 17. stoljeća, a isticale su se obitelji poput Katarinić, Jerolimić, Martinolić, Kozulić i Nikolić.
U to vrijeme, Mali Lošinj je brojio oko 6000 stanovnika, od kojih je više od 650 radilo u brodogradnji. Pronalazak parnog stroja i pojava filoksere doveli su do kasnije stagnacije i iseljavanja stanovništva, ali u 1870-ima i 1880-ima Lošinj je i dalje proizvodio velike jedrenjake za duge plovidbe, postupno prelazeći na željezne konstrukcije.
Ključni događaji uključuju porinuće najvećeg drvenog jedrenjaka na Sredozemlju 1875. godine i izgradnju prvih željeznih brodova u 1880-ima. Ovo razdoblje odražavalo je širi kontekst austro-ugarske pomorske ekspanzije, gdje su lokalni majstori poput onih iz Lošinja doprinosili tranziciji od drvene ka metalnoj brodogradnji, prilagođavajući se industrijskim inovacijama.
Život i djelovanje
Nikola Martinolić, rođen oko 1830. godine u Malom Lošinju, a preminuo 1888., pripadao je obitelji s nadimkom Kolonić. Bio je sin Marka Martinolića, koji je 1850. godine osnovao vlastito brodogradilište na lokaciji Sardočeva u Malom Lošinju, nakon što je radio u Katarinićevom škveru.
Nikola se postupno uključio u obiteljski posao, preuzimajući vodstvo i usmjeravajući ga prema izgradnji većih brodova te uvođenju inovacija. Djelovao je u vrhuncu lošinjske brodogradnje, gradeći brodove za lokalne naručitelje, ali i za one iz Trsta, Dubrovnika i Kotora. Kao samouk majstor, stekao je ugled zahvaljujući uspješnom radu i ustrajnosti, predavši u 37 godina aktivnosti ukupno 65 brodova za duge plovidbe.
Njegova bilježnica Navigli costruiti da Nicola Martinolich (Brodovi koje je sagradio Nikola Martinolić), čuvana u Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu, predstavlja dragocjen povijesni dokument – rudnik podataka o brodovima koje su gradili on, otac Marko i sin Marko Ulderik. Ova bilježnica ne samo da kronološki navodi tehničke specifikacije brodova, već i svjedoči o ekonomskim i tehnološkim promjenama u brodogradnji toga doba.
Tehnički doprinos i ključni brodovi
Nikola Martinolić bio je pionir u prijelazu na moderne konstrukcije, doprinoseći tranziciji lošinjske brodogradnje od drveta ka željezu i pari. Pod njegovim vodstvom izgrađeni su brojni značajni brodovi, među kojima se ističu:
1871.: Bark Peti dubrovački za Brodarsko društvo iz Dubrovnika, predstavljajući primjer uspješne suradnje s dalmatinskim naručiteljima
U svibnju 1875.: Porinuće najvećeg drvenog jedrenjaka na Sredozemlju – nave Imperatrice Elisabetta (2500 tona nosivosti), za Ivana Antuna Tarabocchiu. Porinuću je prisustvovao car Franjo Josip I., a materijal za jarbol nabavljen je u Americi jer nije bio dostupan u Europi. Ovaj brod simbolizirao je vrhunac drvene brodogradnje na Jadranu.
1885.: Prvi željezni jedrenjak u austro-ugarskoj trgovačkoj mornarici – bark Gange (1680 tona), za Tarabokiju, Ivančića i Hreljića. Bio je to prvi željezni jedrenjak duge plovidbe izgrađen u domaćem brodogradilištu, označavajući tehnološki pomak.
1886.: Prvi željezni parobrod u Malom Lošinju – Flink (100 BRT), koji je Martinolić i vlasnički posjedovao (zapovijedao ga je rođak Karlo Martinolić). Plovio je linijom Trst – Rovinj – Silba – Zadar – Skradin – Šibenik do 1897. godine.
Uveo je inovacije poput gradnje većih brodova, preuređenja škvera za željezne jedrenjake i nabave strojeva. U krizi jedrenjaka nakon 1880. godine, prilagodio se parnoj plovidbi, čime je osigurao kontinuitet brodogradnje na Lošinju.
Značenje i nasljeđe
Nikola Martinolić predstavlja vrhunac lošinjske brodogradnje 19. stoljeća – samouk majstor koji je gradio najveće brodove na Jadranu i uveo željezne konstrukcije, doprinoseći industrijalizaciji pomorstva. Njegovo brodogradilište, jedino kontinuirano aktivno do 1898. godine, zapošljavalo je 100 radnika.
Naslijedio ga je sin Marko (1862.–1937.), koji je izgradio 71 parobrod, uglavnom obalne. Nasljeđe je očuvano u muzejskim zbirkama (bilježnica u Splitu), literaturi poput Julijana Sokolića Povijest brodogradnje na otoku Lošinju u 19. i 20. stoljeću, te današnjem brodogradilištu Lošinj, nastalom spajanjem nacionaliziranih škvera, uključujući Martinolićev.
On simbolizira otočnu pomorsku tradiciju i prilagodbu industrijalizaciji, naglašavajući ulogu lokalnih inovatora u širem kontekstu europskog pomorstva.
Milo Miklaušić, kap.
Literatura i izvori za daljnje istraživanje
Hrvatski pomorski muzej Split – bilježnica Nikole Martinolića.
Julijano Sokolić: Povijest brodogradnje na otoku Lošinju u 19. i 20. stoljeću.
Hrvatska tehnička enciklopedija – članak o obitelji Martinolić.
Državni arhiv u Rijeci i Mali Lošinj – pomorske i obrtničke knjige.
Publikacije Kluba pomoraca Mali Lošinj i Lošinjska plovidba
PROČITAJTE JOŠ:
NIKO DUBOKOVIĆ Brodovlasnik, kapetan i političar koji je isušio močvaru, izgradio luku u Jelsi, Hvar opskrbljivao žitom, a dalmatinska vina izvozio u Francusku
Niko Duboković Nadalini brodovlasnik i političar (Pitve na Hvaru, 20. rujna 1834. – Jelsa, 20. rujna 1912.), istaknuti je predstavnik stare pomorske obitelji u Jelsi. Sin Ivana Dubokovića, brodovlasnika i zemljoposjednika. Godine 1840. s obitelji se preselio je iz Pitava u Jelsu, gdje su neki članovi obitelji nosili nadimak Nadalini. Nižu
Antal Hajnal i Hilarion Pascal – Inženjeri zaslužni za gradnju riječke luke!
U drugoj polovici 19. stoljeća, Rijeka pod upravom Mađarske postala je ključna luka za izvoz ugarskih proizvoda prema Mediteranu i svijetu. Moderni projekt luke, s planovima Hilariona Pascala (idejni projekt) i Antala Hajnala (voditelj gradnje i prilagodbe), uključivao je gradnju lukobrana, obala i gatova te nasipavanje velikih površina
ZNAČAJNI HRVATI U SVIJETU POMORSTVA Jozo Škarica – inženjer koji je oblikovao pomorsku baštinu
Josip (Jozo) Škarica iz Rijeke bio je inženjer brodogradnje i jedan od najznačajnijih projektanata školskih brodova u regiji u prvoj polovici 20. stoljeća. Njegovo ime najpoznatije je povezano s projektom školskog broda „Jadran“, ali njegova uloga u razvoju pomorske tehnologije i brodogradnje nadilazi samo jedan brod – Škarica je simbol stručnosti,
