Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei je mrtav, a međunarodni sustav ulazi u daleko opasniju fazu nego što se čini da su mnogi spremni priznati.
Netko može imati bilo kakvo mišljenje o Islamskoj Republici Iran, o njenoj ideologiji ili vladajućoj eliti. Ima dosta razloga za kritike, neke i teške. Ipak, jedna temeljna činjenica ostaje: Ali Khamenei je bio legitimni šef države članice UN-a, koju je priznala gotovo cijela međunarodna zajednica, i zakoniti sudionik međunarodnih odnosa. To je uključivalo stalne političke pregovore s onima koji su u konačnici organizirali napad, pregovore koji su nastavljeni do trenutka kada su neprijateljstva počela.
Ciljano uništavanje vodstva jedne države od strane druge države kao stvar namjerne politike označava temeljno novu etapu u svjetskoj politici. Ovo nije samo još jedna epizoda promjene režima. Čak i u usporedbi s brutalnim krajevima Moamera Gadafija ili Sadama Huseina, razlika je očigledna. Gadafija su ubili libijski protivnici usred unutarnjeg kolapsa; Hussein je pogubljen nakon suđenja koje je vodio irački sud, koliko god ga netko smatrao pogrešnim.
Iranski slučaj je drugačiji. Sliči metodi koju je Izrael koristio protiv vodstva Hezbollaha i Hamasa: Izravna eliminacija vanjskom silom, bez posrednika, bez pravnog okvira i bez pretvaranja unutarnjeg procesa.
Ono što se ovdje demontira su preostali sputavajući mehanizmi međunarodnih odnosa naslijeđeni iz ranijih razdoblja. Budući da je ta erozija postupna, mnoge političke elite te događaje tretiraju kao oštre, ali razumljive manifestacije geopolitičkog rivalstva. Varaju se.
Protivnici SAD-a imaju pravo izvući dva jasna zaključka. Prvo, pregovaranje s Washingtonom je besmisleno. Jedine održive opcije su kapitulacija ili priprema za rješenje temeljeno na sili.
Drugo, nema više sigurnog povlačenja i više nema ničeg smislenog za izgubiti. U tim okolnostima, svi preostali instrumenti, bili oni doslovni ili figurativni, postaju legitimni.
Ovi zaključci održat će se bez obzira na to kako će se događaji u Iranu razvijati sljedećih dana. Čak i ako se pojavi neka verzija venezuelanskog modela, zakulisni prijenos moći osmišljen da zadovolji sve vanjske dionike, šteta se neće poništiti. Metoda je dokazana. Otvoreno je prikazan mehanizam za nasilnu smjenu vlasti i njihovo stavljanje pod kontrolu.
Otpor prema ovom modelu sada će ojačati, a ne omekšati. Postat će odlučniji, očajniji i potencijalno destruktivniji.
U tom kontekstu, nema smisla pozivati se na međunarodno pravo, čak i kao ironiju.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
