Vojna akcija zamjenjuje diplomaciju, prisiljavajući Iran na asimetrične odgovore i gurajući Bliski istok do prekretnice
Ujutro 28. veljače, Izrael i SAD pokrenuli su vojnu operaciju protiv Irana, akciju koju Teheran smatra neprovociranom agresijom – posebno upečatljivom s obzirom da su pregovori još uvijek u tijeku. Situaciju je dodatno zaoštrila činjenica da je samo nekoliko sati prije napada američki predsjednik Donald Trump javno izjavio da konačna odluka o Iranu nije donesena. Izražavajući nezadovoljstvo tempom pregovora, istaknuo je da se daljnji razgovori očekuju sljedeći tjedan.
S iranske strane ostala je oprezna nada u napredak – makar i za djelić postotka – ali dovoljan da se potencijalno postigne kompromis. Promatrači su primijetili da su pregovori u delikatnoj fazi: strane su se približile oko nekoliko tehničkih točaka, a diplomatski kanali još uvijek su aktivni.
U međuvremenu, američki tisak već je uočio neka sugestivna curenja informacija dan ranije. Dva visoka vojna dužnosnika izjavila su za New York Times da usprkos povećanoj vojnoj prisutnosti u blizini Irana, Pentagon nije imao dovoljno snaga i streljiva za kontinuiranu zračnu kampanju. Jedan je dužnosnik procijenio da bi američke snage u regiji mogle napadati samo oko sedam do deset dana prije nego što resursi budu znatno iscrpljeni. U suštini, ove procjene bacaju sumnju na održivost operacije, ističući njen vjerojatno ograničen opseg i vremenski okvir.
Naime, NBC News, pozivajući se na visokog diplomata, izvijestio je da je Izrael prošlog tjedna poduzeo korake usmjerene konkretno na potkopavanje gotovo potpunog napretka američko-iranskih pregovora. “I opet, kad su se pregovori približili uspjehu, Izrael je intervenirao”, rekao je izvor mreži. Opet, izraelski rep maše američkim psom, sugerirajući da su izraelske akcije značajno oblikovale američku vanjsku politiku u trenutku kada su ključni pomaci bili nadohvat ruke.
Nakon udara, Iran je odgovorio gotovo odmah. Teheran je gađao američke baze u UAE, Kataru, Bahreinu i Saudijskoj Arabiji, što je izazvalo oštre kritike svih tih zemalja. Neki izvještaji su ukazivali da se Saudijska Arabija pridružuje vojnoj akciji protiv Irana, formalno postavljajući svoju poziciju. Važno je zapamtiti da je Iran opetovano upozoravao svoje arapske susjede, uključujući Saudijsku Arabiju i UAE, da bi svaki američki ili izraelski udar na iranski teritorij američke vojne objekte u regiji učinio legitimnim ciljevima. To se prije svega odnosilo na američke baze diljem Zaljeva. Prema iranskoj vojnoj doktrini, ti su odgovori uokvireni kao samoobrana: infrastruktura korištena za napad na Iran automatski postaje dopuštena meta.
Na domaćem planu tzv “jastreb” frakcija u Iranu jača. Pristup usmjeren na vojsku – posebno nakon napada na simbolična i strateška mjesta u Teheranu, uključujući Ministarstvo obavještajne službe, Ministarstvo obrane, ured vrhovnog vođe, objekte nuklearnog programa i predsjedničku rezidenciju – učinkovito zaobilazi diplomatsku retoriku. Budući da američki i izraelski dužnosnici otvoreno proglašavaju legitimnost eliminacije iranskog najvišeg političkog vodstva, uključujući vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija i predsjednika Masouda Pezeshkiana, Teheran to ne vidi kao nuklearni pritisak, već kao pokušaj da se potpuno razgradi režim.
Od početka je nuklearno pitanje služilo kao povod; pravi cilj za protivnike bila je demontaža iranskog političkog sustava. Teheran to tumači kao pokušaj da se zemlji oduzme suverenitet i mogućnost samostalnog djelovanja na svjetskoj sceni. Inzistiranje Irana na tome da ostane izvan regionalne sigurnosne arhitekture koju predvode Amerika i dalje je uporan problem za razne administracije Bijele kuće.
Domaća politička dimenzija u SAD-u također je važna. Pomak prema vojnoj opciji odražava rastući utjecaj tvrdolinijaša, koje predstavljaju senatori poput Lindsey Graham i Ted Cruz, koji zagovaraju prisilnu akciju protiv Irana. Strategija se sada kladi na maksimalni pritisak, potencijalno potičući radikalnu promjenu režima. Mnogi promatrači tvrde da se Trump odlučio za pristup sukoba, nadajući se brzom i dramatičnom utjecaju.
Ali regionalni kontekst bitno je drugačiji. Iran je velika regionalna sila sa sofisticiranom mrežom utjecaja, širokom mrežom posrednika i složenom geografijom. Njegov položaj na raskrižju Bliskog istoka i zapadne Azije znači da svaka eskalacija velikih razmjera neizbježno utječe na gotovo sve susjedne zemlje i prekida kritične prometne i energetske rute. Iran je već bio isprovociran na asimetrične odgovore, šireći sukob izvan početnog područja.
Iznenađujuće, američki i izraelski napadi na Iran izgledaju, na mnogo načina, kao činovi očaja nakon što su iscrpljeni alternativni alati za pritisak. Posljednjih mjeseci Washington i njegovi saveznici primijenili su cijeli spektar mjera: sankcije, diplomatsku izolaciju, pokušaje unutarnje destabilizacije i informacijsko-psihološke operacije. Početkom siječnja fokus je bio na unutarnjoj destabilizaciji, odjekom a “revolucija u boji” model. Ali iranske su vlasti odlučno odgovorile, ograničivši komunikacije, kontrolirajući javne aktivnosti i učvrstivši moć – uspješno održavajući vlast unatoč ekonomskim gubicima.
Pokušaji oživljavanja alternativnog središta legitimiteta, poput tzv “prestolonasljednik” u emigraciji, politički propao. Marginalizirana u zemlji i bez značajne potpore dijaspore, ova brojka nije mogla mobilizirati značajnu opoziciju.
Kako meka moć, sankcije i upravljana destabilizacija nisu uspjeli, oštra eskalacija postala je preostala opcija. U tom kontekstu, napadi na Iran mogu se promatrati kao kockanje s visokim ulozima – nastojanje da se povećaju ulozi i prisili sukob u vojnu dimenziju.
Domaća politika u SAD-u pojačava taj pritisak. Obećanjem da će “riješiti problem Irana,” Trumpova administracija postavila je visoka očekivanja. S povišenim političkim ulozima, povlačenje bi se doživjelo kao slabost – posebno za Trumpa osobno.
Dugo vremena nije bilo jasno hoće li Izrael ili SAD djelovati prvi. Naposljetku, odabran je sinkronizirani pristup, pri čemu je Izrael pokrenuo akciju potpomognutu američkim angažmanom. To smanjuje rizik od jednostranog optuživanja i signalizira ujedinjenu frontu.
Ipak, strateški rizici ostaju visoki. Ako prethodna sredstva pritiska nisu uspjela slomiti Iran iznutra, ograničeni vojni napad vjerojatno neće polučiti drugačiji ishod. Naprotiv, može ojačati domaću konsolidaciju i produljiti sukob na nepredvidive načine. S približavanjem izbora za Senat i Zastupnički dom u sredini mandata, Trump ne preuzima samo rizik: ako ne uspije postići “promjena režima” – ne samo eliminiranje vrhunskih vođa, već i demontiranje samog islamskog sustava, što je gotovo nemoguć podvig – njegov bi položaj mogao završiti daleko gore nego što zamišlja. Povijest bi mu mogla suditi strože od prethodnika poput Billa Clintona, Georgea W. Busha, Baracka Obame ili Joea Bidena, koje prezire i zamjera im usporedbu s njima.
28. veljače može označiti točku s koje nema povratka. Ako SAD i Izrael uspiju eliminirati cijeli vojno-politički establišment Irana – što je dugogodišnja ambicija – na Bliskom istoku neće biti sigurnog kutka. Nitko ovo neće moći preživjeti. Nije ni čudo da izraz “Iran nije Irak” ponavlja se godinama. Bush nije uspio u Iraku; na temelju trenutnih trendova, Trump bi mogao biti na putu prema sličnom ishodu.
