Dok svijet s napetošću prati razvoj sukoba između SAD-a, Izraela i Irana, pitanje koje se tiho nameće europskim prijestolnicama glasi: prijeti li novi migrantski val? Hoće li rat na Bliskom istoku ponovno pokrenuti milijune ljudi prema europskim granicama?
Geopolitički analitičar Denis Avdagić kaže – ne nužno. I barem ne sada. “Teško je reći. U ovom trenutku nema naznaka kakav će biti razvoj priče, ovisi o tome kako će se situacija razvijati. Ne bih bio toliko pesimističan da nas čeka nešto u takvim okvirima”, ističe Avdagić.
Drugim riječima, rat sam po sebi ne znači automatski novi migrantski tsunami. Čak i u scenariju raspada Irana i izbijanja etničkih sukoba, Avdagić upozorava da stvari nisu tako jednostavne kako se često predstavljaju u javnosti. “Radi se o Azerima koji bi se eventualno pobunili, ali neće bježati u Europu. Pitanje je bi li se pobunili Kurdi i došli do nekakvog statusa kakav imaju u Iraku, no ni tu ne vidim realnu mogućnost da krenu putem Europe.”
To će se događati
Dakle, etnička fragmentacija sama po sebi ne znači automatski migracijski pravac prema zapadu. Ono što bi, prema njegovim riječima, doista moglo izazvati veliki zbjeg ljudi jest potpuni kolaps države i građanski rat širokih razmjera. “Zabrinjavajuće bi bilo ako bi došlo do potpunog pada Irana i građanskog rata. To su stvari koje je jako teško procjenjivati. No za sada nema naznaka.”
Iako Iran napada susjede i pokušava destabilizirati regiju, Avdagić smatra da Teheran nema realne kapacitete za vođenje velikog regionalnog rata koji bi proizveo lančanu destabilizaciju cijelog Bliskog istoka. No ako rat nije ključna prijetnja – što jest? Problem je, kaže, mnogo dublji i dugoročniji. “Problem te regije je visok natalitet, a vode je sve manje. I to nije uvijek pitanje tehnologije ili crpljenja, nego jednostavno – nedostatka vode.”
Bliski istok već godinama bilježi dramatičan pad vodnih resursa. Iscrpljeni izvori i demografski rast stvaraju kombinaciju koja dugoročno postaje neodrživa. U takvim okolnostima migracije više nisu posljedica političke odluke ili oružanog sukoba, nego egzistencijalne nužde. “To su stvari koje će na ovaj ili onaj način u sljedećim godinama izazvati kretanje ljudi prema područjima gdje vode ima. Tamo je nema , upozorava Avdagić. A gdje vode ima? Europa je, barem u usporedbi s mnogim dijelovima Bliskog istoka, i dalje resursno stabilniji prostor. “Vjerojatno će, kao i u prethodnim situacijama, krenuti prema Europi””, kaže.
‘Dogodit će se kroz pet do deset godina’
No ono što je posebno zanimljivo jest da se o toj vrsti migracijskog pritiska zasad gotovo i ne govori. “O tome se ne razmišlja jer se ne događa upravo sada. Događa se zasad u promilima”, objašnjava analitičar. Drugim riječima, proces je već započeo, ali u sporom i gotovo neprimjetnom obliku. No trendovi su neumoljivi. Voda kao resurs postaje geopolitičko pitanje prvog reda. U kombinaciji s mladim i brzo rastućim stanovništvom, socioekonomskim nejednakostima i slabim institucijama, dobiva se recept za dugoročne migracijske pritiske.
“Zbog vode i socioekonomskih razloga, dogodit će se kroz pet do deset godina”, prognozira Avdagić. To znači da Europa možda ne stoji pred neposrednim migrantskim udarom izazvanim ratom, ali bi se u sljedećem desetljeću mogla suočiti s tišim, ali dugotrajnijim migracijskim valom.
Za razliku od izbjegličkih kriza koje prate oružane sukobe, klimatske i resursne migracije teže je politički adresirati. Nema jasnog trenutka “početka krize”. Nema spektakularnih slika kolona koje bježe od granata. Postoji samo polagano iseljavanje iz područja koja postaju nenastanjiva. I dok se danas raspravlja o raketama i vojnim savezima, pitanje vode moglo bi postati daleko važnije sigurnosno pitanje. Naravno, postoje i programi pomoći te tehnološka rješenja kojima se pokušava ublažiti kriza – od desalinizacije do modernih sustava navodnjavanja. “Radi se na programima pomoći i tehnološkim rješenjima kako bi se taj problem ublažio”, kaže Avdagić.
No pitanje je hoće li tempo rješenja pratiti tempo demografskih promjena i problema s nestankom vode. Ako ne bude tako, Europa bi se za pet do deset godina mogla suočiti s migracijskim pritiskom koji neće biti posljedica jedne vojne odluke, nego desetljeća zanemarenih resursnih problema.
I zato možda najveća prijetnja nije rat koji gledamo na ekranima. Nego suša koja se širi tiho i ljude tjera da krenu prema sjeveru.
