Tresla se brda, rodio se miš. Ta poslovica dobro opisuje nedavnu akciju prvog čovjeka HSLS-a Darija Hrebaka, koji je po svemu sudeći pao na testu političke vjerodostojnosti. Slučajno ili ne, kriminalist Hrebak ćorak je prema premijeru Andreju Plenkoviću odlučio ispaliti kad je s bivšim SDP-ovim šefom policije Rankom Ostojićem boravio u Bruxellesu na plenarnom sastanku NATO-a. Nadahnut briselskom energijom, a možda i Ostojićevim savjetima, Plenkoviću je dao rok od 30 dana za resetiranje Vlade zbog sporne snimke DP-ova Josipa Dabre, poručivši kako je dosta ustaša.
Plenković mu je vrlo brzo odgovorio da ne pristaje ni na kakve ultimatume pa je HSLS-ovac naglo ublažio retoriku i tako ponizio i sebe i svoju stranku, koja se posljednjih desetak godina održava na životu baš zato što Plenković njezine članove gura na HDZ-ove liste. U tom svom zanosu Hrebak je kolegu Dabru krajnje nekorektno opisao kao glupog desničara. Međutim, Dabro je lukavštinom nadigrao i Plenkovića i Hrebaka, dokazujući da u ovoj političkoj kaljuži ima kakav-takav princip, iako i to valja uzeti s rezervom.
Poručio je, naime, da će napustiti Sabor ako se u roku od mjesec dana izglasa zakon kojim bi se zabranila komunistička obilježja. On u ovom slučaju igra političku ulogu koja mu priliči, od početka karijere uglavnom su ga i doživljavali kao seoskog šerifa, međutim, Hrebaku ta uloga ne pristaje. Naposljetku je pokazao da se ne usuđuje izaći na megdan i preuzeti rizik u akciji koju je sam inicirao, riskirajući pritom opstojnost kompletne vladajuće koalicije.
Nužan dekor
Sasvim je u redu što se Hrebak ne slaže s Dabrinim pjevanjem. U redu je i da na to reagira i da takve istupe osudi, međutim, u svojoj je osudi prešao granicu i sada nema povratka. Ušao je u unaprijed izgubljenu utakmicu, čega je kao iskusan političar morao biti svjestan. Prvi si je autogol zabio kada je pogazio svoju riječ, drugi onda kada su HSLS-ovci u parlamentu digli ruku za novog ministra Alena Ružića, a treći će si vjerojatno zabiti za nešto manje od 30 dana, kada istekne rok koji je sam dao Plenkoviću jer vjerojatno neće biti tektonskih promjena koje bi utjecale na odnos HDZ-a i Domovinskog pokreta.
Dabrino pjevanje u međuvremenu će se vjerojatno i zaboraviti, a ono što još dugo neće pasti u zaborav jest sramota koju je Hrebak priredio svojim liberalima, stranci koju su u nekim davnim, slavnim vremenima stvarali Vlado Gotovac i Dražen Budiša. Jer on je u tjedan dana od odlučnog političara s jasno artikuliranim stavom došao do političara koji pobija sam sebe. Ta se promjena odigrala nakon što se Plenković vratio iz Indije, pa nije teško zaključiti da je on ove zločeste vrtićke momke povukao za uši i objasnio im da su se previše zaigrali. Hrebak je u toj igri došao do ruba provalije, a onda je, vidjevši da dolje nema ničega za što bi se mogao uhvatiti, umjesto da se baci, odlučio vratiti se istim putem kao da se ništa nije dogodilo i kao da ništa nije izgovorio.
U vrtiću bi to možda i prošlo s “mir, mir, mir, nitko nije kriv”, ali u trenutnim političkim okolnostima i atmosferi koju je zakuhao u medijskom prostoru teško da će ova situacija za Hrebaka proći bez političkih posljedica jer je pao u Plenkovićevim očima izgubivši status lojalnog manjinskog partnera kojemu je HDZ dao i više fotelja nego što ih realno zaslužuje s obzirom na rejting. Stoga nije teško zaključiti da se Hrebakova stranka u Plenkovićevoj vladajućoj većini svela na razinu nužnog dekora kojeg će se Plenković prije ili poslije riješiti, jer on svoje osvete servira hladne. Osim toga, sada zna da može računati i na ruku Boške Ban, koja samo što nije postala formalna članica vladajuće većine.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Dvije pogreške
Aktualna koalicija po svemu sudeći ide dalje dosta nepredvidivim i neravnim putem, no zasad je na njemu stradala samo Hrebakova vjerodostojnost. I od HSLS-ovaca se može čuti kako je njihov šef na ovoj temi pokušao “nabildati” slabašan rejting svoje strane. Hrebak je HSLS pokušao zaštititi od kritika lijeve oporbe, a u konačnici je samo pokazao zašto je HSLS danas tek sjena one nekoć ozbiljne političke stranke. Danas na kompletnoj liberalnoj sceni ne postoji ni jedna ozbiljna politička opcija, što potvrđuju rejtinzi stranaka tog predznaka. Tako primjerice IDS-ov rejting varira između 1,8 i 2,1 posto, Centar Marijane Puljak ima manje od dva posto, s koliko se može “pohvaliti” i HSLS.
Iako potencijala možda nemaju, volje imaju, pa su se IDS-ov Loris Peršurić, međimurski župan Matija Posavec i Dario Zurovec ovih dana sastali u zagrebačkom restoranu Batak kako bi započeli pregovore o suradnji za iduće parlamentarne izbore, na kojima bi s ljevicom trebali rušiti Plenkovićev HDZ. Nije nemoguće da se toj družini u međuvremenu priklone i supružnici Raspudić.
Moguće je, dakako, da djeluju kao produžena ruka predsjednika Milanovića, ali ništa manje nije izgledno ni da će baš iz te koalicije izroniti neki novi Plenkovićev žetončić. U svakom slučaju, dvije su pogreške u ujedinjenju liberala već vidljive: prva je samo ime Batak koalicije, kojim se aludira na zastarjelu Kukuriku koaliciju koja je imala smisla prije dva i pol desetljeća, a druga je činjenica da liberalna scena neće ozbiljno zaživjeti sve dok se bude gurala u neprirodan zagrljaj s ljevicom, prodajući ideologiju za saborske fotelje.
