Kada je Donald Trump kritizirao Keira Starmera jer nije dovoljno podržao američke i izraelske operacije protiv Irana, učinio je to s povijesnim sjajem. “Nemamo posla s Winstonom Churchillom”, požalio se.
Implikacija je bila jasna: Churchill bi stao rame uz rame s Washingtonom u sukobu s Teheranom. Opaska poziva na očito pitanje: što bi Churchill učinio s ratom s Iranom?
Odgovor nije tako jednostavan kao što sugerira Trumpova usporedba. Churchillov dosje pokazuje mješavinu jastrebove retorike, strateškog opreza i stalne brige oko održavanja anglo-američkog jedinstva. Daleko od toga da utjelovljuje jednostavan instinkt za sukobom, on je bio sklon vidjeti rat i diplomaciju kao neraskidivo povezane.
Churchillov slavni govor iz 1946. u Fultonu, Missouri, primjer je toga. Tijekom ovog obraćanja upozorio je da se nad Europom spustila “željezna zavjesa”. Ali govor – službeno nazvan Tetive mira – nije bio samo poziv na oružje protiv sovjetske ekspanzije. Churchill je istodobno naglašavao potrebu razumijevanja između protivnika i važnost jačanja Ujedinjenih naroda. Njegova temeljna poruka bila je da se mir najbolje može očuvati ako zapadne sile pokažu dovoljno jedinstva i snage da odvrate agresiju.
Iran je već bio dio geopolitičke krize koja je okruživala taj govor. U to vrijeme sovjetske trupe nisu se uspjele povući iz sjevernog Irana unatoč ratnim sporazumima. Ta je epizoda bila dio ranih napetosti koje će prerasti u hladni rat. Churchill je stoga već promatrao Iran kroz prizmu rivalstva velikih sila.
Ta je perspektiva imala duboke korijene. Tijekom Drugog svjetskog rata, Churchill je putovao u Teheran 1943. kako bi se susreo s Franklinom D. Rooseveltom i Josephom Staljinom na prvoj konferenciji savezničke “velike trojke”. Okupljanje je održano u glavnom gradu Irana jer je ta zemlja postala ključni logistički koridor kojim su savezničke zalihe tekle u Sovjetski Savez.
Za Churchilla je konferencija bila otrežnjujuće iskustvo. Roosevelt je sve više njegovao Staljinovu dobru volju, ponekad na račun Britanije. Nakon toga Churchill je skrušeno razmišljao kako je sjedio “između velikog ruskog medvjeda … i velikog američkog bivola”, dok je Britanija nalikovala “jadnom malom britanskom magarcu”. Ta je primjedba uhvatila njegovu sve veću svijest da Britanija više nije jedna od dominantnih svjetskih sila.
Ta je spoznaja osnažila središnji element Churchillove poslijeratne strategije: njegovanje trajnog anglo-američkog partnerstva. Njegov poziv u Fultonu na “poseban odnos” između Britanskog Commonwealtha i Sjedinjenih Država nije bio puka retorička gesta. Bio je to pokušaj da se buduća britanska sigurnost usidri unutar poretka koji je predvodila Amerika.
Ironija Churchillove reference
Ali Churchillova razmišljanja o Iranu nisu se zaustavila na hladnoratovskoj diplomaciji. Godine 1953., tijekom njegovog drugog premijerskog mandata, Britanija i SAD podržale su tajnu operaciju kojom je svrgnut iranski premijer Mohammad Mosaddegh i vraćena vlast šaha Mohammada Reze Pahlavija. Puč je uglavnom organizirala CIA, pod vodstvom Kermita Roosevelta Jr., ali Churchill je s entuzijazmom podržao plan. Kad mu je Roosevelt kasnije opisao operaciju u Downing Streetu, ostarjeli premijer navodno je izjavio da bi rado služio pod njegovim zapovjedništvom u takvom pothvatu.
Ta epizoda sugerira da bi Churchill svakako mogao favorizirati nasilnu akciju kad je vjerovao da su zapadni interesi ugroženi. No, također naglašava povijesnu ironiju. Svrgavanje Mosaddegha postalo je jedno od središnjih pritužbi na koje su se pozivali iranski revolucionarni vođe nakon Iranske revolucije. Od 1979., Islamska Republika se više puta pozivala na inozemnu intervenciju – posebice anglo-američki udar – kako bi legitimizirala svoju vladavinu i prikazala se kao branitelj iranskog suvereniteta protiv vanjske dominacije.
Drugim riječima, nasljeđe zapadnog uplitanja u Iran postalo je jedno od najmoćnijih političkih oružja režima.
Churchill je bio itekako svjestan da ratovi i intervencije mogu proizvesti neželjene posljedice. Osvrćući se na svoja iskustva kao mladi časnik tijekom Burskog rata, kasnije je napisao da su državnici izgubili kontrolu nad događajima, nakon što je dan signal za sukob. Rat je postao podložan “zloćudnoj sreći, ružnim iznenađenjima, strašnim pogrešnim procjenama”. To nije bio osjećaj pacifista. Ali bilo je to opažanje nekoga tko je vidio kako brzo političke odluke mogu osloboditi sile koje nijedna vlada ne može u potpunosti kontrolirati.
O autoru
Richard Toye je profesor moderne povijesti na Sveučilištu Exeter. Ovaj je članak ponovno objavljen iz The Conversation pod licencom Creative Commons. Pročitajte izvorni članak.
Što bi Winston učinio?
Kako bi se ti instinkti mogli prenijeti na sadašnju krizu? Churchill bi gotovo sigurno gledao na iranski režim s dubokom sumnjom. Njegov hladnoratovski način razmišljanja naveo ga je da međunarodnu politiku vidi u smislu ideološke konfrontacije i strateške ravnoteže. Mogao je tvrditi da je slabost u suočavanju s agresivnim režimima izazvala daljnje izazove.
U isto vrijeme, Churchill je rijetko vjerovao da samo vojno djelovanje može riješiti geopolitičke sporove. Njegov preferirani pristup bio je kombinirati čvrstinu s diplomacijom – pregovarati iz snage uz održavanje kanala komunikacije s protivnicima. Čak i na vrhuncu Hladnog rata nadao se da bi položaj zapadne snage mogao na kraju uvjeriti sovjetsko vodstvo da sklopi nagodbu.
Iznad svega, Churchill je vjerovao da britanski utjecaj ovisi o održavanju bliske povezanosti sa SAD-om. Ali to je usklađivanje, po njegovom mišljenju, trebalo oblikovati američku moć, a ne samo ponoviti. “Poseban odnos” trebao je biti partnerstvo, a ne bjanko ček.
Trumpovo pozivanje na Churchilla stoga počiva na pojednostavljenoj slici ratnog vođe kao instinktivnog zagovornika vojne akcije. Povijesni zapis otkriva kompliciraniju figuru: stratega koji je vjerovao u snagu, svakako, ali iu diplomaciju, saveze i pažljivo upravljanje rivalstvima velikih sila.
Da je Churchill danas živ, možda bi doista pozivao zapadne vlade da pokažu odlučnost. No, on bi vjerojatno također prepoznao da je iranski politički sustav iskovan u sjećanju na prošle strane intervencije – i da bi svaki novi sukob riskirao jačanje upravo onih snaga koje želi oslabiti.
Churchill je jednom primijetio da rat, jednom pokrenut, rijetko slijedi uredne staze koje su zamislili oni koji su ga započeli. To upozorenje može biti relevantno kao i bilo koja njegova poznatija fraza.
