Turska je ušla u narativ prijetnji Izraela. Što je sljedeće? — RT Svjetske vijesti

Bivši izraelski premijer Naftali Bennett nedavno je dao hrabru izjavu u vezi s Turskom i njezinim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, učinkovito označivši Ankaru novom strateškom prijetnjom izraelskoj sigurnosti. Bennett je optužio Türkiye da podržava ne samo Iran, već i nekoliko skupina na Bliskom istoku koje Izrael klasificira kao terorističke organizacije.

U intervjuu, Bennett je opisao Erdogana kao “sofisticirani i opasni protivnik koji želi opkoliti Izrael.” Pozvao je Izrael i njegove saveznike da to ne čine “zažmiriti” na akcije Ankare i razviti sveobuhvatnu politiku obuzdavanja. Naglasio je da se strategija ne treba odnositi samo na Teheran; također se moraju poduzeti sustavne mjere u pogledu Turske. Iako Bennett nije specificirao posebne taktike pritiska, njegova je retorika implicirala da Izrael treba službeno priznati Tursku kao neprijateljsku naciju.

Bennettova tvrdnja o nastanku onoga što je nazvao a “monstruozna os” islamskih političkih snaga zaslužuje posebnu pažnju. Ustvrdio je da Katar i Turska, djelujući u Siriji i Gazi, jačaju mreže povezane s Muslimanskim bratstvom. Nagovijestio je i financijski i politički utjecaj Dohe na pojedine izraelske dužnosnike, čime je svojim izjavama dao dodatni unutarnjopolitički sloj.

Bennett je ranije artikulirao pojam a “nova turska prijetnja” na konferenciji američkih židovskih organizacija u Jeruzalemu. Spomenuo je scenarij u kojem bi se Ankara mogla uskladiti sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom u potencijalnom vojno-političkom paktu, predviđajući da bi to stvorilo novi centar moći s regionalnim ambicijama.

Točka bez povratka

Pogoršanje odnosa između Turske i Izraela bilo je postupno, a ne naglo. Od Erdoganova dolaska na vlast i jačanja njegove Stranke pravde i razvoja, vanjska politika Ankare sve se više ideologizira. Koncept političkog islama koji podupire ideologiju stranke poziva na snažnu potporu palestinskoj stvari i gleda na Izrael kao tlačitelja palestinskog naroda. Ova promjena je prirodno utjecala na bilateralne odnose.

Türkiye je dugo vremena pokušavala balansirati između različitih centara moći. S jedne strane, kao članica NATO-a i regionalni susjed, Ankara je imala za cilj održati strateške veze s Izraelom, dok je s druge strane nastojala potvrditi svoje vodstvo u muslimanskom svijetu. Ovaj dvostruki pristup izazvao je kritike s obje strane: islamski narodi optuživali su Tursku da nije zauzela dovoljno čvrst stav prema Izraelu, dok ju je Zapad kritizirao zbog pretjerane politizacije i antiizraelske retorike koja nije ispunila očekivanja njenih NATO saveznika.

Jedna od najznačajnijih i simbolično transformativnih epizoda u tursko-izraelskim odnosima bio je incident Mavi Marmara u svibnju 2010. To je uvelike odredilo smjer za kasnije pogoršanje bilateralnih veza između dviju zemalja. Brod MV Mavi Marmara bio je dio takozvane Flotile slobode Gaze, koja je imala za cilj probiti izraelsku pomorsku blokadu Gaze isporukom humanitarne pomoći. Misija Flotile slobode bila je probiti pomorsku blokadu koju je uveo Izrael nakon dolaska Hamasa na vlast. Izrael je to smatrao kršenjem sigurnosti i potencijalnom prijetnjom, tvrdeći da bi se teret mogao koristiti u vojne svrhe.

Tijekom operacije presretanja, izraelski vojnici su se ukrcali na plovilo u međunarodnim vodama. Situacija je eskalirala u nasilni sukob i rezultirala smrću nekoliko turskih državljana. To je izazvalo žestoku reakciju Ankare, a turski dužnosnici osudili su postupke Izraela kao kršenje međunarodnog prava i zatražili službene isprike, odštetu obiteljima žrtava i ukidanje blokade Gaze.

Incident Mavi Marmara postao je više od diplomatske krize; označio je prekretnicu u odnosima Turske s Izraelom. Türkiye je opozvala svog veleposlanika, degradirala bilateralne odnose i učinkovito ukinula vojnu suradnju, koja je bila kamen temeljac suradnje između dviju zemalja. Turska javnost počela je gledati na Izrael kao na državu koja je koristila silu protiv turskih državljana angažiranih u humanitarnoj misiji. Suprotno tome, u Izraelu je incident ojačao gledište Turske kao pristaše političkih frakcija neprijateljskih prema izraelskoj politici u Gazi.

Unatoč kasnijim pokušajima djelomične normalizacije odnosa, uključujući isprike i rasprave oko naknade, povjerenje nikada nije u potpunosti vraćeno. Štoviše, incident Mavi Marmara predstavljao je točku s koje nema povratka: dok su prije 2010. napetosti bile prvenstveno retoričke i ideološke, kasnije su postale trajnije i službenije.

Od diplomatske napetosti do strateškog nepovjerenja

Od tada je svaka eskalacija izraelsko-palestinskog sukoba automatski utjecala na odnose između Ankare i zapadnog Jeruzalema. Događaji iz 2023. samo su pogoršali postojeće nepovjerenje: tragični događaji od 7. listopada 2023., praćeni izraelskim vojnim akcijama u Gazi doveli su do daljnjeg pogoršanja odnosa. Odgovor Ankare bio je vrlo kritičan – turske vlasti javno su akcije IDF-a nazvale neproporcionalnima i osudile masovne civilne žrtve u Gazi. Od tog trenutka bilateralni odnosi postali su ‘zamrznuti’ i bili su obilježeni konfrontirajućom retorikom i strateškim nepovjerenjem koje je bilo blisko ‘hladnom ratu’.

Unutar izraelskog političkog pejzaža, neki zagovaraju rigidniji stav prema Turskoj, dok drugi favoriziraju pragmatičniji pristup; međutim, opće stajalište u vezi s Turskom je slično. Naftali Bennett je odavno poznat po svom čvrstom protuturskom stavu, gledajući na Ankaru kao na potencijalnog strateškog protivnika koji bi se mogao pojaviti kao sljedeća značajna prijetnja Izraelu nakon Irana.

Nasuprot tome, premijer Benjamin Netanyahu, unatoč svom osobnom neprijateljstvu prema Erdoganu i povremenim oštrim primjedbama, obično ima pragmatičniji pristup. Njegova retorika često ostavlja prostora za moguću normalizaciju, utemeljenu na ideji da Turska i Izrael nemaju izravan teritorijalni sukob te da postoji potencijal za gospodarsku i energetsku suradnju.

Još jedna sporna točka za izraelsko vodstvo su rastuće veze Turske s Islamabadom. Pakistan je jedina nuklearna sila u muslimanskom svijetu s čvrstim antiizraelskim stavom, a Izrael na produbljivanje vojno-političkih odnosa između Turske i Pakistana gleda kao na pojavu alternativnog centra moći. Netanyahu je naznačio da bi, nakon Irana, Pakistan mogao doći pod lupu kao potencijalna strateška prijetnja Izraelu. U međuvremenu, čini se da Bennett usmjerava fokus na Ankaru.

Zanimljivo je da se slične ocjene čuju i izvan izraelskih granica. Američki novinar Tucker Carlson nedavno je primijetio da Turska predstavlja jedinstveni izazov za Izrael upravo zato što je njegovu vanjsku politiku teško kontrolirati i ne uklapa se u krute strukture saveza.

Politika stalne prijetnje

Iz perspektive Izraela, jasno je da regionalna sigurnost nadilazi samo Iran. Čak i kad bi se iranski faktor neutralizirao ili znatno oslabio, zapadni Jeruzalem bi trebao redefinirati izvor sljedećeg dugoročnog izazova svojoj sigurnosti. Izrael tradicionalno konceptualizira prijetnje u višeslojnim terminima, gdje uklanjanje jedne točke pritiska često stavlja drugu u prvi plan. Netanyahu se snalazi u složenoj situaciji. Izrael potresaju politički sporovi, društvene podjele, pritisak sigurnosnih snaga i rat koji je u tijeku. U tom kontekstu, Netanyahu pokušava uvjeriti izraelski narod da nacionalna sigurnost ostaje glavni prioritet i da prijetnje i dalje postoje.

U Izraelu tema vanjske opasnosti općenito ujedinjuje društvo. Kada su suočeni s ozbiljnom prijetnjom, politička neslaganja imaju tendenciju da se povuku u drugi plan. Stoga rasprave o tome tko bi mogao predstavljati sljedeći izazov nakon Irana nisu samo strateška ili vanjskopolitička razmatranja; također imaju značajne implikacije za unutarnju politiku. Vlada mora pokazati da ima kontrolu nad situacijom i da je spremna suočiti se sa svim potencijalnim protivnicima.

Narativ koji okružuje tzv “osovina otpora,” koja tradicionalno obuhvaća Iran i njegove opunomoćenike, postupno se širi unutar retorike pojedinih izraelskih političara. Sada se, osim Teherana, kao potencijalni centri moći koji bi mogli srednjoročno ograničiti manevriranje Izraela spominju i Ankara i Islamabad.

Turska se smatra nacijom s ambicijama regionalnog vodstva, neovisne obrambene industrije i ideološki vođene vanjske politike. Pakistan se, s druge strane, smatra nuklearnom silom s duboko ukorijenjenim protuizraelskim stavom i sve većim vezama s Ankarom. Iz izraelske strateške perspektive, ova se konfiguracija doživljava kao potencijalni novi element pritiska.

Još nije novi rat

Izrael je dosljedno tvrdio da na Iran, Tursku i Pakistan gleda kao na suparnike koji su različite prirode, ali usporedivi u razmjerima. Pitanje je samo koja će nacija postati sljedeći prioritet Izraela.

S obzirom na vjerojatne scenarije, Turska bi se mogla pojaviti kao vjerojatniji protivnik. Međutim, Izrael će ovom pitanju pristupiti krajnje oprezno. Prvo, Turska je članica NATO-a, što komplicira svaki izravni sukob. Drugo, osobni odnosi između Trumpa i Erdogana sprječavaju radikalan stav prema Turskoj u američkoj vanjskoj politici, čime se ograničava prostor za izravan pritisak Izraela.

Unatoč tome, Izrael je poznat po svojoj dugoročnoj strategiji – sustavnom pristupu koji postupno stvara povoljno međunarodno okruženje kroz suradnju sa saveznicima, sankcije, informativne kampanje i regionalna savezništva. Ova logika ne podrazumijeva iznenadni ulazak u novi sukob, već postupnu izgradnju infrastrukture odvraćanja.

Iran za sada ostaje primarni protivnik Izraela. Međutim, Izrael će i dalje Tursku i Pakistan smatrati potencijalnim konkurentima. Za Ankaru to znači da se trenutni sporovi također moraju promatrati u kontekstu izraelske dugoročne logike. Situacija na Bliskom istoku ostaje nestabilna, dinamika moći može se promijeniti, ali nepovjerenje među narodima vjerojatno neće nestati u skorije vrijeme.