Godina je bila 2016. Svijet je upravo svjedočio ukidanju dijela međunarodnih sankcija Iranu nakon nuklearnog sporazuma sa Zapadom. Vrata Teherana otvorila su se za diplomate, ministre i poslovne delegacije. Među njima je bila i tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Tijekom službenog posjeta Iranu izjavila je: “Ne postoji nitko na svijetu tko sad ne pokušava tamo doći, to je veliko priznanje.” Poruka je bila jasna – Hrvatska ne smije propustiti gospodarsku priliku. U tom trenutku Iran je za mnoge zapadne zemlje predstavljao tržište od 80 milijuna ljudi, ogroman energetski potencijal i prostor za infrastrukturne i industrijske ugovore. Nakon godina izolacije, režim u Teheranu bio je ponovno prihvaćen kao legitiman partner, zaboravljeno je širenje islamističke ideologije i podrivanje osnovnih ljudskih prava.
U Bruxellesu, Berlinu i Parizu govorilo se o “novom početku”. U Teheran su pristizale poslovne delegacije, bankari, energetske kompanije i izvoznici. Retorika o ljudskim pravima i ulozi Irana u destabilizaciji regije potisnuta je u drugi plan – dominirao je interes.
Svima pružaju ruku
Hrvatska se uklopila u taj obrazac. Delegacije su tražile prilike u energetici, brodogradnji, farmaceutskoj industriji i prehrambenom sektoru. Iran je tada prikazivan kao tržište budućnosti, a diplomatska ofenziva smatrala se pragmatičnom i realističnom. No gledano iz današnje perspektive – u kontekstu aktualnog rata nakon napada SAD-a i Izraela na Iran te potpune destabilizacije Bliskog istoka – ta retorika zvuči gotovo nestvarno.
Iran je danas u središtu otvorenog vojnog sukoba. Rakete padaju, regionalni saveznici ulaze u borbu, a globalna tržišta energenata ponovno su pod pritiskom. Geopolitički rizik više nije apstraktna kategorija nego konkretna prijetnja. I tu dolazimo do šireg obrasca. Godine 2016. mnoge su zapadne zemlje hrlil” prema Teheranu jer su sankcije popuštale. Interesi su nadjačali ideološke razlike. Iran je bio prihvatljiv dok je nudio poslovne prilike i dok je Zapad vjerovao da ga može umiriti ekonomskom integracijom.
Sličan obrazac vidjeli smo i u odnosu prema Vladimiru Putinu prije invazije na Ukrajinu. Europske države gradile su energetsku ovisnost o ruskom plinu, potpisivale dugoročne ugovore i zatvarale oči pred upozorenjima iz istočne Europe. Govorilo se o “međusobnoj ovisnosti” kao jamstvu mira, mahalo se zastavicama na svjetskom prvenstvu usred ruskih gradova, a među delegacijama se proslavila i Grabar Kitarović.
Od ljubljenja do sankcija
Invazija na Ukrajinu 2022. brutalno je razotkrila tu iluziju, i danas se Putin smatra Hitlerom novog doba, Rusiji je nametnuo 88 krugova sanckija i tako dalje. A slično se odigrava i sa Sirijom, gdje je potjeran Assad i sada se kao relevantnog partnera za stolom smatra “bivšeg” terorisa i džihadista Abu Mohammad al-Julanija… Vidjet ćemo kako će to završiti. Danas, u jeku sukoba s Iranom, hoće li se itko pogledati u oči i odgovoriti je li Zapad opet podcijenio, namjerno ili neinteligentno slučajno, ideološku i sigurnosnu dimenziju režima s kojim je surađivao? Kolindina izjava iz 2016. nije bila iznimka – bila je dio šireg europskog raspoloženja. Iran je tada bio “prilika”, a ne prijetnja. Diplomatski posjeti smatrali su se znakom otvorenosti i političke zrelosti.
No problem nije u samoj diplomaciji. Problem je u cikličkoj kratkovidnosti zapadne politike – skloni smo brzo zaboraviti karakter režima kada se otvori tržište ili energentska slavina. U slučaju Irana, upozorenja su postojala: Revolucionarna garda, uloga u Siriji, Libanonu i Jemenu, represija unutar zemlje. No ekonomski interes imao je prednost. Danas se situacija radikalno promijenila. Iran je ponovno izoliran, ali ovaj put u uvjetima otvorenog vojnog sukoba. Regija je destabilizirana, a Europa ponovno suočena s energetskom i sigurnosnom nesigurnošću.
Za Hrvatsku, retrospektiva iz 2016. postavlja neugodno pitanje: jesmo li tada vodili samostalnu promišljenu politiku ili smo samo slijedili dominantni europski trend?
FOTO: Facebook screenshot UITV Connect
Povijest se ponavlja
Mala država teško može voditi potpuno autonomnu geopolitiku, ali može učiti iz pogrešaka velikih. Lekcija iz ruskog slučaja bila je jasna – gospodarska suradnja ne mijenja nužno prirodu režima. Lekcija iz iranskog slučaja mogla bi biti slična.
Naravno, diplomacija ne znači podršku ideologiji. Ali politička poruka i simbolika uvijek imaju težinu. Izjava da “ne postoji nitko na svijetu tko sad ne pokušava tamo doći” danas zvuči kao podsjetnik na razdoblje prikazivanog nam optimizma koje je završilo u novom ciklusu sukoba. Geopolitika je nemilosrdna prema naivnosti.
Ono što je jučer bilo veliko priznanje, danas je dio šire priče o tome kako Zapad iznova i iznova podcjenjuje rizike autoritarnih režima kad su u igri tržišta i energija, ili to elite jednostavno rade namjerno bez odgovornosti za posljedice. A pitanje koje ostaje za Hrvatsku – ali i cijelu Europu – jest jesmo li išta naučili ili će bankari, političari i veliki biznismeni kad se pojavi sljedeće otvoreno tržište ponovno trčati prema njemu bez dubinske procjene političke cijene.
