Deset dana prije kup-dvoboja, Hajduk i Rijeka igrali su na Poljudu prvenstvenu utakmicu. Tada su Riječani djelovali uvjerljivije od splitskih Bijelih te je veliko pitanje kako bi završila ta utakmica da nije isključen (45.) veznjak Rijeke Petrović.
Hajduk je tada golom Livaje u 79. minuti, na odličan centaršut Marešića, ostvario pobjedu, koju je umalo “profućkao” nervozni Sigur isključenjem zbog pljuvanja?! U kup-susretu u Rijeci Hajduk je djelovao kudikamo uvjerljivije, odigrao je veći dio utakmice možda i najzrelije natjecateljski u ovoj sezoni. No, u konačnici su splitski Bijeli nizom individualnih pogrešaka pridonijeli tomu da borbeni domaćini preokrenu dinamiku rezultata (i sezone) unutar dvije završne minute.
Eto, ironija je sudbine da je ovaj bolji Hajduk izgubio utakmicu u odnosu na onaj slabiji koji je u Splitu pobijedio istog suparnika. Nogomet jest neizvjestan i obiluje nedosljednostima kad je u pitanju vrednovanje učinkovitosti igre, ali na kraju je uvjerljiv dojam da svakoga nagradi više-manje koliko i zaslužuje.
Gonzalo Garcia je sasvim sigurno vrlo dobar trener, jedan od najboljih posljednjih godina u HNL-u. Urugvajac u Hajduku radi puno dobrih stvari, među inim je njegov nogomet “nogometniji” nego što je bio kod većine prethodnika. Zato se i dogodi da igrači napreduju, da mladi dobivaju prilike i neki ih obilato, a drugi manje iskoriste. Problem Hajduka u natjecateljskom smislu jest što ne uspijeva uhvatiti kontinuitet, ni stručni ni selekcijski, pa tako svaki proces stvaranja i sazrijevanja jedne momčadi zapne već u ranoj fazi.
To se jednostavno prepozna upravo u srazu “dobrog i slabijeg” Hajduka. Onaj koji je dobar ima dobru konstrukciju igre, solidnu strukturu, teži ofenzivi (14 pobjeda, prvi sljedeći — Rijeka — ima pet manje), naznačuje važne potencijale mladih igrača (Mlačić, Skelin, Brajković, Silić, Almena…), ističe vrline etabliranih prvotimaca (Pukštas, Rebić, Sigur…) i kompenzira “novu” fazu alternative Livaje.
Onda se u nekoj fazi, kad stvari djeluju ohrabrujuće, pojavi slabiji Hajduk. Onaj koji ima defenzivne probleme, manjak uigranosti i u kojem mlađe snage ulaze pod velikim pritiskom, a u kojem je i starijima teško funkcionirati. Taj stalni imperativ da se “mora pobijediti”, za momčad koja još ne može biti, ni po logici nogometa (vrijeme, kontinuitet), kompaktna i spremna za iskorake, jednostavno hrani verziju “slabijeg Hajduka” i onemoćuje kontinuitet “dobrog Hajduka”. Sukladno toj ljuljački odnosa, Hajduk i Garcia još i dobro brode HNL-om te objektivno troše ogromnu energiju da bi se na toj liniji (drugo mjesto) održali. Pogotovo kad se dogode i one situacije u kojima čovjek ne može shvatiti da se to jednom profesionalnom klubu može dogoditi.
Slučaj Marešića, na kojem Garcia gradi svoj stil igre, jest razlog zašto je obrana Hajduka na Rujevici činila niz individualnih pogrešaka. Možda bi izgubili s iskusnijim stoperom, možda ne bi, ali nedvojbeno jest da si ozbiljan klub ne može dopustiti takav previd. I onda u vrtlog tako teške utakmice uđe tinejdžer koji od srpnja prošle godine, zbog teže ozljede, nije odigrao tri utakmice. Sasvim je logično da Skelin, hrabar i odvažan u gardu, u posljednjih dvadesetak minuta bude često na podu zbog grčeva te, naposljetku, nema snage izbiti loptu u opasnoj situaciji prije trećeg pogotka Rijeke. Nogomet poravnava zbilju. Ozljeda Skelina prošlog ljeta otvorila je prostor Mlačiću i momak je ubrzo osigurao Hajduku pet–šest milijuna za kakav-takav financijski mir. No, to ima cijenu i u igri, jer se ne može stalno “izmišljati” dobro rješenje, i to odmah kada zatreba. Skelin je premlad da bude “tragičar”, on je zapravo primoran da i kroz ovako teške epiloge plaća cijenu igračkog sazrijevanja.
Garcia, koji je u Istri radio odlične stvari za dimenziju pulskog prvoligaša, imao je i tada česte sukobe dobrog i slabijeg zeleno-žutog izdanja. U natjecateljskom smislu nerijetko se slabija Istra nametnula onoj dobroj. Zato je u dva navrata propustila povijesni momentum ostvarivanja debitantske europske vize. I tada je imao slične “snabdjevače” slabije Istre, a to su bile prodaje igrača od strane uprave, neka sudačka zakidanja i, naravno, vrijednosti suparnika.
Garcia u tom ljuljanju između izdanja svojih momčadi uglavnom prepoznaje tuđe krivnje (suci, uprava), ali gotovo nikad nije samokritičan po pitanju svojih odluka. Njemu je u Splitu nemjerljivo teže funkcionirati nego u Puli. Što se vidi i po reakciji prema sucima, kada je uletio u teren i demonstrativno bacio jaknu. No, ako je ikada bio u krivu da su suci krivi za pretvaranje vrijedne pobjede u težak poraz, onda je to bilo sada na Rujevici. Pored vrijednosti suparnika, pojavi slabijeg — koji je zasjenio dobri Hajduk — ključne su individualne (nogometne) pogreške. One su posljedica i tehničkih limita, i pogrešaka vodstva (nastup Marešića), i prevelike nervoze koja potiče neželjene reakcije igrača (Sigur, Rebić, Livaja, Raci), pa njihov doprinos izostaje kad je najpotrebnije, ali i trenerskih izbora te sve veće nervoze.
U nedjelju Hajduk dočekuje Dinamo, koji stiže sa sedam bodova prednosti i ukupno boljom te poticajnijom atmosferom. Za Garciju i njegove igrače možda je to i najbolji tip utakmice nakon riječkog, šokantnog pada u Kupu. Više od natjecateljske važnosti bodova u kontekstu produženja nade u borbu za naslov, Garciji i momčadi treba da opet izvuku na površinu “dobri Hajduk” te da igrom, borbenošću i individualnim napretkom što više zakoče pojavu “slabijeg Hajduka”. Samo produženjem tog kontinuiteta proces rasta momčadi, a usporedo i individualni, može uhvatiti ritam i postupno sazrijevati za natjecateljske iskorake.
Garcia upravo u tom smislu, nogometnom, može najviše djelovati u pripremi derbija s Dinamom. Fokus na razne druge folklore samo je usluga “slabijem” da izdominira “dobri” Hajduk…
