Hoppers je sada u kinima.
Nije baš novo opažanje reći da Pixarov nekadašnji zlatni ugled nije ono što je bio. Studio za 3D animaciju nikada nije nestao iz kulturnog razgovora, ali nakon što je napravio revoluciju u industriji 1990-ih i isporučio niz nekvalificiranih remek-djela 2000-ih, Pixar je samo povremeno dosegao razinu veličine koja je nekoć bila sinonim za njihovo ime. Dijelom je to zbog njihovog pretjeranog oslanjanja na nastavke, ali čak ni njihovi noviji originali ne odgovaraju uvijek pedigreu velikih svih vremena kao što su Potraga za Nemom, Nevjerojatni ili Wall-E. Njihov najnoviji film, znanstveno-fantastična komedija o životinjama Lijevcinije na toj razini inspiracije, ali ipak izlazi s druge strane kao zabavan i divljenja vrijedan napor.
Hoppers govori o Mabel (Piper Curda), propaloj studentici i ljubiteljici životinja iz grada Beavertona koja pokušava zaštititi voljeni proplanak od rušenja projektom izgradnje autoceste. Ovom pokušaju joj se protivi gradonačelnik Beavertona Jerry Generazzo (Jon Hamm), koji inzistira na tome da je dobio građevinske dozvole jer su životinje s proplanka već napustile prostor. Nema smisla nagađati da životinje nisu otišle same od sebe, ali Mabelina istraga o tome vodi je kroz zaobilazan niz događaja koji rezultiraju stavljanjem njenog uma u tijelo robotskog dabra kojeg je stvorio jedan od njezinih profesora. Mabel koristi tehnologiju “skakutanja” (kao u mozgu hopping) da komunicira sa životinjama i shvati kako ih natjerati da se pomaknu.
Zaplet zapravo ima mnogo više od ove osnovne premise, s pričom redatelja Daniela Chonga i pisca Jesseja Andrewsa koja posjeduje određenu ludu energiju dok se kreće kroz brojne velike ideje i svježe komplikacije. Mahniti tempo osigurava da nikada ne izgubi pozornost publike, ali čini se da bi Hoppers bolje uspio u svojim emotivnim trenucima da je voljan pustiti priču da odstoji i diše češće. Ali ono što drži film usidren je linija Mabeline želje da “samo jedna stvar” bude uspješna u trenutku kada se osjeća kao da se sve raspalo, i zašto njezini pretjerani napori ponekad pogoršavaju stvari unatoč njezinim namjerama. Na ovom joj putovanju pomaže kralj George (Bobby Moynihan), prijateljski raspoloženi vladar lokalnog kraljevstva sisavaca, koji pokušava vidjeti najbolje u svakome, čak i u grešci.
Zaista imam samo dobre stvari za reći o kralju Georgeu; dok Hoppers nije jedan od najboljih Pixarovih filmova, King George zaslužuje mjesto među njihovim najboljim likovima. On je lik kojeg je teško natjerati jer je njegova glavna osobina njegova inherentna dobrota i temeljna empatija za doslovno svakoga i sve, što bi učinilo dosadnu figuru u pogrešnim rukama. Ali Moynihanova izvedba i Andrewsov scenarij osiguravaju da njegov pomalo naivni svjetonazor ima smisla jer on svim srcem vjeruje u to, želeći najbolje iz drugih tako što će to vidjeti prije njih. Odnos između njega i Mabel može imati jedan ili dva predvidljiva dramatična otkucaja, ali njihova kemija ipak pobjeđuje u posljednjem činu filma.
Ipak, način na koji kralj George vodi svoje kraljevstvo i kako je to povezano s izgradnjom svijeta u filmu jedan je od najvećih nedostataka Hoppersa. Šuma kralja Georgea poštuje “pravila ribnjaka”, koja se u osnovi mogu sažeti kao “svi smo u ovome zajedno” (doslovno rečeno naglas u dijalogu). Ovo je lijep osjećaj, ali nije logično kad bolje razmislite. Slično Divljem robotu iz 2024., Hoppers postaje pomalo simpatičan sa svojom zajednicom životinja koja priča, pokazujući kako su grabežljivci i plijen prijateljski raspoloženi jedni prema drugima, iako Hoppers uvodi upozorenje da je u redu da grabežljivci jedu “kad su gladni”, mašući rukom sukobom sa smrtnim slučajevima koji se tretiraju kao šala. Naravno, zabavno je kada je životinja koja objašnjava pravila ribnjaka neobjašnjivo pojedena usred govora, ali to ne mijenja činjenicu da je to flaster za nepomirljiv problem s uvjerljivošću okruženja.
Hoppersov nedostatak vjerodostojnosti je ono što ga sprječava da se mjeri s Pixarovim vrhunskim naporima. Pixarovi filmovi kao što su Monsters Inc. ili The Incredibles stvorili su svjetove koji su bili potpuno odvojeni od naših, što je omogućilo da njihova bizarna pravila i dalje ispadnu interno dosljedna. Ali kada je Potraga za Nemom bila jasno smještena u naš svijet (izvan uobraženosti “životinje mogu govoriti”), nije se pomaknula u fantastično, u osnovi igrajući pošteno s našim razumijevanjem kako se životinje ponašaju čak i sa svojim antropomorfiziranim osobnostima. Hoppers je sličan Potrazi za Nemom u smislu onoga što narativno pokušava postići svojim svijetom, ali preuzima previše dodatnih neskladnih elemenata. Ta sposobnost prihvaćanja logike filmskog okruženja je ono što publici omogućuje da prihvati i emocionalne uloge likova, i tu se Hoppers počinje raspadati.
Između iznenađujućeg zlikovca čiji je plan uspostavljen i osujećen prebrzo da bi ostavio pravi utjecaj, zbunjujućeg detalja da Mabel mora biti ta koja će objasniti životinjskim monarsima da ljudi napadaju njihov teritorij kako bi ih se natjeralo na akciju (zar to već ne znaju?) i dobronamjernog, ali u konačnici neiskrenog kraja sukoba između Mabel i Jerryja, Hoppers ima nekoliko previše grubih stvari. rubove da biste dobili pune ocjene. No, film još uvijek ima mnogo humora i oštro režiranih sekvenci (posebno valja istaknuti kako pronalazi urnebesan način da morski pas sudjeluje u potjeri automobilom). Također je na visokoj razini, donoseći slatki zaključak za Mabel i kralja Georgea koji ne poništava ono što je žrtvovano da bi se to stiglo.
