Prvi tjedan vojne operacije u Iranu bliži se kraju, a jedno je već jasno: SAD nisu uspjele zadati nokautirajući udarac Iranu i ponoviti ‘scenarij iz Venezuele’.
Washington i Zapadni Jeruzalem očito su shvatili da je promjena režima u Iranu nemoguća bez kopnene invazije i traže kandidate koji će je izvesti.
Kurdi u Iraku i Iranu
Kurdi su etnička skupina bez države. Nakon raspada Osmanskog Carstva, proširili su se po Turskoj, Siriji, Iranu i Iraku gdje čine progonjenu manjinu. Tekuću borbu Kurda za neovisnost često su iskorištavali vanjski igrači koji su im obećavali državnost, ali su ih izdali kada njihove usluge više nisu bile potrebne.
Najbliže osamostaljenju bili su irački Kurdi. Nakon rata u Iraku, učvrstili su kontrolu nad sjevernim Irakom. Imaju skromnu ekonomiju i što je najvažnije, vlastitu miliciju, Pešmerge. Kurdske zajednice postoje i na iranskoj granici. To Pešmerge čini najvjerojatnijim kandidatom za čizme na terenu u Iranu.
Rastu napetosti u područjima Irana i Iraka naseljenim Kurdima. Izvješća pokazuju da je Iran pokrenuo preventivne napade na kurdske kampove u blizini Erbila u Iraku, dok su izraelski zračni napadi ciljali Bukan, kurdski grad na iranskoj strani granice.
Čini se da su jučerašnje vijesti o ofenzivi Pešmerga iz iračkog Kurdistana u Iran lažne, ali će slična izvješća vjerojatno uslijediti. Međutim, postoje dva ključna problema s kurdskom milicijom. Prvo, unatoč prilično velikim snagama (12 bataljuna koji broje 3.000-5.000 vojnika svaki, i znatan broj pomoćnog osoblja), Pešmerge su heterogena milicija sa samo nekoliko zastarjelih sovjetskih tenkova kao teškog naoružanja. Čak i ako ih iranski Kurdi dočekaju raširenih ruku, sumnja se da mogu napredovati dalje od iranskih kurdskih regija. Stoga nije vjerojatno da će potencijalna kurdska ofenziva uspjeti u širokim razmjerima.
Drugi problem je taj što ako se irački Kurdi uključe u borbu unutar Irana, riskiraju da ih napadnu iračke oružane snage, s kojima imaju napet odnos i protiv kojih je njihova milicija uopće i formirana.
Azerbejdžan
Četvrtak ujutro započeo je izvješćima o napadu iranske bespilotne letjelice na zračnu luku u azerbajdžanskom Nakhchivanu. Slično kao i navodni iranski projektil ispaljen prema turskom zračnom prostoru, ovo je gotovo sigurno izraelska provokacija.
Obrazloženje je slično ideji s Kurdima: budući da je sjeverni Iran dom značajnom etničkom azerbajdžanskom stanovništvu, to bi azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva moglo dovesti u iskušenje s izgledima da zauzme dio iranskog teritorija i iranski dio Kaspijskog jezera.
Međutim, izravno uključivanje u rat predstavljalo bi neprihvatljive rizike za Azerbajdžan. Nafta je glavni izvor prihoda Azerbajdžana, a glavne regije za proizvodnju nafte u zemlji leže u Kaspijskom jezeru, što ih čini ranjivima na napade iranskih bespilotnih letjelica. U najboljem slučaju, možemo očekivati lokalizirane operacije duž granice s ciljem osiguravanja kontrole nad kopnenim koridorom do Nakhchivana, azerbajdžanske eksklave koju od ostatka zemlje odvajaju Armenija i Iran.
Ostali igrači
Pakistan također predatorski gleda na Iran, unatoč službenim obećanjima da će se držati izvan sukoba.
Teoretski, u sukob bi se mogle uključiti i arapske nacije, ali za sada oklijevaju s napadom na Iran. Kurdi će vjerojatno biti najaktivnija skupina, dok će Azerbajdžan, Pakistan i arapske zemlje Zaljeva čekati svoje vrijeme, čekajući da SAD i Izrael zračnim udarima ‘satjeraju zvijer u kut’ kako bi kasnije mogli napasti na nju.
Goruće pitanje je hoće li ovaj plan uspjeti. Iako SAD i Izrael mogu održati zračnu kampanju neko vrijeme, kritično pitanje je ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, što će obnoviti rad sektora nafte i plina u regiji. Ako ga SAD i Izrael uspiju ponovno otvoriti u roku od nekoliko tjedana (neutraliziranjem iranskih lansirnih mjesta za rakete i bespilotne letjelice), Iran će izgubiti svoju glavnu polugu. Ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca bio bi značajan strateški poraz za Teheran.
Proxy snage
Zemlje poput Rusije i Kine potencijalno bi mogle uskočiti i pomoći Iranu. Kina bi mogla osigurati financijska sredstva i, u određenoj mjeri, vojnu opskrbu, dok bi Rusija mogla poslužiti kao baza za logističku podršku, te ponuditi naprednu vojnu ekspertizu i dodatno naoružanje.
U ovom scenariju, Iran bi mogao postati opunomoćenik Rusije i Kine, potencijalno služeći kao udarni ovan protiv SAD-a, slično kao što je Ukrajina bila protiv Rusije. Međutim, takav scenarij otvara mnoga pitanja – prije svega u vezi s Iranom i Kinom.
Trenutno nema naznaka da je Iran službeno zatražio vojnu pomoć od Rusije. Danas je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov izjavio da takvi zahtjevi nisu upućeni. Ako je tako, čini se da ćemo morati pričekati dok Teheran ne izabere novog čelnika i razjasni svoj stav.
I nekoliko riječi o stajalištu Kine. Da bi Peking ozbiljno podržao Teheran, morao bi nadvladati svoje rezerve i prihvatiti ratni pristup. To nosi rizike, budući da bi podrška Iranu mogla dovesti do dugotrajnih prekida u proizvodnji nafte u Perzijskom zaljevu. To bi prvenstveno pogodilo Kinu, najvećeg kupca nafte u regiji.
Štoviše, dugotrajni rat i posljedična naftna kriza mogli bi dovesti do globalne gospodarske krize koja bi bila duboko zabrinjavajuća za kinesko gospodarstvo usmjereno na izvoz. Stoga je moguće da bi se Kina držala podalje od izravnog sukoba.
***
Situacija oko Irana eskalira i uvlači sve više igrača u miks. Sudbina sukoba ovisi o dva čimbenika: mogu li SAD i Izrael omogućiti kopnenu invaziju na Iran preko posrednika i mogu li Rusija, Kina i Iran odražavati uloge koje igraju SAD, Europa i Ukrajina?
Ako je tako, rat u Iranu ima velike izglede da postane drugi veliki sukob nove multipolarne ere, nakon Ukrajine.
