S prvim zrakama sunca iz zimskog se sna počeo buditi i predsjednik Zoran Milanović, koji je u posljednje vrijeme, na iznenađenje mnogih, potpuno promijenio retoriku i stil, pa u aktualnom mandatu sve rjeđe ispaljuje teške riječi prema Banskim dvorima. To što Milanović dremucka, ne znači da se prepustio sudbini i da se sprema za političku mirovinu. Upravo suprotno, njegov tim razmatra kako da i nakon predsjedničkog mandata ostane u političkom sedlu, a najveća mu je prepreka na tom putu njegov stari neprijatelj – premijer Andrej Plenković.
Po već viđenom modelu, ali zasad sa znatno manje dramatike, Milanović je ponovno na Plenkovića odlučio udariti preko ministra obrane Ivana Anušića, baš kao što je udarao i preko njegova prethodnika Marija Banožića. Istini za volju, prema ratniku Anušiću nešto je oprezniji nego što je bio prema Banožiću koji je zalutao u MORH, ali obrazac je sličan. Kada je kritizirao Banožića, bilo je jasno da to čini kako bi destabilizirao Plenkovića, koji je i sam znao da u tom važnom resoru drži pogrešnog čovjeka, a sada kada udara na Anušića, Milanović, čini se, pokušava pojačati unutarstranačke tenzije u HDZ-u, u kojem Anušića nazivaju glavnim konkurentnom premijeru Plenkoviću.
Kada udara ispod pojasa, Milanović se obično postavlja kao čuvar nacionalnih interesa, pa je istu strategiju, premda malo drugačije zapakiranu, odlučio iskoristiti i za otvaranje novog sukoba, a povod je bio Anušićev službeni posjet Izraelu. Naš se ministar obrane ondje susreo s izraelskim kolegom Israelom Katzom. Glavna tema sastanka bila je, prema MORH-ovu priopćenju, jačanje suradnje obrambenih industrija, a naglasak je bio na izraelskom sustavu aktivne samozaštite Trophyju, kojim će biti opremljeni tenkovi Leopard 2A8 Hrvatske vojske.
Foto: Josip Bandic / CROPIX
Sukob nadležnosti
Predsjednik koji sve rjeđe istupa u medijima i ovog se puta oglasio na svojem profilu na Facebooku, pomalo svisoka poručivši Anušiću da je još lani u svibnju zapovjedio prekid svake suradnje Oružanih snaga s izraelskom vojskom i pozivajući Vladu da obustavi trgovinu oružjem i vojnom opremom s Izraelom. Milanović je također poručio da pripadnici Oružanih snaga neće sudjelovati u provedbi bilo kakvih sporazuma s izraelskom vojskom i tamošnjom vojnom industrijom, upozorivši da bi takvi dogovori bili neprovedivi i štetni za našu zemlju. No upućeni tvrde da je Milanović izašao iz okvira svojih ovlasti jer predsjednik nema nikakvu ulogu u nabavi opreme za Hrvatsku vojku.
Predsjednik može zabraniti vježbe s izraelskom vojskom, ali ne može Anušiću stati na put u kupnji opreme, koja se ionako ne nabavlja od države ili neke vojske, nego od proizvođača, kod kojih se prolazi i obuka. To znači da Milanovićeva retorika pada u vodu, iako će on vjerojatno inzistirati na sukobu nadležnosti, kao i dosad u svojem političkom djelovanju. Činjenica koju ni Anušić ne skriva jest da je jedan od ključnih razloga njegova posjeta Izraelu integracija njihove tehnologije u njemačke tenkove. Upućeni objašnjavaju kako je sustav Trophy trenutno vodeći svjetski standard za presretanje protuoklopnih raketa. Budući da Hrvatska kupuje najmodernije njemačke tenkove Leopard 2A8, taj bi sustav trebao biti dio standardne opreme koju preferira njemački Bundeswehr.
Protivljenjem nabavi izraelske opreme Milanović bi mogao dovesti u pitanje strateški dogovor koji Hrvatska otprije ima s Nijemcima, objašnjava nam dobro upućeni sugovornik pa napominje da se predsjednika o nabavama, na temelju Zakona o obrani, doista ne pita jer proračunom upravljaju Vlada i Ministarstvo obrane pa oni i donose odluke o opremanju i naoružavanju. Predsjednik kao vrhovni zapovjednik zapovijeda vojskom, no nema pravo veta na izbor proizvođača opreme.
Politički faktor
Ono u čemu naš sugovornik iz vojnih krugova vidi potencijalnu opasnost jest Milanovićeva prijetnja da pripadnici naših oružanih snaga neće sudjelovati u provedbi sporazuma, čime vjerojatno planira zakomplicirati provedbu plana Plenkoviću i Anušiću, ciljajući na to da hrvatski vojnici neće smjeti ići na obuku u Izrael. Međutim, obuku obično provode instruktori proizvođača, poput primjerice Rafaela ili Elbita, a ne izraelska vojska, što Milanovićevu naredbu ipak dovodi u pitanje. Čini se stoga da si je predsjednik zabio autogol jer kupnju ne može spriječiti, i on to vrlo dobro zna, pa se postavlja pitanje što je u pozadini njegova iznenadnog buđenja iz zimskoga sna.
Moguće je da se na ovaj način pokušava moralno pozicionirati i predstaviti kao jedini relevantan politički faktor koji se suprotstavlja vojnoindustrijskom kompleksu u jeku sukoba u Gazi. A ne treba zaboraviti da koristi svaku priliku kako bi Plenkovića, a onda i Anušića, predstavio kao ljude koji krše njegove zapovijedi. Pritom računa na to da jedan dio birača nije upoznat sa zakonskim razlikama između nabave opreme i vojne suradnje. Budući da je nabava sustava Trophy praktički već gotov posao jer je vezana uz širi paket s Njemačkom, i imajući u vidu Anušićevu poruku iz Tel Aviva da se modernizacija vojske nastavlja, nevezano uz njegove objave na društvenim mrežama, može se očekivati da će Milanović pokušati blokirati slanje hrvatskih vojnika na bilo kakve tečajeve ili obuke u organizaciji izraelskih državnih tijela.
Kako to obično biva u Milanovićevim obračunima s HDZ-ovcima, u priču se uključio i premijer Andrej Plenković, koji je odbacio sve njegove tvrdnje, napomenuvši da suradnja s vojnom industrijom nije u nadležnosti predsjednika države. Plenković je podsjetio da je Anušić u Izrael otputovao kao političar, a ministar je objasnio kako u izaslanstvu nije bilo pripadnika Oružanih snaga, pa nije teško zaključiti da Milanovićeva zapovijed o vojnoj suradnji Anušićevim posjetom Izraelu nije prekršena. Posjet koji je Anušić odradio dio je šireg Vladina plana da do 2027. poveća ulaganja u obranu na 2,5 posto BDP-a, a Vlada poručuje kako nastoji profilirati našu zemlju kao proizvođača, a ne samo kao kupca vojne opreme, pa je i to jedan od razloga zbog kojih se ministar obrane zaputio u Izrael, što Milanoviću evidentno nije najbolje sjelo.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Moralni kompas
U pozadini njegove burne reakcije, tvrde HDZ-ovci, tri su ključna sloja: prvi se odnosi na predsjednikov stav o ratu u Gazi, drugi na institucionalnu borbu za ovlasti, a treći svakako na njegov osobni sukob s vodstvom HDZ-a koji Milanović vodi od svojeg prvog predsjedničkog mandata. Poznato je da je on jedan od rijetkih europskih lidera koji je od samog početka bio kritičan prema izraelskom odgovoru na napad Hamasa, tvrdeći da su izgubili moralni kompas.
Zbog toga je i zabranio svaku suradnju hrvatskih oružanih snaga s izraelskom vojskom. Predsjednik je svoj stav argumentirao time da Hrvatske oružje ne bi trebala nabavljati od zemlje koju međunarodna zajednica optužuje za prekomjernu uporabu sile, pa svaki takav oblik suradnje doživljava kao narušavanje hrvatskog ugleda u svijetu. Pita li se HDZ-ovce, ovaj Milanovićev istup još je jedna runda u njegovu vječnom ratu s Plenkovićem, pokrenutom zbog pitanja tko rukovodi obrambenom politikom. Istina je da je Anušić u Izrael otputovao bez ijednog predstavnika Oružanih snaga, međutim, na Pantovčaku smatraju da je to ciljano kako bi se formalno zaobišla Milanovićeva zabrana vojne suradnje, što doživljavaju kao manipulaciju, pa i kao izigravanje njegove ustavne uloge vrhovnog zapovjednika.
I načelno u Milanovićevu timu drže da Vlada netransparentno troši milijarde eura na naoružanje a da se prethodno nisu konzultirali s Vijećem za obranu ili s predsjednikom. On, naravno, tu temu pokušava iskoristiti za učvršćivanje svoje biračke baze, služeći se pritom već viđenom retorikom, koju na Pantovčaku nazivaju suverenističkom, navodeći da Milanović ne misli odstupiti od svojeg stava da se Hrvatska ne smije pretvoriti u pijuna tuđih geopolitičkih interesa.
Uzvratni udarac
Vidljivo je stoga da se Anušić pod Plenkovićevom palicom pozicionira kao saveznik Zapada, a na Pantovčaku pak Milanovića vide kao glas razuma u ovoj HDZ-ovoj sveobuhvatnoj vladavini, pa navode da je on taj koji Hrvatsku nastoji držati podalje od bliskoistočnih sukoba, baš kao što ju je nastojao držati podalje i od rata u Ukrajini. Krajnji je Milanovićev cilj taj da prisili Plenkovića da s njim sjedne za stol pri donošenju svih strateških odluka, posebice onih koji se odnose na vanjsku politiku i obranu, međutim, Plenkoviću takvo što ne pada na pamet, posebice nakon svih uvreda kojima je bio obasut s Pantovčaka.
S druge strane, Milanović i pokušajem stopiranja kupnje izraelske opreme nastoji demonstrirati da ni jedan važni vojni proces u državi ne može proći bez njegova potpisa. Imajući to u vidu, dio naših sugovornika iz HDZ-a gotovo je potpuno siguran da će se Milanović Plenkoviću za ovo ignoriranje osvetiti na drugim razinama. Premda procesi ni na koji način nisu povezani, moguće je da će Milanović i Ustavni sud iskoristiti kao polugu za uzvratni udarac. Budući da HDZ inzistira na paketu “tri ustavna suca plus predsjednik Vrhovnog suda”, Milanović može odbiti taj prijedlog preko svojih pijuna iz oporbe i time srušiti HDZ-ovu odnosno Plenkovićevu strategiju, smatraju HDZ-ovci koji su se već navikli na blokade s Pantovčaka te očekuju novo zaoštravanje retorike.
Jasno je da Vlada i resorno ministarstvo upravljaju proračunom i kupnjom opreme, no iz Milanovićeve reakcije vidljivo je da će on, ako ništa drugo, barem pokušati otežati taj proces proglašavajući ugovor s izraelskom vojnom industrijom štetnim i nepovredivim i donoseći odluku da vojska kojom on zapovijeda neće surađivati u implementaciji te opreme. To je u svakom slučaju politički rizik za Anušića, koji bi dugoročno mogao odgovarati za eventualne probleme s ugovorom. Kako Milanović učestalo koristi ovlast zapovijedanja načelniku Glavnog stožera Tihomiru Kundidu, tako je moguće da će i na taj način pokušati ograničiti Anušićev utjecaj. Pojednostavljeno rečeno, dok Anušić drži blagajnu, Milanović drži ključeve vojarne pa se nabava oružja može učiniti besmislenom ako vojska, po predsjednikovoj zapovijedi, tu opremu ne može testirati, preuzeti ili koristiti u suradnji s proizvođačem.
