U nogometnim krugovima i danas je dovoljno reći – Marin Lalić (56).
Bio je nevjerojatan talent, predodređen za svjetsku zvijezdu. Alen Bokšić ga je javno nazvao igračem koji je morao biti “Messi onog vremena”, najvećim talentom s kojim je ikada trenirao. Slično je govorio i Joško Jeličić, kao i mnogi igrači koji su imali priliku gledati Lalića u vrijeme dok je bio Hajdukov pionir i junior.
U to vrijeme, sredinom 80-ih, Lalićev je nadimak bio “Maradona iz Patkovca”, sela smještenog 10 kilometara od Bjelovara. Rođena desetka, ofenzivni veznjak, izvanserijski dribler i strijelac.
Kako je sve počelo, pitamo Lalića s kojim smo se našli u Bjelovaru.
– Prve korake napravio sam u Slaviji iz Severina, jer mi je tamo bio najbliži klub u kojem sam mogao trenirati. Imao sam već 11 godina. Možda tri mjeseca kasnije igrali smo protiv Fenora iz Nove Rače, također sela pokraj Bjelovara. Ne znam koliko sam golova zabio, ali išlo me je k‘o na traci i odmah nakon utakmice prišao mi je danas pokojni Milan Sokolović i odveo me u Fenor. Tamo sam ostao godinu i pol dana.
Logično bi bilo da ste otišli u Bjelovar, ali vas je put već s 13 godina doveo do Poljuda i Hajduka.
– Pozvali su me u nekakvu selekciju regije, tamo je trener bio Ilija Lončarević. Sjećam se i pokojnog Ante Pavlovića. Odmah su me zapazili iz Dinama, ali odbio sam ih, nisam želio kao dijete iz Patkovca odseliti u Zagreb. Potom sam bio pozvan u selekciju Hrvatske, što je već bila senzacija, jer sam igrao za seoski klub Fenor. Otputovali smo u Rovinj i tamo sam upoznao Alena Bokšića, Gorana Vučevića, Krešimira Sunaru, Damira Jurkovića… Sve redom hajdukovci s kojima sam se nekako odmah skompao.
Oni su vas nagovorili da dođete u Hajduk?
– Tamo su me odmah zapazili ljudi iz Hajduka, a pomoglo je to što sam uživao u društvu hajdukovaca. Znate, ja sam već bio Hajdukov navijač. Malo tko to zna, ali u mom Patkovcu nekad je postojao nogometni klub Hajduk Patkovac, još u 60-ima prošlog stoljeća. Nije dugo djelovao, ali je postojao i moj je stari igrao za Hajduk iz Patkovca. Nakon kampa u Rovinju došao sam doma i rekao: “Idem u Split, hajdukovac sam, želim tamo igrati.” Imao sam samo 13 godina, ali moji su me pustili. Hajduk je poslao svog zaposlenika Miljenka Hegediša izravno po mene u Patkovac i otišli smo u Split. Sam, bez roditelja, izravno iz Patkovca. Za mene je tada i Bjelovar bio prava metropola.
Tamo su vas smjestili na stadionu, Bokšić vam je bio cimer?
– Mislim da smo oko pola godine živjeli na stadionu, a onda su nas razdvojili i poslali obiteljima koje su htjele brinuti o nama. Obitelj koja je mene prihvatila bila je blizu stadiona, što mi je bilo super.
Kako ste se nakon Fenora iz Nove Rače adaptirali na Hajduk?
– Svi su me sjajno prihvatili. Nedugo nakon što sam došao otišli smo na turnir u Pescaru, prvi put sam bio u inozemstvu. A tamo su nas čekali Inter, Juventus, Roma… Možete misliti što je to za mene bilo. Već sam na tom turniru bio proglašen najboljim igračem, a Miljenko Hegediš mi je poslije turnira došao i rekao da je Inter ponudio novce Hajduku da me puste k njima. Hajduk to nije želio ni čuti, a i pitanje je je li uopće ta opcija u Jugoslaviji u to vrijeme bila moguća. Niti bih ja tada išao u Inter.
U Hajduku ste se sjajno razvijali.
– U to smo vrijeme jako često išli na turnire u Italiju, Njemačku, Francusku… Na više od 80 posto turnira bio sam izabran za najboljeg igrača, a često sam bio i najbolji strijelac, premda sam igrao veznoga. Igrali smo protiv svih velikana – od Real Madrida, Bayerna, Milana, Bordeauxa… Od svih smo bili bolji, a mene su još neki probali dovesti, sjećam se da je Werder bio uporan, ali odlazak nije bio opcija.
Bili ste desetka i u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije.
– Istina je, nosio sam broj 10, a Bokšić 11. Sjećam se da su tamo bili Vladan Lukić i Vladimir Jugović. Iz Hajduka smo bili ja, Bokšić i Jurković.
Zvezda i Partizan su vas tada pokušali vrbovati?
– Htjeli su me dovesti, ali meni to nije bilo ni na kraj pameti. Postojao je samo Hajduk, a jedini mi je san bio zaigrati za prvu momčad.
Želja vam je brzo bila ispunjena.
– Sa 16 i pol godina, mislim da je to bilo ‘85. Igrali smo šesnaestinu finala Kupa protiv Budućnosti, pobijedili 4:1. Ušao sam u drugo poluvrijeme umjesto Stjepana Deverića, koji je u to vrijeme bio velika zvijezda. Zagrlio me kao sina, jer sam bio klinac.
Nakon toga niste puno igrali za seniore Hajduka.
– Nisam baš imao prilika, ali bio sam jako mlad, a u to vrijeme Hajduk nije baš bio dobar u prvenstvu, stalno se mučio, treneri su se mijenjali. Nitko nije ni gledao nas mlade igrače, nego su igrali iskusni, spremni na sve. Čak me je najviše forsirao Bugarin Ivan Vucov, on bi dao pokoju minutu, praktički uvijek na Poljudu.
A zašto niste igrali na gostovanjima?
– Zato što su se svi bojali da će me potrgati. Joj, stoperi su tada igrali kao klasične sjekire, a žuti bi im sudac pokazao samo ako nekome nogu slome. Kad se sjetim gostovanja u Nišu, Prištini, Skoplju… Ja sam bio mali i lagan, a neiskusan i naivan. Sjedi na klupi, gledaj i uči se kako bi naučio preživjeti u takvim uvjetima. S današnjim kriterijima svaka bi ondašnja utakmica završila s barem pet izravnih crvenih. A igrači Vojvodine ili Prištine na Poljudu nas ne bi smjeli udarati, zato sam doma mogao dobiti koju minutu.
Sve to zvuči malo s obzirom na činjenicu da ste bili izvanserijski talent.
– Ne bih se složio, jer to je bilo vrijeme kad si van mogao ići tek s 28 godina, pa je u momčadi bilo pregršt sjajnih igrača. Igrali su Asanović, Andrijašević, Čelić… Sjajni igrači, puno iskusniji od mene. Potom sam s 19 morao u vojsku i tu sam izgubio godinu dana. Onda je počeo i rat… Puno toga nije bilo na mojoj strani.
A zašto ste zapravo otišli iz Hajduka?
– Počeo je rat, a mi nismo plaću primili pola godine. Bila je kriza, nije se igralo, nije bilo love. Međutim, živjeli smo od te plaće i onda smo dogovorno, svi igrači zajedno sjeli i donijeli odluku da nećemo trenirati dok nam nešto ne plate. Treneru Stanku Poklepoviću rekli smo da ne idemo iz svlačionice. Potom je u svlačionicu došao Ivan Buljan, koji je bio sportski direktor. Ja sam sjedio prvi do vrata, uđeš i odmah mene vidiš. I uđe Buljan, koji je bio legenda, autoritet. I krene on, a ja prvi na redu. “Tko neće trenirati?” I onda na mene: “Laliću, ti nećeš trenirati?” A ja mu odgovorim onako mlad i zbunjen, ali odlučan, jer tako smo se dogovorili: “Neću trenirati, tako smo se dogovorili i želimo barem nešto od zaostalih plaća.” Buljan me je samo pogledom presjekao i rekao: “Ajde van!” I što ću, izašao sam, Buljan mi je tako rekao. Stojim ja tako u hodniku, a nitko da izađe za mnom. Kad malo kasnije, izlaze svi igrači van, ali idu na trening. Svi treniraju, brate mili, svi! A ja suspendiran, jer sam pokazao neposluh! Ja, najmlađi u svlačionici, zamislite to? I što ću, bilo mi je jasno da tu za mene kruha više nema. Kako da se sad vratim?
Jeste li bili razočarani postupkom suigrača?
– Bio sam, moraš biti ekipa ako želiš nešto napraviti, to je jedina formula za dobar rezultat. Mi smo kao ekipa pali na prvom koraku. Tad sam sebi rekao: “Idi i nikad se više ne vraćaj u Hajduk”. Hajduk je moj klub i danas žestoko navijam za Bijele, ali, eto, to je jedina istina o mom odlasku.
Otišli ste u Portugal.
– Našao sam klub preko pokojnog Tomislava Ivića, otišao u Salgueiros. Bivši zvezdaš Zoran Filipović je tamo bio trener. Došao sam na probu, odigrao dvije utakmice, blistao na njima i odmah dogovorio transfer. Meni oko 6.000 maraka mjesečno, Hajduku 100.000. Super, svi su bili sretni, Hajduk je dobio novce, ja našao klub, Portugalci sretni s mojim igrama. Nažalost, sve to kratko je trajalo.
Zašto?
– Došla je mala kriza rezultata i smijenili su Filipovića, a doveli Marija Reisa, portugalskog trenera. I tu su krenuli problemi. Malo igram, malo sam na klupi, a znam da sam dobar, bolji od velike većine. Mislim si, “što, se Filipović nije razumio u nogomet?” I klupu sam doista teško podnosio.
Kakva je bila momčad?
– Vrlo dobra. Sa mnom je igrao Sa Pinto, kasnije sjajan reprezentativac Portugala. Tamo je bio i Edmilson, koji je kasnije igrao za Porto i Sporting. Pa Miguel Pedroza, koji je isto završio u Sportingu. Bilo je dobrih igrača, ali moje je mjesto bilo u 11. I onda je došla nekakva utakmica u kojoj me trener uveo u drugom poluvremenu, primili smo neki gol i čovjek me izveo, a u igri sam bio samo 20 minuta. Baš smo se posvađali, ali krvnički, tko bi to mogao podnijeti? I tako sam otišao na posudbu u Paços de Ferreiru.
Tamo ste se jako kratko zadržali.
– U prve tri utakmice zabio sam četiri gola i upisao dvije asistencije. I nakon četiri utakmice trener mene opet na klupu. Pitam ga što se događa, a on meni kaže neka malo odmorim. Gledam ga ja: “Nisam umoran, treneru, gorim od želje za igrom.” Ništa mi nije bilo jasno. Kasnije doznam – da su Mario Reis i taj Portugalac, ne mogu mu se ni imena sjetiti, kućni prijatelji. Odmah mi je sve bilo jasno, baš me provocirao.
Naravno, tražili ste ispisnicu.
– Predsjednik kluba me obožavao, kao i svi u klubu. Molili su me da se smirim, da im pomognem vratiti se u Prvu ligu. “Ma boli me briga za to što govorite, kako vam trebam, ako sam na klupi?” Pokušavali su mi objasniti da budem strpljiv, ali ja sam od nervoze već imao napadaje u želucu, nisam mogao jesti ništa, kao da sam imao čireve. Nisam mogao ni dana više tamo izdržati i na kraju su me pustili. U međuvremenu je predsjednik zbog mene imao i svađu s trenerom, ali sve uzalud.
Niste li i dalje bili igrač Salgueirosa?
– Jesam, ali povratak tamo nije dolazio u obzir. Kako su me u Paçosu voljeli, tako su me savjetovali da tražim raskid s obrazloženjem da imam problema u obitelji, da je u Hrvatskoj rat i da se moram vratiti. Kako god, otišao sam iz Portugala, ali godinu dana nisam smio potpisati profesionalni ugovor i stoga sam se vratio doma te odlučio igrati za Bjelovar u Drugoj ligi.
Od “Maradone iz Patkovca” do druge lige…
– Bio sam mlad i nestrpljiv, a bez savjetnika, kamoli menadžera. Računao sam kako će godina dana brzo proći. U Bjelovaru smo imali “bomba” ekipu: Lončarević, Pero i Stipe Bošnjak, Mrzlečki, Ljubobratović, ja… Imali smo momčad za prvu ligu bez ikakve sumnje.
Ta je momčad dala Dinamu pet golova!
– Bila je to prijateljska utakmica, ali baš smo ih razbili. I nije da smo igrali bunker pa zabijali iz kontri, nego smo ih igrom nadigrali, jer toliko smo dobri bili.
I umjesto da Bjelovar uvedete u prvu ligu, uveli ste Mladost 127. iz Suhopolja.
– Htjeli smo ostati u Bjelovaru i napraviti pravi posao, ali u klubu nije bilo sluha, ili nije bilo novca, premda bismo ostali za tri puta manji novac od onoga koji nam je nudilo Suhopolje. Tako je nas pet otišlo u Mladost, pa smo s njom igrali prvu ligu. General Đuro Dečak je stajao iza Mladosti, a u Suhopolju su svi znali koliko smo dobri, a i njih smo u prvenstvu lakoćom “nakantali”, bilo je 4:0 ili čak 5:0.
U Suhopolju ste odigrali onu legendarnu utakmicu s Hrvatskim dragovoljcem, ili je bolje reći dvije utakmice?
– Mi i Dragovoljac bili smo u žestokoj borbi za ulazak u ligu. Igra se utakmica u Suhopolju, a nama je i bod dovoljan, jer smo međusobno bili bolji s pobjedom 3:0 izborenom u Sigetu. Oni su imali top ekipu: Baka Slišković, Predrag Jurić, Pakasin, Goran Jurić, Tomas… Prvo poluvrijeme 1:0 za njih, ali mi u drugom napadamo, i u zadnjoj minuti Pero Bošnjak zabije volej za 1:1. Amen, ulazimo! Pero je trčao počasni krug s generalskom kapom na glavi. Međutim, sutradan šok: Pero je bio registriran, ali nije bio preregistriran kad je dolazio iz Bjelovara, što god to značilo. I tada je Tuđman presudio – nova utakmica igrat će se u Varaždinu, na neutralnom terenu.
E tamo je bilo svega, zar ne?
– Nas su na tri dana odveli u karantenu, iskreno, ni ne znam gdje. U hodniku ispred soba čuvali su nas vojnici, i to specijalci, u punoj ratnoj opremi. Mi svi u čudu, ali tako je bilo. Oni su opet poveli 1:0, a jedan je naš igrač, neću mu sad govoriti ime, promašio prazan gol s pet metara. I oni su otišli u Ligu za prvaka, a mi u Ligu za bedake. Tamo smo skoro sve pobijedili i ipak izborili Prvu ligu.
Igrao je potom Lalić za Zagreb, Dragovoljac, Inter i Bjelovar. U svakom ste klubu bili jedan od glavnih igrača, ali daleko je to bilo od priče o “Maradoni iz Patkovca”.
– Znao sam dosta puta promišljati gdje sam pogriješio, ali nikad to nisam odgonetnuo. Možda nisam trebao s 13 godina otići iz kuće, možda sam bio nestrpljiv… Sigurno je da mi tadašnji stil nogometa nije odgovarao – tuklo se i sjeklo na sve strane, a tereni su često bili oranice. Ne znam, ali znam da ne žalim zbog ničeg. Moja nogometna karijera bilo je jako uzbudljivo putovanje na kojem sam u Prvoj HNL ipak ostavio dosta dubok trag. U Zagrebu smo igrali sjajan nogomet, bili smo prvi na tablici kad je Tuđman naredio da Tomislav Rukavina i Goran Jurić moraju u Dinamo. Ostali smo bez dva fenomenalna igrača i više nismo bili konkurentni.
Jeste li pogriješili što ste tako mladi napustili Hajduk?
– Vjerojatno bih bolje prošao da sam ostao. Kasnije su ti dečki igrali Ligu prvaka. Bili smo strašna generacija – Jarni, Bokšić, Bilić, Jeličić, Vučević… Svi su mi govorili da sam najbolji, ali oni su napravili daleko veće karijere, neki od njih i neusporedivo veće. To je život, ne možeš sad vratiti neke stvari. Danas znam da sam i u Portugalu trebao biti strpljiviji, ali tko će mladoj i vrućoj glavi tada to objasniti?
Kako ste financijski prošli u karijeri?
– Već u Portugalu dosta dobro, kad pričamo o novcu. Čak sam dobro zarađivao i u našoj ligi. Dalo se tada dobro zaraditi. A i znaš kako to ide, novac se lako potroši…
Nakon povratka iz Portugala niste više pokušavali vani.
– Nisam, dobro mi je bilo i kod nas. Evo vam još jedna moja epizoda, dok sam igrao u Mladosti, javio mi se Bayer Leverkusen i pozvao me na probu. Otišao sam, odigrao dobro i odmah su mi ponudili 50.000 maraka godišnje i ugovor na četiri godine. Odbio sam, jer sam kod nas mogao bolje zaraditi, a još sam bio doma. Zanimljivo je da su ovdje plaćali više nego u Njemačkoj. Možda i zato što sam bio na probi, pa su računali da me mogu jeftino dovesti. Tako sam odbio Bayer Leverkusen.
Tko je bio najbolji igrač s kojim ste igrali?
– Najbolji? Najlakše ili očekivano bi bilo reći Alen Bokšić, ali na mene je jedan drugi igrač ostavio nevjerojatno snažan dojam.
Slišković ili možda Zlatko Vujović?
– Dijelio sam i s njima svlačionicu, ali ni o njima ne pričam, bio je to – Zoran Vulić. Nepojmljivo mi je bilo da igrač može jednako dobro igrati doslovno na svim pozicijama u momčadi – bio je sjajan bek, stoper, zadnji vezni, prednji vezni i krilo. Vulić je sve pozicije igrao vrhunski, tako da uopće nisam znao koja mu je pozicija ustvari najbolja.
A Bokšić?
– Što o njemu novo reći? Bio je bomba od igrača, nevjerojatno moćan, a vrhunski znalac. Opet, treba reći da je kao mlad igrač imao sreće. Znate, nogomet je često stvar nijansi – dobiti kao mlad igrač priliku i odmah je ugrabiti. Sjećam se jedne utakmice u Skoplju, Alen i ja smo bili zajedno na klupi. Dugo je bilo 0:0 i onda je Boka ušao i zabio za pobjedu. Tada mu se samo otvorilo. Kasnije je zabio onaj opjevani gol u finalu Kupa Zvezdi u Beogradu.
I danas pomno pratite Hajduk, a u nedjelju je derbi.
– Navijam za Hajduk, ali objektivno Dinamo ima više kvalitetnih igrača. Iza Hajduka je i taj nesretni poraz na Rujevici. Opet, u nogometu se svašta može dogoditi i zato čekam derbi s puno nade.
Na Poljudu već dugo nema titule, kao ni kontinuiteta struke…
– Znam da sam ostao zapanjen kad su onako brzo smijenili Nikolu Kalinića s pozicije sportskog direktora. Sad je skoro jednako brzo otišao i Goran Vučević. Ništa mi nije jasno…
Marin Lalić svoju nam je nogometnu priču ispričao između dva treninga – vodi dvije generacije klinaca u NK Bjelovaru, a trenira i prvu momčad Zvijeraca, bjelovarskog kluba koji igra u Drugoj županijskoj ligi. A mnogi od onih koje trenira vjerojatno i ne znaju kakav je izvanserijski talent bio.
