Od prve utakmice kojoj smo svjedočili prije 34 godine i sedam dana, a u kojoj je Dinamo golom Željka Adžića u prvoj minuti otvorio „povijest” HNL-a (Cibalia, 2:0), promicala se svečana mantra o poštenijem nogometu. Osamostaljivanje Hrvatske značilo je i osamostaljenje NSH-a, koji je promijenio naziv u HNS i simbolično je trebalo značiti da će se mijenjati loši odnosi koji su vladali u dotadašnjem jugoslavenskom nogometu. Akterima hrvatskog nogometa onih vremena svaka druga rečenica ukazivala je da neće biti „kao Terazije”, gdje se u sjedištu FSJ-a krojila zbilja nekadašnjeg nogometa…
Mnogo će nam aktera debija HNL-a nakon 28. veljače 1992. s dozom cinizma govoriti kako je to brzopotezno prvo prvenstvo (22 kola u ligi 12), zaključeno 13. lipnja, bilo jedino „slobodno i kao takvo ispravno”. Zato je, kažu, moglo biti da u dvije utakmice finala Kupa mali Inter iz Zaprešića porazi HAŠK Građanski (Dinamo).
Drugim riječima, smatraju to jedinom (polu)sezonom u kojoj nije bilo uobičajenih folklora, to jest forsiranja interesa iz centara moći, kroz razne alate (sudačka delegiranja i pritisci, financijski „doping”, politička nametanja i namještanje utakmica i slično). Onako kako se to revno radilo u saveznoj ligi, odnosno u tzv. nogometnoj kuhinji na Terazijama, vrlo se brzo revitaliziralo u domaćoj samostalnoj verziji. S obzirom na manji teritorij, stanovništvo i nogometnu bazu, svi su ti „folklori” bili još zvučenijeg odjeka i lako uočljivi. Čak i prije poraća…
Naravno da je hrvatski klupski nogomet u 34 godine napredovao u raznim segmentima. Bilo bi tragično da nije tako. No, u onome u čemu se nikako ne uspijeva jest stvaranje preduvjeta da se oko nogometne igre ne pletu teorije urote, ne promoviraju polemički odnosi tko ima jačeg političkog i inog patrona, tko kontrolira sudačku organizaciju, tko nameće moć u HNS-u i diktira raspodjelu materijalnih i inih interesa, tko je zakinut i slično. Mogli bismo to definirati kao manjak vjerodostojnosti domaćeg nogometa te nepovjerenje šire javnosti, koje više misli da se istu zanemaruje, a ne da ona u društvu nije moguća. Sama sumnja u vjerodostojnost ima snagu kao da je dokazana, pa su posljedice ovaj kontinuirani i opći kaotični eter SHNL-a…
Je li realno da u društvu koje se polarizira po svakom pitanju – političkom, ideološkom, ekonomskom i inom – nogometno (samo)upravljanje bude drugačijeg mentaliteta? Teško. Kao što je logično da svaku vrstu upravljačkog funkcioniranja, pa tako i nogometnog, definira jedna zajednička odrednica. To je vrlo jednostavno, zove se primjena propisa. Pročitali smo sve propise HNS-a. Analizirali smo i sva Pravila nogometne igre. Po tim dokumentima, koje nerijetko niti sam HNS ne poštuje, lako se može zaključiti da su više-manje dobro postavljeni. Kad čitate PNI, također se pravila prilično jednostavno prepoznaju, jedino subjektivnima ostaju oni segmenti koji su podložni interpretaciji.
Zašto onda imamo more polemika, svađa, urotničkih teorija i sličnih folklora? I to se čini jednostavnim. Temeljni problem jest što se Propisi HNS-a, kao i Pravila nogometne igre, ne primjenjuju striktno. Da je sudac Kolarić u Rijeci primijenio propis sankcija za rušenje igrača u izglednoj prilici, ne bi ušao u seriju pogrešaka. Da je disciplinski sudac odredio istu sankciju za trenera Garciju kao što je za sličan ispad bitno strože kažnjen Sanchez, onda ne bismo polemizirali o različitim kriterijima. Da je utakmica zbog magle u Puli odgođena za 24 sata, a ne za 37 dana, ne bi se govorilo o eskiviranju propisa i neravnopravnim tretmanima.
Pogledamo li korijen gotovo svih prijepora u HR nogometu, spoznat ćete da je u pitanju uvijek zanemarivanje propisa i pravila. Zato je ključno pitanje svima u tom okruženju: zašto se ne poštuju službeni dokumenti, nego se – kao u bivšoj Jugi – elastično isti razvlače od prilike do prilike?
