Povijest odnosa Amerike i Irana u dvadesetom stoljeću prepletanje je velikog prijateljstva i ljutog neprijateljstva. Arthur C. Millspaugh, ekonomski savjetnik vlade Sjedinjenih Država, poslan je 1923. kao privatni građanin u Perziju – kako se Iran tada zvao – kako bi donio promjene u zemlju koju je sputavala administrativna neučinkovitost. Perzijanci su uključivanje savjetnika smatrali načinom privlačenja stranih ulaganja i uravnoteženja utjecaja europskih sila.
Mnogo godina poslije, u kolovozu 1953., Centralna obavještajna agencija (CIA) podržavala je plan, koordiniran s britanskom obavještajnom službom, za svrgavanje iranskog premijera Mohammeda Mossadegha. Plan je imao odobrenje predsjednika Dwighta D. Eisenhowera i osmišljen je zato što su Britanci bili zabrinuti zbog izvoza nafte i premijerova odnosa sa Sovjetima. Puč, koji je orkestrirao američki agent, dovodi do svrgavanja Mossadegha, a šah Mohammed Reza Pahlavi postaje autoritarni monarh. Četiri godine poslije, SAD i Iran potpisali su nuklearni sporazum u vezi s civilnom upotrebom atomske energije u sklopu programa predsjednika Eisenhowera “Atomi za mir”.
Sporazum omogućuje Sjedinjenim Državama da Iranu iznajme nekoliko kilograma obogaćenog uranija i poziva na suradnju u mirnodopskoj upotrebi nuklearne energije. U travnju 1962. šah Reza Pahlavi odlazi u posjet SAD-u i u Kongresu govori da neće zemlju predati komunistima i da treba američku pomoć. Predsjednik John F. Kennedy hvali šaha: “Okupirajući u Iranu najvažnije strateško područje, okruženi vitalnim i moćnim ljudima, Vaša je zemlja uspjela održati svoju nacionalnu neovisnost stoljeće za stoljećem, sve dok nismo došli do današnjeg datuma kada, pod velikim izazovima, Vi, Vaše Veličanstvo, vodite tu povijesnu borbu.”
Video: Šah Mohammed Reza Pahlavi bio je autoritarni monarh s velikom potporom Sjedinjenih Država
Povratak Homeinija
Iran je jedna od 51 nacije koja je potpisala Ugovor o neširenju nuklearnog oružja 1. srpnja 1968. Iranski parlament ga je ratificirao u veljači 1970. Predsjednik Gerald Ford otvara američke nuklearne tehnologije Iranu, a Jimmy Carter odlazi u Iran i hvali šaha. Dvije godine poslije, Reza Pahlavi je svrgnut. Islamska revolucija počinje u siječnju 1979. godine, a šah s obitelji bježi u Egipat.
Mjesec dana poslije, postrevolucionarna vlada na čelu s premijerom Shahpurom Bakhtiarom otkazala je ugovor vrijedan 6,2 milijarde dolara za izgradnju dviju nuklearnih elektrana. Iran je uplatio polog od 240 milijuna dolara za elektrane, koje su trebale biti izgrađene u Darkhoeinu, u naftom bogatoj jugozapadnoj pokrajini Khuzestan. Ajatolah Homeini, koji je postao simbol Islamske revolucije, stiže u Teheran u veljači 1979. i odmah poziva na protjerivanje svih stranaca. “Molim Boga da odsiječe ruke svim zlim strancima i njihovim pomagačima”, kaže. State Department evakuira 1350 Amerikanaca na dan ajatolahova povratka. Homeini će u ožujku preuzeti kontrolu nad zemljom, uspostavivši kvaziteokraciju koja ostaje na vlasti.
U studenome mladi iranski militanti, tada nazivani studentima, upadaju u američko veleposlanstvo u Teheranu, prijeteći da će okupirati zgradu i držati zaposlenike kao taoce dok se šah, tada onkološki pacijent u bolnici u New Yorku, ne vrati u Iran kako bi se suočio sa suđenjem. Njihove akcije podržava ajatolah Ruholah Homeini. Predsjednik Jimmy Carter naredio je obustavu uvoza nafte iz Irana, izjavivši da Sjedinjene Države neće popustiti “neprihvatljivim zahtjevima” za povratak svrgnutog šaha što su ih postavili Iranci koji drže američke građane kao taoce u američkom veleposlanstvu u Teheranu. Ubrzo Iranci oslobađaju deset talaca, a ajatolah prijeti da će se ostalima suditi na islamskom sudu.
During the 1920s, another American, Arthur C. Millspaugh, arrived to continue Shuster’s work. Millspaugh was initially quite optimistic about Iran’s capacity for “progress,” as he imagined it. pic.twitter.com/p4Wnwo3BKm
— Historians of Iran (@HistorianofIran) September 23, 2019
Zamrznuta imovina
U travnju sljedeće godine tajna misija spašavanja talaca nije uspjela. Poginulo je osam američkih komandosa, a za predsjednika Cartera to je bio poraz koji mu nije omogućio novi mandat. Svrgnuti iranski vođa – ogorčeni međunarodni otpadnik 18 mjeseci nakon što je smijenjen s prijestolja – patio je od raka limfnih čvorova kada je umro u egipatskoj vojnoj bolnici. Državni sprovod imao je u Egiptu, koji mu je pružio utočište na kraju života. Njegova smrt malo mijenja američku krizu s taocima. “Za nas je mrtav već godinama”, kaže glasnogovornik iranskog predsjednika Abul-hassana Bani-Sadra.
Ajotolah Homeini kasnije uručuje poruku tijekom hadža, godišnjeg hodočašća muslimana u Meki u Saudijskoj Arabiji, zahtijevajući povrat sve šahove imovine Iranu. Također je od Sjedinjenih Država zatražio da oslobode zamrznutu iransku imovinu i obećaju da neće politički ili vojno intervenirati u Iranu. Na kraju su taoci ipak oslobođeni, nakon 444 dana u zatočeništvu.
Dolaskom Ronalda Reagana u Bijelu kuću počinje novi čin u odnosima Amerike i Irana. Krajem 80-ih godina Iran dobiva nuklearnu pomoć od pakistanskog znanstvenika Abdula Qadeera Khana i mreža međunarodnih dobavljača šalje nuklearne transfere Teheranu. Sumnja se da su iranski znanstvenici prošli obuku u Pakistanu.
A onda slijedi iransko-irački rat. U srpnju 1987. Sjedinjene Države počinju štititi arapske brodove u Perzijskom zaljevu, što rezultira gotovo potpunim uništenjem iranske mornarice. Od 1981. do 1984., u prvoj fazi takozvanog Tankerskog rata, Irak koristi niskoleteće helikoptere za napad na iranske brodove. U drugoj fazi, počevši od ožujka 1984., irački zrakoplovi počinju pucati na neutralne brodove koji su plovili prema iranskim lukama. Iran je uzvratio u travnju i svibnju 1984. napadom na tankere za naftu Kuvajta i Saudijske Arabije, koji podržavaju Irak u ratu.
Video: Šahov sin, šezdesetčetverogodišnji Reza Pahlavi, pokazivao je velike ambicije, ali nije prihvaćen od svih
Milijun žrtava
Tako 1988. dolazi do napada američkih snaga na iranske naftne platforme i brodove. Tijekom okršaja s grupom iranskih topovnjača u Hormuškom tjesnacu krstarica Vincennes američke mornarice slučajno je oborila komercijalni let Iran Aira koji je bio na putu za Dubai. Svih 290 putnika i članova posade je poginulo.
Nakon osam godina i milijun žrtava okončan je iransko-irački rat, a ubrzo i ajatolah Homeini umire. Sve to ne donosi mir na Bliskom istoku jer irački vođa Sadam Husein napada Kuvajt, a Amerika započinje rat s Irakom.
Iranski predsjednik Hashemi Rafsanjani nudi se kao posrednik između Sjedinjenih Država i Iraka u nastojanju da se završi rat u Perzijskom zaljevu. Irak nema neposredne javne reakcije, a administracija prvog predsjednika Georgea Busha hladno odbija ponudu. Iran i Rusija 1995. potpisuju nuklearni sporazum o dovršetku izgradnje nuklearne elektrane na obali Perzijskog zaljeva. Lokacija se nalazi u Bushehru u Iranu, koji se smatra najaktivnijim nacionalnim središtem za istraživanje i proizvodnju nuklearnog oružja. Predsjednik Bill Clinton odobrio je nove sankcije Iranu i nastavlja se period neprijateljstva s obje strane.
Narodni mudžahedini Irana, skupina ljevičarskih iranskih prognanika poznata i kao MEK, prikupljaju i dijele dokumente koji otkrivaju tajni nuklearni program koji prije nije bio poznat Ujedinjenim narodima. Uključuje ogromno postrojenje za obogaćivanje uranija u Natanzu i postrojenje za tešku vodu. Iran pristaje privremeno zaustaviti proizvodnju uranija, a Atomska agencija poziva za nuklearne zaštitne mjere u Iranu, gdje predsjednik postaje konzervativac, dotadašnji gradonačelnik Teherana Mahmoud Ahmadinejad. Vjerske vođe daju mu punu podršku.
Video: Šaha je s vlasti skinuo vjerski vođa ajatolah Homeini
Tajna postrojenja
Nastavlja se sukob oko nuklearnog programa, koji traje do danas. Slijede sankcije UN-a, a Izrael se pridružuje SAD-u u nastojanju da se zaustavi iranski nuklearni program. Uhićuju se špijuni s jedne i druge strane, a predsjednik Barack Obama nastavlja program kibernetičkog rata. Godine 2011. Iranci su upali u veleposlanstvo Velike Britanije u Teheranu, a bomba u tom gradu ubila je iranskog nuklearnog znanstvenika. Od tada do danas traje ping-pong iranske i američke strane u dokazivanju i osporavanju da Iran nastoji proizvesti nuklearnu bombu, pa američke vojne snage uz pomoć Izraela organiziraju bombardiranje iranskih postrojenja za koja se sumnja da se u njima odvija nuklearni program.
Napetosti su pojačane kada je za američkog predsjednika izabran Donald Trump. “Nešto tako jednostavno kao što je vrlo uvredljiv jezik kojim se koriste Amerikanci, a koji je političke prirode, nije jezik kojim se komunicira s Islamskom Republikom Iran”, smatra Sanam Vakil, viša istraživačka suradnica u programu za Bliski istok. “Europa je dugo nagovarala Sjedinjene Države da budu mirne i odmjerene u svom odgovoru. Vrlo se jasno vidi njihova frustracija zbog toga što je ovo umjetno stvorena kriza.”
Ipak, napetosti između Irana i Sjedinjenih Država traju desetljećima, znatno prije Trumpove administracije. Najopasnije žarište dugo je bio Hormuški tjesnac, uski plovni put koji povezuje Perzijski zaljev s ostatkom svijeta. Kroz njega prolazi oko 40 posto svjetskog prometa tankera za naftu. Iran je upozorio da bi mogao zatvoriti tjesnac tijekom rata s Irakom, koji je trajao od 1980. do 1988., te je od tada periodično prijetio miniranjem plovnog puta. Upravo su se tu često sukobljavale američke i iranske snage.
VIDEO: Nakon osam godina i milijun žrtava okončan je iransko-irački rat
Dinastija Pahlavi
Nije ovo, naravno, prvi put kako je sukob na Bliskom istoku prijetio da se pretvori u svjetski rat. Eskalacija mržnje kulminirala je u vrijeme kada je pao šah Reza Pahlavi, veliki prijatelj Amerike. Rođen je 1878. u gradu Alashtu u sjevernom Iranu, a postao je dočasnik sa šesnaest godina. Služio je u vojsci i dogurao do brigadnog generala. U veljači 1921. izveo je državni udar. Njegove su se trupe pozicionirale u Qazvinu, otprilike 150 kilometara zapadno od Teherana, i prisilile vladu na ostavku bez krvoprolića.
Nakon uspješnog udara, njegov suradnik Seuyydom Tabatabai postao je premijer, dok je Reza Pahlavi imenovan zapovjednikom vojske. Vlada koju su formirali trajala je samo stotinu dana. Ubrzo nakon toga, Reza Pahlavi je učvrstio vlast i sam preuzeo dužnost premijera. Nije uspio progurati ideju republike, pa je 1925. formalno okrunjen za iranskog šaha, osnovavši dinastiju Pahlavi. Sedamdesetih godina Bliski istok je i po današnjim kriterijima bio kaotičan. U glavnim ulogama bili su revolucionarni klerici, karizmatični imam Mousse al-Sadr, ajatolah Homeini i, naravno, Reza Pahlavi. Borba za vlast bila je nemilosrdna, intrige, svađe, ubojstva, pronevjere novca. Na svim stranama.
Iz Libije je konce vukao pukovnik Gadafi, a mnogi utjecajni Iranci iz egzila su nastojali preuzeti vlast. Iran je postao kotao. Iranci su se bunili zbog inflacije i odbili otvarati dućane na velikom teheranskom bazaru. Teheran je bio u kaosu, Reza Pahlavi teško bolestan. Snovi o slobodi više nisu privlačili Irance. Previše je režim Reze Pahlavija počinio zločina, ljudi su bježali, bili mučeni, zatvarani, ubijani. Iranska revolucija postala je nada, a to je ujedno značilo sasvim novi život, po strogim pravilima klerikalnih vjerskih vođa. A Reza Pahlavi morao je pobjeći iz zemlje.
Nema alkohola
Na snagu su uvedena nova pravila kako bi se zabranilo sve što bi ljude moglo odvesti na krivi put i spriječiti ih da se uzdignu u nebeski zagrobni život: uvedena je stroga kontrola medija koja je Irance izolirala od zapadnih utjecaja, apsolutna segregacija spolova na javnim mjestima, obavezne marame za žene, zabrane alkohola i glazbenih instrumenata na televiziji, pravila koja ženama zabranjuju vožnju bicikla. To se nastavljalo unedogled, revnosno, a ponekad i brutalno, provodili su to moralna policija i paravojne snage Basij.
Poznata je slika od 16. siječnja 1979. kako Mohammed Reza Pahlavi i carica Farah napuštaju Iran. Nakon trideset i osam godina vladanja željeznom rukom. Liberali, ljevičari i vjerski konzervativci okupljali su se protiv njega. Štrajkovi i demonstracije zatvorili su Teheran, a njegove sigurnosne snage gubile su kontrolu. Šah je prvo želio u Ameriku, ali mu predsjednik Carter to nije dopustio, iz straha da će se krajnje pogoršati odnosi s Iranom. Na kraju mu je to dopušteno, da se može liječiti od raka. Lobirali su moćni bankari iz Chase Manhattan Banka jer je šah bio jedan od većih klijenata.
Za odnose Irana s Amerikom to je bilo kobno. Slijedila je talačka kriza, a Carterova administracija očajnički je pokušavala osloboditi zarobljenike te je 24. travnja 1980. odobrila spasilačku misiju koja je katastrofalno propala. U padu helikoptera u pustinji poginulo je osam pripadnika vojske, čija su pougljenjena tijela iranski dužnosnici s veseljem izložili. Kriza s taocima uništila je Carterovo predsjedništvo. Tim oko moćnog Rockefellera, doživotnog republikanca s negativnim stavom prema Carterovoj golubljoj vanjskoj politici, blisko je surađivao s Reaganovom kampanjom u njezinim nastojanjima da preduhitri i obeshrabri ono što je podrugljivo nazvala “listopadskim iznenađenjem”, pisali su mediji.
Podijeljena oporba
A onda su počele igre bez granica. Reagana je dočekao novi kaos, brojni prijedlozi kako da ugasi vatru na Bliskom istoku, među ostalim i onaj da zauzme tri otoka pod iranskom kontrolom u Perzijskom zaljevu.
Sve vrijeme oporbeni političari u egzilu bili su podijeljeni, nesložni. Među Irancima u dijaspori koji se protive Islamskoj Republici su prognani ljevičari, nacionalisti, sekularni demokrati, bivši zatvorenici, novinari, zagovornici ljudskih prava i umjetnici. Ova labava mreža nema organizacijsku strukturu i to je bio glavni problem.
Šahov sin, šezdesetčetverogodišnji Reza Pahlavi pokazivao je velike ambicije, ali nije prihvaćen od svih. Mudžahedinska skupina osnovana je 1965. i pomogla je u svrgavanju šaha, ali su onda prekinuli veze s klerikalnim vođama. Miješanjem islamizma i marksizma došli su i na crnu listu u Americi. U Iranu sada ne uživaju popularnost. Zapravo, sve se odvija kao uvijek, kaos, nasilje, borba za vlast. S neizvjesnim ishodom.
Strance mijenjali za ubojice i gotovinu
Od revolucije 1979. godine, Iran je pritvaranje stranaca i osoba s dvojnim državljanstvom učinio središnjim dijelom svoje vanjske politike, mijenjajući ih za novac i ljude – tvrdi analitičarka Farnaz Fassihi. “Iranski zahtjevi razvijali su se zajedno s njegovim taktikama. U zamjenu za puštanje stranaca tražio je zatvorenike, ubojice, gotovinu i zamrznuta sredstva. Sklopio je složene poslove u koje je bilo uključeno više zemalja. A u subotu je Iran dobio slobodu za svoju najcjenjeniju metu: prvog iranskog dužnosnika osuđenog za zločine protiv čovječnosti.”
Obamina administracija platila 400 milijuna dolara u gotovini
Iransko uzimanje talaca počelo je gotovo odmah nakon osnivanja Islamske Republike 1979. godine, kada je revolucija srušila monarhiju šaha Mohammeda Reze Pahlavija. Skupina studenata ušla je u američko veleposlanstvo u Teheranu i otela pedeset Amerikanaca. Nastavili su s uhićenjima stranaca, uključujući novinare, znanstvenike, poslovne ljude, humanitarne radnike. I sa svakim uhićenjem slijedili su novi zahtjevi.
Obamina administracija platila je 400 milijuna dolara u gotovini kako bi između ostalog Iranci pustili novinara Washington Posta. Godine 2020. Kylie Moore-Gilbert, britansko-australska akademkinja pritvorena u Iranu dvije godine, puštena je na slobodu u transnacionalnoj razmjeni u kojoj su sudjelovala tri Iranca pritvorena u Tajlandu zbog optužbi za planiranje bombe. Nazanin Zaghari-Ratcliffe, iransko-britanska humanitarna radnica, puštena je nakon šest godina zatvora tek nakon što je Britanija pristala platiti svoj dug od 530 milijuna dolara Iranu. Ti su se pregovori proširili na više britanskih vlada.
“Iran je stalno pomicao granice i naučio varati vlade kako bi dobio ono što želi”, rekao je Hadi Ghaemi, direktor Centra za ljudska prava u toj zemlji, neovisne organizacije za zagovaranje i dokumentiranje prava sa sjedištem u New Yorku. “Opasnost je u tome što druge autoritarne vlade mogu učiti od Irana i uzimanje talaca učiniti normom.”
