Hrvatska kasni za svijetom. Dok on srlja u Treći svjetski rat, mi smo još u Drugom, na ustašama i partizanima. Moglo bi nam se dogoditi da istovremeno vodimo oba, s tim da će ovog puta “ustaše” biti na strani zapadne demokracije i Izraela, a antifašisti na strani (islamo)fašističkih tiranija. To će izazvati priličnu zbrku, ali neosporno je da će se Jugoslaveni ujediniti oko potpore Iranu: nju jasno iskazuju i Bošnjaci, iako im je Amerika spasila glavu devedesetih, i četnici na čelu sa Šešeljem, koji, iako mrzi “balije”, i iako je nosio MAGA majicu, sada kaže kako su “Izrael i SAD izvršili otvorenu agresiju na Iran”. Na istoj su se strani – ponovno – našli četnici, islamisti, Jugoslaveni, antifašisti i hrvatski ljevičari svih vrsta. Svi navedeni mrze demokraciju, Židove i SAD, ne nužno tim redom. A ni Hrvatsku baš ne vole. I to je ono što ih spaja, a kmečanje nad ubijenim civilima samo je da bi se tu mržnju opravdalo. Problem je kad pogine dijete u Iranu, ali kad Iran iz osvete Americi gađa civile u Dohi, Abu Dhabiju i Rijadu, naravno, uz Tel Aviv koji se podrazumijeva, to je košer, tamo nema djece.
Uostalom, što reći kad novinarka mrtva ozbiljna na presici pita ministra Anušića “je li u redu da se naši ročnici obučavaju vještini Krav Maga, s obzirom na to da je to izraelska borilačka vještina”. A možda nije primjereno ni slušati crnačku muziku ako ste bijelac? A ni rusku klasiku, nakon napada na Ukrajinu? Uglavnom, kolegica novinarka to je prokomentirala s “tražim po kvartu od nekog pištolj da si propucam oba koljena”. Razumijem je. Samo se nadam da pištolj neće biti uzi. Kad diktatori na Kubi, u Iranu, ili bilo gdje drugdje ubiju nekoliko desetaka tisuća ljudi, žena, djece, jer su se usudili prosvjedovati protiv revolucionarnih vlasti, onda se to naše antifašiste i humaniste ne tiče jer se islamističko nasilje nad Irancima ne može prodati pod “otpor imperijalizmu“. Kad Amerikanci ubiju ajatolaha ili dva-tri, to je flagrantno kršenje međunarodnog prava, a mrtva djeca u napadima broje se tako što se prenose vijesti izravno od Hamasovih vlasti ili Al Jazeere. Inače, valja podsjetiti da su svi socijalisti Irana i svijeta osamdesetih poduprli antiameričku islamsku revoluciju ajatolaha Homeinija, po logici “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”, samo da bi mule kasnije dale smaknuti sve istaknute ljevičare u Iranu, njih oko 30.000. Ali još ne shvaćaju. Još vjeruju da su im mule saveznici protiv američkog imperijalizma i kapitalizma i u ostvarenju socijalističke utopije.
Oni se pozivaju na kršenje međunarodnog prava kad im to odgovara kako bi opravdali kršenje ljudskih prava u zemlji koja je napadnuta i obratno: sjetite se, agresiju na Hrvatsku pravdali su time što su na vlasti “ustaše” koje krše ljudska prava, ali sad problem nije kršenje ljudskih prava u Iranu. Sad se na televizije pozivaju propali političari poput Vesne Pusić, ali ih nije bilo kad je Hamas izveo najveći teroristički napad nakon 11. rujna, tada se nisu brinuli o međunarodnom pravu i civilima koje se ubijalo i silovalo pred kamerama. Nije ih bilo ni kad je iranski režim masovno ubijao svoje građane na ulicama, jer zločin protiv čovječnosti ne krši međunarodno pravo. Ni u SAD-u Trump nema neku podršku javnosti za taj rat, pa ni među MAGA pokretom jer, za razliku od protjerivanja ilegalnih imigranata i uvođenja kontrole identiteta na biralištima, što su bila predizborna obećanja na kojima je dobio izbore, rekao je da se ratovima u inozemstvu neće baviti. Otmica diktatora je jedno, ali otvoreni rat je nešto drugo i vrlo ne-Maga. Ciljevi su jasni – slabljenje međunarodne pozicije Kine, kojoj je Iran najvažniji i najveći saveznik, uz Rusiju, ali i trajna stabilizacija stanja na Bliskom istoku, gdje je Iran već 45 godina glavni izvor nestabilnosti i terora jer je osnovao i financira milicije poput Hezbolaha, Hamasa, hutista i Islamskog džihada. I legitimni su. No način ostvarenja tih ciljeva nije samo moralno upitan, nego vjerojatno i kontraproduktivan.
On odlučuje, on je faca
I, stvarno, taj “preventivni” napad teško je pravdati, što je dovelo europske i hrvatske čelnike u relativno neugodan položaj – podržati Trumpa i kršenje suvereniteta i agresiju? Ili podržati iranski genocidni režim, koji je još od Homeinija i revolucije glavni izvor nestabilnosti na Bliskom istoku, od kojeg strahuju ne samo arapski susjedi i Izrael nego i mnogi drugi, znajući da je Iran glavni organizator i financijer terorističkih skupina uključujući Hamas, Hezbolah, Islamski džihad, hutiste i brojne druge? Režim koji kamenuje nevjerne žene i homoseksualce sad najednom ima simpatije onih koji su inače osjetljiviji na homofobiju i mizoginiju nego princeza iz bajke na zrno graška. Naročito takvih poput Kate Peović, koja bi podržala i Adolfa protiv Izraela i SAD-a, da on ustane iz groba. I ako je to nekomu čudno, taj ne shvaća pravu prirodu zapadnjačkih “progresivnih” pokreta.
Opet, da je ta intervencija “kršenje međunarodnog prava” najviše govore oni koji nemaju takvih problema s Ukrajinom ili napadom Gaze na Izrael, poput Milanovića koji je tu agresiju uvijek relativizirao time da je Ukrajina “korumpirana”. Pa sad kaže da više nema vojne suradnje s Izraelom. Samo s Gruzijom i drugim Putinovim negenocidnim satrapijama koje posjećuje.
Kaže i da treba povući sve naše vojnike iz UN-a i NATO-ovih misija po Bliskom istoku, svu osmoricu. Što je Vlada smjesta odbila. Pa se pobunio i ustvrdio da je jedino on ovlašten zapovijedati vojsci. Zanimljivo, svojevremeno je premijer Milanović tvrdio da je samo on ovlašten zapovijedati vojsci i žestoko je kritizirao tadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, kojoj je MORH zabranio koristiti vojne resurse bez ministrova dopuštenja. Danas predsjednik Zoran Milanović tvrdi posve suprotno od onog što je tvrdio premijer Zoran Milanović. Onako usput, izvalio je da je Izrael država “tehnološki ovisna o SAD-u”, što može izvaliti samo netko tko apsolutno nema pojma o Izraelu. Ne samo da je Izrael tehnološka velesila u svjetskim razmjerima nego su posljednjih desetljeća susjedne arapske države, uključujući i Saudijsku Arabiju, razvile bliske veze s Izraelom, s kojim su svojevremeno ratovale, jer upravo od njega dobivaju suvremenu tehnologiju, naročito informatičku.
Predsjednik je odlučio “voditi računa o sigurnosti hrvatskih vojnika” kao što je devedesete odlučio voditi računa o svojoj sigurnosti i skloniti se na sigurno u Pariz. Valja primijetiti da je Milanoviću, kad su naši vojnici uz njegovu privolu razmještani u Irak, Libanon i drugdje na Bliskom istoku, bilo apsolutno neprihvatljivo slanje nekoliko časnika u Wiesbaden u Njemačkoj! Da ne ljutimo stričeka Putina. To što će ti ljudi ostati bez plaće, koja za takve misije u koje se ionako ide isključivo dobrovoljno nije mala, to njemu nije bitno. On je ponajprije samom sebi bitan, a obožava i kad je drugima kakti bitan, pa je digao frku kao da se povlači cijela bojna, a ne osmero vojnika. On zapovijeda, on odlučuje, on vodi politiku. On je faca. Dočekao je svojih pet minuta. Kao što je dobro primijetio Goran Vojković, da nije premijer Milanović hrvatsku transportnu eskadrilu proglasio “neperspektivnom”, predsjednik Milanović bi puno lakše izvukao tih nekoliko hrvatskih vojnika s Bliskog istoka. Nakon svega, očekujem da Trump baci poneku bombu na Pantovčak i restoran Tač.
“Gostovanje” u gimnaziji
Ivana Kekin krenula je putem Ivana Pernara. Na njezino “gostovanje” u XVI. gimnaziji u Križanićevoj nije reagirala inače agilna pravobraniteljica za djecu, a i ministru Fuchsu trebalo je vremena da reagira. Na kraju, javio se i poručio kako političarima u školama nema mjesta. Ivana Kekin se pak branila time da je došla na poziv ravnateljice “kao liječnica” govoriti o važnim temama, poput utjecaja društvenih mreža na zdravlje mladih, lažnih vijesti i opasnostima interneta općenito, odnosno – da si ne lažemo – promovirati svoju ideju o zabrani društvenih mreža za mlađe od nekih 15 ili 16 godina. I tu je problem, nedopustivo je da političar usred vlastite kampanje za zakon, koji je inače pomalo fašistoidan, ide taj zakon promovirati po školama. A što se tiče toga da je Ivana Kekin liječnica, to je malo jači BS. Ona se strukom odavno ne bavi, političarka je, a škola je mogla pozvati bilo kojeg psihijatra koji nije političar da govori o problemima mladih na društvenim mrežama.
Nekoć se u beskraj raspravljalo i o štetnom utjecaju televizije na djecu i o tome kakve sadržaje na TV-u treba zabraniti, u čemu je ljevica dobrim dijelom i uspjela, da bi ostalo samo najgore reality smeće i slično umjesto ITV-ovih dokumentaraca i crtića na kojima je odrastala moja generacija. Htjelo se zabraniti crtiće koji su opasni za djecu jer bi im moglo pasti na pamet vezati se za raketu poput kojota koji lovi pticu trkačicu, ili sakriti peglu u tortu pa nekog njome gađati u glavu kao u Tomu i Jerryju. Danas pak djeca ni ne razumiju koncept emitiranja televizijskog programa, pa za njega cenzore više nije briga. Kekin se branila uz svoje uobičajeno iritantno afektiranje i lamatanje rukama: kad je gledate, samo čekate kad će poletjeti. Možda bi trebala angažirati psihijatra. Rekla je da su i drugi političari, i neki iz vladajuće koalicije, poput Marijane Petir, išli po školama i slikali se s učenicima te s njima razgovarali. Istina, i to je neprimjereno i to je neprimjerena praksa, i s tim se složio i Fuchs, ali im bar nisu držali predavanja. Ovo podsjeća na vrijeme kad su stare partizančine navlačili po školama da nam pričaju o tome kako su jeli koru drveća i gazili hladne rijeke da bi nam izborili socijalizam.
Ivana Kekin ima puno pravo inzistirati da ista pravila vrijede za sve. Ali isto tako, valja se zapitati zašto škola uopće zove ne samo Ivanu Kekin nego i novinare Faktografa da uče djecu kako prepoznati “lažne vijesti”? Jer oni prvi nisu u stanju prepoznati laži, ali su itekako u stanju na ideološkoj osnovi ignorirati i najgluplje neistine, a s druge strane, nešto što nije sporno proglasiti za “lažnu vijest” na temelju nebitne tehnikalije ili detalja, ili jednostavno podvale. Vidite, woke ljevici strahovito je stalo da “zaštiti” mlade od opasnosti Facebooka i TikToka, dok istovremeno promoviraju pravo tih istih mladih da izaberu spol i odrežu si genitalije mimo privole roditelja – prije dobi u kojoj smiju dati privolu za spolni odnos. Naravno, kad mlade netko želi “zaštititi” zabranama, naročito nečeg što već odavo itekako ima korijene među mladima, morate se zapitati što stvarno želi. Jer, da, vršnjačko zlostavljanje preko društvenih mreža može biti problem, ali u tom slučaju problem nisu društvene mreže nego vršnjačko zlostavljanje, koje se jednako može dogoditi i na ulici ili u parku. Da zabranimo i školu jer je često poprište vršnjačkog zlostavljanja, pedofilije i svih onih neugodnih stvari koje se povezuju s društvenim mrežama? Ne, naravno.
Od koga Ivana štiti mlade?
Ne radi se tu o želji za zaštitom, nego za indoktrinacijom mladih do koje je komunistima, nacistima, islamistima i ostalim totalitarnim i antidemokratskim pokretima uvijek bilo najviše stalo. Puno je teže djecu indoktrinirati i oblikovati njihove umove po svojim idejama ako do njih dolaze nefiltrirane informacije ravno s društvenih mreža nego ako im sve prezentirate nakon što je prošlo školske i medijske filtre “društvene korektnosti” i konformizma. A tinejdžeri su po prirodi nekonformisti. Osim toga, sama ideja da bi država trebala biti dadilja koja nas štiti od zlih ljudi na društvenim mrežama, kao da to nisu isti ljudi koje srećemo i na poslu i na ulici i u školi, užasavajuća je i uperena izravno protiv slobode kao takve. Da ne govorimo o šoku koji bi ta djeca doživjela kad bi se, bez ikakvog prethodnog iskustva, sa 16 godina prvi put ulogirala! Zamislite nekog tko je odrastao u izolaciji u planinskom selu bez interneta, televizije i novina, pa sišao u grad prvi put sa 16 godina.
Izbacivanje političara iz škole neće, nažalost, izbaciti i ideološku indoktrinaciju iz škole, ona je prisutna otkad škole postoje. Neki će reći, to je odgoj, škola nije samo obrazovna nego i odgojna institucija, kojoj je cilj socijalizirati djecu, stvoriti od njih dobre i pristojne građane, no tu postoji ogroman prostor za manipuliranje djecom, koji se provodi kroz gotovo sve programe, naročito one poput povijesti, književnosti i sličnih. Ipak, taj prostor indoktrinacije – nekoć religijske, a danas uglavnom ideološke – treba smanjiti što je više moguće.
Dakle, bilo bi dobro osigurati ne samo da političari ne idu po školama govoriti djeci što je dobro za njih, a što ne, i što je istina, a što laž (djeca, ako su neiskusna, nisu retardirana, a tu se upravo zloupotrebljava njihovo neiskustvo i empatija da bi im se uvalile razne glupe ideje!), nego da se iz školskih programa općenito izbaci sve što ima bilo kakve veze s bilo kakvom politikom, ideologijom, i da se prezentiraju, koliko god je to moguće, gole činjenice. I ne, nije sve što će djeca čuti i vidjeti na društvenim mrežama činjenica ni istina, većina toga je trolanje i izmišljotina. Ali kako će drukčije naučiti razlikovati laž od istine i činjenice ako ne budu od rane mladosti izloženi internetu i društvenim mrežama?! Tako što će im netko s Faktografa održati predavanje?! Ne, tu su potrebne godine iskustva, i najbolje da počnu što ranije, pod nadzorom, umjesto da se jednog dana nađu u mreži s kojom nemaju iskustva.
Žele nasilno preuzeti vlast
Svojevremeno sam pisao o revolucionarnoj organizaciji koja je prošla ispod radara, a u svibnju prošle godine u Zagrebu je održala svoj kongres. Riječ je o Revolucionarnom komunističkom savezu. Oni okupljaju članove iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, BiH i Makedonije kao članove jugoslavenske sekcije RKI (Revolucionarne komunističke internacionale). Sad, reći ćete, koga briga za šačicu pacijenata. Ali, vidite, mi u politici imamo Katu Peović, imamo Možemo, nisu oni puno drukčiji od revolucionara. I Kata ponekad ima napadaje iskrenosti, poput nedavnog, kad je napisala: “Iran stoji kao ponosna i neovisna civilizacija koja se neće pokoriti stranom diktatu. Svaki narod ima pravo sam odrediti svoju sudbinu, bez uplitanja imperijalnih sila koje mu žele nametnuti svoju volju.
Otpor dominaciji nije samo pravo, već i dužnost svakog tko vjeruje u slobodu i suverenitet svoje zemlje.” To, naravno, nije vrijedilo kad se Hrvatska borila za neovisnost protiv Srba, tada je bilo “ustaše ruše Jugoslaviju”. Ali ono što posebno zabrinjava jest da su mediji jako benevolentni prema organizaciji koja otvoreno radi na rušenju ustavnog poretka, i to revolucionarnim, dakle nužno nasilnim sredstvima. Jer, revolucija, naučavao je još Marks, mora biti nasilna. Drukčije ne ide. Nasilje je srž komunističkog nauka: prema njima, kapitalistički sustav inherentno je nasilan, a usto, kapitalisti nikad neće dobrovoljno pristati dati sav svoj novac u ruke komunista pa im novac treba oteti nasiljem.
Dakle, u Zagrebu je, nakon kongresa, održana i “tajna” škola komunizma o kojoj piše Jutarnji list, te je čak objavio i intervju s Helenom Biberić, koja otvoreno govori kako će nasilno srušiti ustavne temelje Hrvatske revolucijom, a riječ je o bivšoj članici ekstremističke Radničke fronte kojoj ona nije bila dovoljno ekstremistička. Novinarka je benenvolentno pita je li svjesna da “otvoreno zagovaranje Jugoslavije, socijalizma i samoupravljanja nekima može djelovati kao provokacija”! I, usput, dotična se žali da im prijete i da ih napadaju. Samo zato što žele nasilno preuzeti vlast u zemlji. Ne, meni to ne djeluje kao provokacija. Nego kao poziv na rušenje ustavnog poretka, kažnjiv zakonom. Ali eto, kad imate bolesnike koji bi krali (“nacionalizirali sredstva za proizvodnju”) i ubijali (tema škole bio je “nacionalizam i fašizam u Hrvatskoj”) to je, onak’, kuriozitet, čak malo simpatično. ZDS u Thompsonovoj pjesmi, e to je ekstremizam i govor mržnje.
Nekima očito nije dovoljno munjena
Vratimo se sad Kati Peović, koja nekima očito nije dovoljno munjena. RF je na svom Facebooku objavio “aktualiziranu objavu” od prije nekoliko godina u povodu prijevoda knjige Mitje Ferenca na hrvatski jezik koja se zove “Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji”. Kati je sporan već i naslov jer, po njezinu, nisu ubijani Hrvati nego ustaše, odnosno, “pripadnici poraženih fašističkih i kolaboracionističkih formacija te osobe povezane sa zločinačkim režimom”, a takve je valjda, prema neekstremnom RF-u, posve u redu izvansudski ubijati. Razmislite dobro o toj formulaciji: Nisu ubijani zato što su Hrvati, nego zato što su “povezani sa zločinačkim režimom”.
Titov režim je, također, neosporno bio zločinački, kao i režim u RSK tijekom rata ili onaj u nacističkoj Njemačkoj: je li u redu ubijati bilo koga tko je bio blizak tom režimu, bez suda, čak i da zanemarimo da su ubijeni na križnom putu većinom bili mobilizirani domobrani i, velikim dijelom, civili? I sad ta krvoločna nakupina koja otvoreno kaže “nisu ubijani Hrvati nego fašisti” (kako joj zvuči “nakon Oluje nisu ubijani Srbi nego četnici”?) ispada nekima nedovoljno radikalna. No idemo dalje: Za fašistima ne treba žaliti, i – vrhunski – “nije istina da su ljudi u Hudoj jami živi zakopani, jer VEĆINA ima prostrijelne rane”. Dakle, sami kažu da je istina da su u Hudoj jami ljudi živi zakopani, oni koji nisu “većina”, a ostali su masovno pogubljeni i bačeni u jamu, ali to je u redu jer su bili fašisti. “U Hudoj jami nema nikakvih žrtava, samo fašista, kolaboracionista, i zločinaca”, kažu dalje. Bilo bi lijepo znati jesu li one curice pokupljene iz obližnje škole, u dobi od 12 do 14 godina, koje su žive zakopane u Barbarin rov i od kojih su ostale samo pletenice, bile fašisti, zločinci ili kolaboracionisti (da, laž je da su sve žrtve bile starije od 17)? I što znači konstrukcija da fašist ne može biti žrtva? Da ga je u redu ubiti bez suda? Tko je onda pravi fašist, onaj tko ubija ljude zato što su “fašisti” ili taj navodni “fašist”? Može li onda ubijeni komunist ili četnik biti žrtva, ako je ubijen bez suda i razloga osim što je to što je? Možemo li malo komuniste bacati iz helikoptera?
To sve skupa zapravo nije smiješno, toliko je toga u toj objavi zastrašujuće, čudovišno i neljudski na toliko razina da je to neopisivo. Među nama žive ljudi koji smatraju da su masovna smaknuća, i to bez suđenja, nešto što nije nikakav problem niti im je moralno sporno. A ti ljudi nisu nikakav problem medijima ni mainstreamu, ni establišmentu, dok su problem neki koji trolaju i pjevaju. I to je ono čega se stvarno treba bojati. Da si ne lažemo, sve će nas pobiti kad budu mogli, i to zbog naklonosti demokraciji naspram diktature i nacionalnoj naspram imperijalne države.
Borba protiv Dabre i fašizma
A kad će moći? E, tu nastupa naoko manje radikalna Sandra Benčić, koja možda neće reći sve ono što će izvaliti Katarina Peović, ali kad bolje pogledate njezin nedavni intervju za Večernjak, vidjet ćete da je tu negdje, nije to ni Peović light nego Peović s maskom. Već je naslov indikativan: “Vući ćemo hrabre poteze kad dođemo na vlast da opet ne gledamo 20 godina HDZ”, kaže Benčić. Naravno, prvo je pitanje kad mislite doći na vlast. I koji bi to hrabri potezi bili, ukidanje višestranačja? Jer, jedino tako mogu spriječiti HDZ da se ne vrati na vlast ako je i izgubi.
A na vlast će doći borbom protiv Dabre i fašizma, i ZDS-a, to je, reklo bi se, jedini program. A i uspjesi Možemo u upravljanju Zagrebom upućuju na to. “Hrvatskoj treba Vlada koja je posvećena stvaranju i održavanju minimalnog nacionalnog konsenzusa koji imamo zapisan i u Ustavu (tj. antifašizma, op. MH). To će joj omogućiti i društvene i političke uvjete da se počne baviti pitanjima koja muče Hrvatsku 35 godina: pitanjima podizanja kvalitete života, pitanjima ekonomskog razvojnog modela i pitanjima vizije budućnosti”, kaže ona. E sad, koliko ja vidim, Vlada se prilično uspješno bavi podizanjem kvalitete života i ekonomskim razvojem. A Hrvatsku to muči 35 godina, jer su prije toga na vlasti bili antifašisti koji su uništili kvalitetu života i ekonomiju.
Uglavnom, u cijeloj toj papazjaniji ja nisam našao ništa pozitivno, konkretno, vizionarsko. Sve se svodi na “HDZ ne valja”, “ekstremnu desnicu treba uništiti”, “ZDS treba zabraniti”, a sve ostalo je spomenuto tek marginalno i bez ikakve ideje kako bi se provelo i bez analize zašto je propalo, poput fraza tipa “ojačat ćemo javno zdravstvo, prestati s privatizacijom zdravstva i odljevom novca” (kako, kad je očiti izlaz upravo u privatizaciji zdravstva po uzoru na Švedsku, Švicarsku ili Nizozemsku?). A da, tražit će i priznanje Palestine. Spomenimo samo da novinarka nije pitala Sandru gdje joj je diplomski rad. Nadajmo se da će njihov dolazak na vlast trajati dulje njezin studij. U odnosu na Možemo, čak i HDZ djeluje gotovo simpatično.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
