Jeste li znali da je Afrika nekada imala nuklearno oružje? Evo priče o tome što se zatim dogodilo — RT Africa

Jeste li znali da je bilo vrijeme kada je Afrika zapravo posjedovala nuklearno oružje? Zašto ih onda kontinent više nema? Gledajući unatrag, možemo vidjeti da je ovo bila povijesna prekretnica – trenutak kada se sigurnosna putanja u regiji odlučno promijenila.

U svijetu dinamike velikih sila u kojem posjedovanje nuklearnog oružja oblikuje strateško odvraćanje od protivnika, Afrika, obdarena golemim prirodnim resursima i procijenjenih 1,6 milijardi ljudi, jednom je odlučila postati zona bez nuklearnog oružja. Usred geopolitičkih napetosti i opetovanih prijetnji upotrebom sile protiv suverenih država, afrička suzdržanost sada se suočava s kritičnim testom: je li to dividenda mira – ili jednostavno strateška ranjivost u rascjepkanom svijetu?

Jedina afrička nuklearna bomba

Afrička suzdržanost opravdana je na temelju moralnih i pravnih obveza sadržanih u međunarodnim ugovorima. Povijesno gledano, Južna Afrika pod režimom apartheida jedina je zemlja u Africi koja je ikada posjedovala nuklearno oružje.

Šest nuklearnih oružja za isporuku iz zraka razvio je između 1970. i 1980. režim apartheida kako bi se suprotstavio afričkim revolucionarnim pokretima potpomognutim kubanskim trupama i Sovjetskim Savezom koji su tražili neovisnost i slobodu od kolonijalne vladavine, osobito u Mozambiku i Angoli.

Usred pojačanih poziva na slobodu i smanjenih napetosti među hladnoratovskim silama u kasnim 1980-ima, režim apartheida suočio se s kolektivnim sankcijama i rastućom međunarodnom izolacijom. Ekonomski, nuklearno oružje također se pokazalo izuzetno skupim za održavanje.

Najvažniji među tim izazovima bio je strah da će Afrički nacionalni kongres (ANC), panafrička politička stranka, preuzeti nuklearno oružje kada režim konačno padne.

U tom je kontekstu predsjednik režima apartheida, Frederik Willem de Klerk, nevoljko razmatrao ublažavanje zakona o apartheidu i pustio Nelsona Mandelu, koji je bio zamjenik predsjednika ANC-a, iz zatvora i pozvao na demontiranje nuklearnog arsenala između 1989. i 1990. godine.

Međutim, ANC je to vidio kao pobjedu protiv oružja za masovno uništenje. Kao što je Mandela izjavio 1998. godine, na Općoj skupštini UN-a o Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, “Moramo postaviti pitanje, koje bi moglo zvučati naivno onima koji su razradili sofisticirane argumente kako bi opravdali svoje odbijanje da eliminiraju ovo strašno i zastrašujuće oružje za masovno uništenje – zašto im uopće treba?”

“U stvarnosti se ne može ponuditi nikakav racionalan odgovor koji bi na zadovoljavajući način objasnio što je, na kraju, posljedica hladnoratovske inercije i privrženosti korištenju prijetnje grubom silom kako bi se potvrdio primat nekih država nad drugima.” dodao je.

‘Ne oslobađamo se samo da bismo bili uništeni nuklearnim oružjem’

Stav ANC-a je odjek panafričkog učenja koje je nuklearno oružje povezivalo s uništenjem i imperijalizmom vanjskih sila i pozivalo na njegovo ukidanje.

“Afriku treba proglasiti zonom bez nuklearnog oružja i osloboditi je hladnoratovskih zahtjeva.” Kwame Nkrumah, prvi predsjednik Gane, izjavio je tijekom prvog samita Organizacije afričkog jedinstva (današnje Afričke unije) u svibnju 1963.

Ovo pan-afričko uvjerenje može se kategorizirati u najmanje dvije struje: gandijevski, nenasilni abolicionistički pristup iz 1950-ih i 1960-ih predvođen Nkrumahom i drugi pristup koji se pojavio 1970-ih za koji se zalagao poznati kenijski učenjak, Ali Mazrui.

Mazrui je tvrdio da se razoružanje može postići tek nakon širenja nuklearnog oružja u afričkim zemljama. Zapravo, on je zagovarao širenje nuklearnog oružja kao jedini realan put do nuklearnog razoružanja. Vjerovao je da će zemlje na Zapadu ozbiljno razmisliti o odustajanju od nuklearnog oružja tek kada takvo oružje padne u ruke afričkih i drugih država Trećeg svijeta. Ove su ideje mogle potjecati iz povijesne stvarnosti: mnoge su kolonijalne sile pristale dati neovisnost afričkim zemljama tek nakon što su kolonije primijenile razmjernu upotrebu sile kako bi obranile svoje domovine.

Unatoč tome, predsjednik Nkrumah ostao je odlučan u svom nastojanju da promiče nenasilni pristup kako bi se osiguralo razoružanje kroz govore i konferencije, od kojih je najznačajnija konferencija ‘Svijet bez bombi’ 1962. održana u Accri. Gana je bila jedna od prvih zemalja koja je u Moskvi potpisala Ugovor o djelomičnoj zabrani nuklearnih proba.

No, nije isključio ni korištenje nuklearne energije u civilne i miroljubive svrhe. Nkrumah je izjavio, “Uvijek smo se zalagali za korištenje fisijskih materijala isključivo u miroljubive svrhe. Dosljedno smo se zalagali protiv nepotrebnog širenja oružja za masovno uništenje, a s jednakom dosljednošću za ukidanje takvog oružja.”

Nkrumah je na nuklearno oružje gledao kao na sredstvo uništenja bez doprinosa razvoju kontinenta. Naglasio je to 1960. u svom odgovoru na prvi francuski nuklearni pokus. Francuska je praktički provela nuklearni kolonijalizam s više od 200 nuklearnih pokusa održanih između 1960. i 1966. samo u Sahari (i potom u Francuskoj Polineziji od 1966. do 1996.).

Više od 10.000 radnika, osim stanovnika Tuarega, bilo je izloženo raznim oblicima zračenja koja su se širila oko 3000 km od Alžira u sjevernoj Africi preko Sahare do Sudana u sjeveroistočnoj Africi te Senegala, Burkine Faso i Obale Bjelokosti u zapadnoj Africi.

Negativan učinak bio je toliko golem da su francuske vlasti spriječile međunarodne istrage, a sve do 2014. nisu prijavljivale podatke o stvarnom utjecaju. Za Nkrumaha je ovo bio pokušaj balkanizacije afričkih država.

“Mi u Africi želimo živjeti i razvijati se… ne oslobađamo se stoljeća imperijalizma i kolonijalizma samo da bismo bili osakaćeni i uništeni nuklearnim oružjem,” izjavio je.

Pelindabski ugovor

Pan-afrička razmišljanja koja je zastupao Nkrumah bila su osnova Ugovora o afričkoj zoni bez nuklearnog oružja, također poznatog kao Pelindaba sporazum. Ugovor je dobio ime po glavnom nuklearnom istraživačkom centru Južne Afrike, ‘Pelindaba’, što znači “kraj priče” na zulu jeziku i isprva se pozivao na tajnu prirodu objekta iz doba apartheida. Kasnije je to ime postalo simbol za kraj programa nuklearnog oružja zemlje. Ugovor je usvojen 2. lipnja 1995. kako bi označio odluku Južne Afrike da postane država bez nuklearnog oružja.

Posljedično, ugovor učvršćuje miran suživot i moralno vodstvo kao temeljne afričke vrijednosti. Iako je ugovor bio otvoren za potpisivanje u travnju 1996., stupio je na snagu tek 15. srpnja 2009. Odgoda je odražavala u to vrijeme prevladavajuće unutarnje i vanjske izazove koji su spriječili stjecanje minimalnih 28 instrumenata ratifikacije potrebnih za njegovo usvajanje, kako je propisano člankom 18. ugovora.

To uključuje ograničeni osjećaj hitnosti nakon Hladnog rata i koncentraciju na unutarnja pitanja kao što su građanski ratovi u DR Kongu, Sierra Leoneu i Liberiji, kao i institucionalne tranzicije Afričke unije između 1996. i 2002. Ugovor iz Pelindabe trenutno ima 51 potpisnika.

Ugovor, kako je navedeno u članku 3, sveobuhvatno se odriče istraživanja, razvoja, proizvodnje, skladištenja, nabave, testiranja, posjedovanja, kontrole ili stacioniranja nuklearnog oružja, kao i čak traženja pomoći za izvođenje takvih aktivnosti ili odlaganje radioaktivnog otpada.

Ugovor nadopunjuje Ugovor Ujedinjenih naroda o neširenju oružja (NPT) dijeleći slične odredbe. Preambula Ugovora iz Pelindabe posebno potvrđuje miroljubivu upotrebu nuklearne energije prema članku IV NPT-a. NPT ima 191 potpisnicu, uključujući 53 afričke države, kao i ratifikacije od strane pet nuklearnih zemalja: SAD-a, Rusije, Kine, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.

Dvostruki standardi u nuklearnom poretku

Unatoč afričkoj pravnoj jasnoći po pitanju nuklearnog oružja i razoružanja, sigurnosna računica kontinenta komplicirana je nejasnoćama u globalnom nuklearnom sustavu. Jedan značajan primjer je slučaj sporazuma o dijeljenju nuklearnog oružja između zemalja članica NATO-a kao što su Njemačka, Italija, Nizozemska i Turska koje su ratificirale NPT i smatraju se državama koje nemaju nuklearno oružje.

Stoga izravno potpadaju pod članak II NPT-akojiobvezuje države stranke koje nemaju nuklearno oružje da ne primaju “prijenos bilo kakvog prijenosa nuklearnog oružja ili drugih nuklearnih eksplozivnih naprava ili kontrole nad takvim oružjem ili eksplozivnim napravama izravno ili neizravno,” dok članak I. NPT-a izričito obvezuje države potpisnice koje posjeduju nuklearno oružje, uključujući SAD, da takvo oružje ne prenose bilo kojem primatelju.

Ironija je, međutim, da je Europa zaštićena pod američkim nuklearnim kišobranom kroz NATO-ov sporazum o dijeljenju oružja, uključujući skladištenje više od 100 komada nuklearnog oružja u vlasništvu SAD-a u pet zemalja članica NATO-a u šest različitih baza.

Prema studiji berlinskog Informacijskog centra za transatlantsku sigurnost, ni SAD ni NATO nikada nisu ispunili obećanje tadašnjeg američkog ministra obrane Roberta McNamare “uložiti sve napore kako bi objasnili i našu politiku neširenja i našu politiku dijeljenja nuklearnog oružja u NATO-u i pokazali izvan svake razumne sumnje da među njima nema sukoba.”

Autori istraživanja zaključuju da su mnoge države stranke bile “nesvjestan jednostranog tumačenja NPT-a od strane zemalja NATO-a i njegovog značenja kada su potpisale Ugovor” i to “pojedinosti NATO-ovih sporazuma o dijeljenju nuklearnog oružja ili tumačenja bili su dostupni svim strankama NPT-a prije pristupanja Ugovoru.”

Još jedna dvosmislenost proizlazi iz neratifikacije NPT-a od strane nuklearno naoružanih država, uključujući Indiju i Pakistan, unatoč napetostima između dviju zemalja. Sjeverna Koreja potpisala je sporazum 1985., ali se povukla 2003. i proglasila se državom s nuklearnim oružjem.

Na kraju je kontroverza oko izraelske nuklearne politike. Izrael nije niti potpisao niti ratificirao NPT, niti je dopustio potpune inspekcije od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) nekih od svojih nuklearnih lokacija, uključujući istraživački reaktor IRR-2 u Nuklearnom istraživačkom centru Negev, za koji se vjeruje da je vjerojatno pomogao u proizvodnji njegovog prvog nuklearnog oružja 1966.-67. Zemlja ostaje dvosmislena u svom odgovoru o tome posjeduje li ili ne nuklearno oružje.

Kada ga je 2018. Mehdi Hasan, novinar Al Jazeere, upitao o navodno 80-400 tajnih nezakonitih nuklearnih oružja koje bi Izrael mogao posjedovati, Danny Ayalon, bivši zamjenik izraelskog ministra vanjskih poslova, odgovorio je: “Pa što?

‘Jedini jezik koji Europa i Amerika razumiju’

Nepobitno je da sve tri nejasnoće proizlaze iz potrebe za samoobranom ili odvraćanjem. Profesor Patrick Loch Otieno Lumumba, kenijski odvjetnik i aktivist te bivši voditelj kenijskog pravnog fakulteta, jednom je rekao, “Ponekad poželim da i mi (Afrika) imamo nuklearno oružje, jer to je jedini jezik koji Europa i Amerika razumiju.”

Ova izjava općenito odražava kontinuirano miješanje u unutarnje stvari afričkih zemalja, uključujući invaziju NATO-a na Libiju 2011., što se, neki tvrde, ne bi dogodilo da je zemlja u to vrijeme posjedovala nuklearno oružje za odvraćanje, jer je to najsigurniji način zaštite suvereniteta države.

Afrika daje prednost miru i osiguravanju osnovnih životnih potreba za svoje ljude unatoč ogromnim prirodnim resursima kontinenta koji su dostupni za proizvodnju nuklearnog oružja. Afričke zemlje, posebice Niger, Namibija i Južnoafrička Republika, opskrbljuju Europu uranom za proizvodnju nuklearne energije i donekle za potrebe nuklearne obrane. U međuvremenu, većina afričkih zemalja oslanja se na stranu vojnu pomoć, koja je vrlo nestabilna.

Jasnoća Afrike o nuklearnom oružju predstavlja moralno vodstvo za razvoj u mirnom svijetu. Međutim, usred pojačanih geopolitičkih napetosti, kontinent stoji na raskrižju oko toga može li njegovo moralno vodstvo poslužiti kao presedan za nuklearno razoružanje ili ga to jednostavno izlaže opasnoj ranjivosti.